Kultura
141 prikaza

Ne može reći da je gledala u njega. Gledala je samo u mrak

Sandra Šimunović/PIXSELL
Knjiga Marine Vujčić 'Pedeset cigareta za Elenu' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., koju sponzorira Barcaffe, a mi donosimo ulomak iz romana

Vanjski svijet uvijek mu je mali šok. Sad pogotovo. Ne može se ni sjetiti kad je zadnji put bio vani poslije ponoći. Elena mu je – sjeća se iako je bilo davno – znala prigovoriti da ga svijet premalo zanima. Ne mogu vjerovati da smo dijelili majčinu utrobu, čudila se. Ona je voljela ljude, mjesta, događaje, promjene. Hajdemo nekamo, rekla bi mu, puna entuzijazma, puna energije koju negdje treba utažiti.

Kad bi Elena izgovorila svoje Hajdemo nekamo, njemu je ono nekamo uvijek podrazumijevalo stotine glasova, svjetala, zvukova i ljudi. Gdje god bi ona kročila nogom, sve bi živnulo. Svatko joj se želio obratiti. Njezinom vedrinom svi su se htjeli zaraziti. Drukčije je svijetlilo, sviralo, mirisalo u njezinoj blizini. Čak ni naporni brat blizanac nije to mogao pokvariti.

Hajdemo nekamo.

Evo, Elena, krenuli smo.

On nije čovjek koji lunja bez cilja. A evo ga sad. Nikakvog odredišta. U noći u kojoj je sve odjednom nepredvidivo.

A predvidivost je njegov program prevencije. Nema događaja, samo ponavljanje. Sve kao inače – tako je najbolje. Najsigurnije. Nakon buđenja tuširanje i brijanje. Šest koraka do kuhinje u kojoj će u električnom grijaču voda za kavu zakuhati za dvadeset sekundi. Dok se kava hladi, napravi devet koraka do naslonjača na kojem ga čeka odjeća koju je još sinoć pripremio. Uz kavu ide prva cigareta. Ponekad mu se čini da je pušenje jedino što ima smisla. Jedino što doista želi. 

 | Author:

Nakon druge cigarete izlazi, zaključava i sjeda u auto. Suzdržava se da ne zapali još jednu u tih petnaestak minuta koliko mu treba do ureda. Uvijek se suzdrži, iako 'nema razloga za suzdržavanje. Nitko se osim njega ne vozi u tom autu. Nitko ga ne pita je li pušio ili nije. Ali ne. Valjda si i sam nešto mora oduzeti.

Danas nema oduzimanja. Pušit će preko mjere i živjeti preko mjere. Evo, i hodati preko mjere.

Trebao bih češće hodati.

Podignuo je lijevu ruku da mozak zabilježi kad je to pomislio, ali sata nije bilo na ruci. Zaboravio je da ga je skinuo. Inače bi se zbog toga uzrujao, a sad glava kao da je posudila Eleninu misao. Ionako prođe, svaka minuta, i bez evidencije.

Godilo mu je hodanje. Koraci, gotovo bešumni zbog mekih potplata njegovih cipela. Sjeća se kako su Elenine potpetice odjekivale po asfaltu. Volio je taj zvuk. Još mu je živ u uhu, nakon toliko godina. Sad nema nikoga tko bi hodao s njim ukorak. Koraci su mu toliko bešumni da nije siguran postoji li uopće.

Mora se usredotočiti. Ovo nije jučer, nije prekjučer, nije 1985. ni 1988. Ne shvaća zašto mu je ostati u sadašnjosti uvijek tako teško padalo. Zašto uvijek izbjegava jedino vrijeme koje se računa.

Elena je govorila da bi trebalo živjeti samo u sadašnjem trenutku. To mu je i tada zvučalo naivno i neizvedivo, a danas pogotovo. Samo mu je tijelo u sadašnjosti. Misao je uvijek negdje drugdje.

Potrudit će se. Zbog Elene će vježbati sada i ovdje. Umjesto nje ignorirati svako vrijeme koje više nije ili još nije na snazi.

Evo, gleda u svoje cipele. Desno stopalo prati lijevo, prevaljuje metre posivjelog asfalta, s lijeva su osvijetljeni izlozi, s desne strane tramvajska pruga i cesta. Povremeno prođe neki automobil, iz jednoga trešti glazba kakvu slušaju samo oni koji su u stanju toliko pojačati zvuk u noćnoj tišini, na cesti, s otvorenim prozorima. Ni jedan se trenutak ne zadrži, odmah postane nešto što nije potrajalo, i tako neprestano, ali sve je to danas koje će postati jučer tek u ponoć iako već u sljedećem trenutku više ne vrijedi.

Tu i tamo susreo bi nekoga u prolazu. Parove ili ljude koji hodaju sami, poput njega. Za njih je vjerojatno bio tek čovjek s cigaretom i šeširom, ako ga je uopće itko primijetio. I oni su za njega tek malo više od siluete. Obrisi od ljudi. A mrzio ih je, sve od reda. Ne samo zato što su živi. Oni se još i smiju. Razgovaraju. Grle se. Druže. Kao da ništa nije bilo. A bilo je.

Elena bi se sad sigurno pitala kako im je. Odakle dolaze, o čemu razmišljaju, što ih muči. Jer nešto ih muči sigurno, a ona je s tim znala izaći na kraj.

Trudio se zadržati misli na onome što vidi. Što nije njegovo. Odmarao pogled na stvarima koje ga se ne tiču. Zatvoren kiosk u mraku. Razbijena ulična svjetiljka. Treperenje neona. Automobili koji miruju na parkirnim mjestima. Čovjek koji tetura. Sjene iza zavjesa.

Kao da Eleni, koje dugo nije bilo, sad mora pokazati grad.

Vidiš, ovdje imamo novu pekarnicu. Tvoja najdraža ulica sad miriše po vrućem pecivu.

Svi oni dani kad izbjegava misliti na Elenu zgusnu se u ovaj jedan. Tristo šezdeset i četiri dana u godini samo nehotična sjećanja, samo osjećaj nepravde koji odlučno sreže u korijenu, a onda ovaj jedan pretjera s njom.

Ove godine pogotovo.

Kako god okreneš, to je njezin dan. Dan kojemu nema spasa.

Kao da bilo kojem drugom ima. Spasa.

Skrenuo je u prvu sporednu ulicu lijevo, pa onda desno, pa opet lijevo. Najbolje bi se bilo izgubiti, ali njegov mozak orijentira se i ne htijući. U prostoru da. U geometriji i matematici. Jedino tu ga pušta da radi kako treba.

Hodajmo, Elena. Ovdje je manje ulične rasvjete. Manje automobila.

Da je Elena preživjela nesreću, sigurno bi se bojala automobila. Čak i kad bi se upalilo zeleno na pješačkom semaforu, ne bi im vjerovala. A dok je još mogla, nije se bojala ničega. Ljudi koji žive u strahu i ne znaju koliki su sretnici.

Dok hoda, misli ožive. Pjenušaju se nekontrolirano, kao da mu netko u glavu istresa tekst koji ne želi čitati, iako je njegov. Zato bi sad najradije stao. Prazna glava više mu odgovara. Samo brojke, mjerenje, količine bilo čega.

Mislio je da mu broj koraka neće biti važan, a sad mu nedostaje. Mislio je da ni vrijeme ne mora opažati, a sad mu je sat na ruci očajnički zatrebao. Mozak nezaposlen mjerenjem i brojenjem počinje buncati. Koliko već hoda? Pola sata? Sat? Izmjerio bi po boli u nogama, kad bi je mogao usporediti s nekom prethodnom. Ali toga nema. Sve razdaljine od stana do onih nekoliko odredišta na koje mu se postojanje svelo, inače prevaljuje automobilom.

A sad se zatekao u kratkoj slijepoj uličici s trošnim prizemnicama i dvorištima koja su, tako u mraku, izgledala kao poprište napuštenog svijeta u kojem su ljudi ostavili neupotrebljivo: rasušene bačve, polomljene crjepove i trule ljuljačke. Baš se mislio okrenuti i vratiti na glavnu ulicu kad je uočio osvijetljen prozor. Znak života. Nečijeg.

Na prozoru je stajala žena u spavaćici. Ne može reći da je gledala u njega jer je tako stajala i prije nego što ju je počeo promatrati. Gledala je samo u mrak.

Elena, evo nekoga. Netko je ovdje budan s nama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.