Kultura
300 prikaza

Neobjavljeni ulomak iz knige "Potop" Damira Karakaša

Sandra Šimunović/PIXSELL
Jedna granata preko neba fijukne ravno u selo; odlučno, odrješito, kao kad teška šaka mog oca padne na stol; otamo se najprije vidi plamena buktinja, zatim lelujavi stup dima...

U zoru Sunce jaše na dvogrboj planini; virim kroz prozor: otvara se prema vratima šume, još uvijek pune snova; malo kasnije, moj otac omota konopac oko željezna vrata kotura - jače potegne - i kosilica zabrekće. Dišem: mislim na Hanu; ponekad nas zamišljam kao bjegunce iz pakla. Ti se nećeš više vratiti, rekla mi je, kad me nakon mora ispratila na autobus. Vratit ću se, zagrlio sam je, čvrsto držao, idem samo neke stvari kod roditelja pokupiti. Plafonom prođe sjena, kao tuđa misao; majka me zove: ustanem, odjenem očeve smeđe hlače od samta; iziđem na dvorište: na bijeloj plahti suši se lipov čaj; širi mi nosnice. Uzmi kosu, pa odi za njim, kaže majka, pa mu malo pokosi oko grmlja.

Otrgnem s grane krušku, čije je stablo svježe obijeljeno, kao i nekoliko stabala šljiva bez plodova; zagrizem, ali ima drvenasti okus pa je odmah ostavim ispod drveta pored kojeg leži još otpalih krušaka: otac će ih pokupiti, ubaciti u drvenu bačvu opasanu obručima; bit će dobre za rakiju; kao dijete volio sam kad bi se u selu pekla rakija; tada je svima duša postajala sretnijom: stariji bi naginjali, onda iz svojih čokanjčića davali nama djeci; mi bismo pili, pružali ruke prema nebu i vikali: Bogo, di si! Uzmem očevu kosu, držak polegnem na rame: vrh sabljasta sječiva gleda prema nebu; zatim krenem preko smeđeg, izbrazdanog polja; često se tako, kada na ramenu nosim kosu, sjetim s nelagodom kako su u prošlom ratu naši preci, zakrabuljeni, s kosama bez držala - oko zadnjeg dijela sječiva zavili krpe da ih ne žulja - pa upali noću u selo koje je odmah preko šume; neki su se hvalili, naše kose bile su tako oštre, kad bi kojeg zavatili, on ni ni znal da je mrtav. Crnu kukljicu, samo su im se oči vidjele, imao je i moj djed, ali baba mi je rekla, stvarajući te zime pređenjem vune na preslici previše tišine, on i još neki iz sela sakrili su se u grmlje, jer on ni mogal ni kokoš zaklat a kako će ljude, a kad se vratil danima ni til niš pojist, samo je rakiju pil, poslije su mu dolazile žene bez glave, da im otkrije ki je zamaskiran bil, ali on ni til bit izdajica. Kao dijete tražio sam da mi djed o svemu tome priča, kako nisam odustajao, noću me odveo u polje, ispod zvijezda, kao ispod prozora otvorenih prema ljudskim pogledima, upro prst u nebo, tu svjetleću masu, i rekao, a ja sam osjetio tajanstveni strah, koliko je ovo nebo pojelo zvijezda, a ča je jedan ljudski život prema jednoj ovoj zvijezdi. Zatim je ljutito rekao, da nismo mi njih, oni bi nas, tako je to u svakom ratu. I ne pitaj me o tome nikad više!

Hodam dalje: zaobilazim crvenokrvave krtičnjake; otac prati kosilicu: njeni oštri zubi štekću, gubeći se u zelenilu; otac je nakosi, cijelo mu se tijelo tad nakosi; okrene se, manevrira: kosilica čegrta, sad na ovu, sad na onu stranu, ponovno ulazi u travu, omekšanu jutarnjom rosom; kosci po livadama klepaju svoje kose, jednaki po pokretima i zvukovima: odzvanja metalno čekićanje. Skinem se gol do pasa: ponosan na brončanu boju koju sam dobio na moru s Hanom; otac ima bijelu potkošulju, dolje kratke hlače, koje je jutros prvi put obukao, pa su mu za razliku od tamna, mišićava torza, stupaste noge bijele, kao oljuštene. Kosim: pun neslobode; pazim da udaranjem oštrice u zemlju odmah na početku ne zatupim kosu. Polako radim, pritiskam u zamahu petu oštrice, kako zovemo onaj stražnji dio, kako bi se trava što čistije obrijala.
Odmaram se, skupljajući snagu za novi zamah; upravo je preda mnom novi red cvijeća: glave velike i tužne, znaju da će biti odrezane; u jednom trenutku, preklano mi cvijeće iz svojih čaški baci u lice žutu prašinu: hoće zaštititi svoju živu braću, ali ne popuštam. Otac sigurna pogleda i dalje neumoljivo nadire; skakavci pred njim u panici iskaču, prkoseći Zemljinoj teži; motor kosilice doziva u pomoć da ga se malo očisti, rastereti, pa otac stane, prelomi se preko kosilice, iščupa iz čeličnih zublji zapetljane busene trave. Ponekad krajičkom pogleda prema meni, onda opet juri za kosilicom; ako nastavimo ovako, pomislim, brzo ćemo pokositi ovu livadu. Završili smo: on ugasi kosilicu i pogleda je onako kako se gleda voljeno biće; sjedne pod grm lijeske, ja još imam svega nekoliko zamaha, potom sjednem do njega. Sad kad se malo odmorimo, kaže, popije iz čuturice rakije pa odmah nastavi iz boce vode, još ćemo jedan komad, ali to ćemo na kosu, da ne trošimo gorivo. Doda mi čuturicu i bocu, nisam htio rakije: otpijem samo gutljaj vode. Ti odi po svoju kosu, ja ću sa svojom, udahne kroz brkove. Moja je tupa, kažem. Ni, kaže, ja sam ti je nekidan naklepal i nabrusil, oštra je ko i ta moja. Odem, ubrzam korak, on iza mene dovikne: Reci mami da dojde! Brzo stignem do kuće, izvučem iz alatnice svoju kosu; još kao dječaku otac mi je napravio malu kosu, s držalom od jasenova drva, po mojoj mjeri: donja ručka pod pazuh, da prstima mogu dodirnuti vrh kose, ali nikad nisam dobro naučio kositi, iako mi je puno puta utuvljivao: uspravi se jer se pognut umaraš, drži labavo za držalo, pazi da kosa ne ide u zemlju. Sad mi se čini, kako mi je ova košnja njegovom kosom najbolja u životu; možda je stvarno do kose: njegova je u Bosni iskovana od puščane cijevi, moja nova, kupljena u željezariji. Prođem pored žutih klipova kukuruza: vise kod vrata svezani komušinom; dobacim majci da nam donese hranu i vodu; iznutra se osjeća miris pečene jabuke; ona često položi polovicu razrezane jabuke na rub špareta da malo zamiriše; vraćam se s kosom, pored krava ispražnjenih vimena, pripetih za drvene kolce zabijene u zemlju; jedna se zaleti prema meni, koliko je dug konopac, pa stane, kao na kraju svojih mogućnosti. Otac se već prebacio na drugi komad, okružen šumom; odjeću je ostavio kod bijela kamena međaša: brzo mu se s kosom pridružim; onda ga iza leđa zadivljeno promatram: kako kosi, s osjećajem za kretnju, ritam; zamahuje, čini se, više nego što može, vrti se poput plesača, derviša; ponekad zastane, udahne glasno zrak iz zelena grma i točno vidim kako se taj grm smanjuje, očev prsni koš raste, pa se kod izdaha opet vraća u onaj svoj osnovni oblik. Nastavljam u trokutu polja sporije, ali puno temeljitije: opet mi se kosa dvaput zabode u zemlju, jednom u mravinjak, pa da otac ne vidi, zgrabim čuperak trave i oprezno prijeđem po oštrici, da očistim mrave. Važno je da ne udarim u kamen; jednom sam kao dječak u košnji presjekao po pola zmiju, jednobojnog sljepića, za kojeg se govori da na spavanju ubija zmije otrovnice: plakao sam, i dok sam pogledom prelazio preko njega, učinilo mi se da prelazim preko sveg ljudskog; otac je tada rekao: koliko sam ih ja tako u životu prepolovil. Kosimo neprestano još pola sata, ostala je polovica: komad je dugačak, pun žilave i polegnute trave: ostajem bez snage; novi zamasi dotući će moje tijelo. Lagani vjetar oko nas nježno češe šumu, nekad malo jače zapuhne, šuma prosijava svjetlost; stojim i odmaram oči na zelenilu šume; sve više stojim: nemam snage ni obrve podignuti. Otac i dalje neumorno kosi, lako, prirodnim, širokim pokretima, kao da je srastao s tom kosom: tad nakratko presta i odbaci kosu da se popiša: dlanovi su mu od čvrsta držanja kose crveni poput majmunskih guzica. Otac i dalje vješto upravlja sudbinom kose; ponekad me pogleda očima stisnutim od sunca: ja se tada primoram da nastavim; zamahnem, on kroza svoj pokret dovikne: slomit ćeš kosu! Neću, rekoh, poljuljana samopouzdanja. Ajde,

bolje je ostavi!, reče i stane me motriti otvorena pogleda, naslonjen na držalo kose; opet udarim u zemlju, jednom u kamen koji zavraga baš tada, skriven u travi, izviri; zvonko odjekne: otac zavrti glavom. Jesam ti rekal da je ostaviš!, dovikne, šteta da je uništiš. Prestanem zamahivati,gledam u oštricu, u tri zuba, odložim je pored grma i kažem: Bolja je tvoja. On koseći dovikne, a to se više nije odnosilo samo na košnju: Sve ćeš mi uništit! Izvuče iz šupljega kravljeg roga mokri brus, privezan o boku, pljune na njega, klizeći i bježeći pred njim prstima kao da svira: brus je ljudskim glasom pjevao. Majka dolazi preko polja: s pletenom košarom, preko je bijela krpa; u drugoj ruci ima demižonu s vodom. Kad je stigla, izabere najdeblju hladovinu ispod staroga hrasta; mi kose zakačimo za njegove grane: barem dva metra visoko, da neko dijete ne naleti na oštricu. Bogami ste vridni, sjedne majka. Pogotovo on, kaže otac sa zvucima poruge u glasu, što moja majka ne shvati, nego me i dalje ponosno gleda.
Otac odmah pruži ruke prema pršutu, kruhu, zalijevajući svaki zalogaj vodom. Sutra ćemo imat meso s kupusom, kaže majka. Voliš li to, pita me. Otac reče, valjajući u ustima vodu: Bolje ga pitaj je li to zaslužil. Kako ni zaslužil, kaže ona, pa vidiš kako ti pomaže. Žalibože, reče otac i tu mi se javi neka nervoza, ali nisam se želio ni pogledom sukobljavati. Pusti ga, nemoj ga uvik zafrkavat, ni više dite, rekla je majka. On je sad čovik, ima ženu i dite. A di su mu?, otac žvače i gleda u stranu, pa ta mala neće uopće znat ki joj je baba ki ded. Kad je dopelje, brzo ćemo se mi upoznat, kaže majka. Samo se ti nadaj, reče, nekako mimo mene, kao da više i ne postojim. Daj, stari, otpijem malo vode, nemoj stalno nešto sumnjat. On mi ćapi demižon iz ruke, otpije gutljaj i kaže: Sumnjam ja u dragoga Boga, a di neću u tebe. Obriše usta i pogleda me, opet spreman za svađu: preko očiju mu prijeđe tamna

sjena: Reci ono kako ti se poduzeće zove? Ja nemam poduzeća, kažem mirno. Pokaži mi papir da vidim ča na njemu piše, na mome piše Hidroelektra, gleda me. Dajte, pojite do kraja, kaže pomirljivo majka. Otac ustane, zađe iza grma, popiša se, sjedne natrag u travu, pojede još jedno jaje, a pogled mu prijeđe u nagli pokret ruke; izvuče upaljač, ukreše palcem, pripali cigaretu: otpuhuje dim. Evo vidiš, kaže moja majka, pritajenom važnošću, on niti puši niti pije, malo ki danas ne puši i ne pije. Ja se okrenem na drugu stranu, da ne vidim njegov pogled upućen majci, pa uzmem dvije slamke i uspoređujem ih, a kad jednu zagrizoh, iz slatkasta okusa te trave rodi se klica ideje; padne mi na pamet da bih Hani mogao napisati razglednicu. Kad poštar dolazi?, pitam majku. Ona kaže: Ako bude bilo pošte, doć će u petak. Ali vidiš kakva su vremena. A kakva su to vremena? pita otac. Nikakva, odgovori. Ma ča ti znaš, ustane i poravna nogom krtičnjak. Pa jel čuješ vijesti, kaže majka. Svašta se sprema. Niš se ne sprema, kaže otac. Nego, kad si ti mislil nazad, pita me majka. Za par dana, rekoh. Bolje bi bilo već ujutro, dok još cesta radi. Ma ča ti stalno blebećeš, ustane naglo otac; zabode i ugasi na krtičnjaku cigaretu. Majka ustane, dohvati košaru, pozdravi nas i krene; otac uze kosu i stane brusiti, ja gledam u šumu; zatim razmišljam o jednoj Aleksandri: u auli Filozofskog fakulteta bili smo razmijenili adrese. Udahnem, a svaki očev otkos izgleda mi kao ljubav koja naglo završava. Radio sam cijeloga tog ljeta ovdje na imanju: kilavio se od posla; napisao u travi - kemijskom, a zamišljao da umačem pero u tintarnicu - ljubavno pismo, ali njezino žuđeno pismo nije stizalo; prošle su ferije, poštar nije donio ništa. Vratio sam se natrag na fakultet, s prešanim cvijetom u bilježnici, koji sam joj mislio pokloniti, tražio je; kad sam shvatio da od ljubavi nema ništa jer ima drugoga, sve što je oko mene bilo spojeno učas se razdvojilo: čak je i jedna mačka, u dvorištu studentskog doma, kad me je vidjela, ispustila miša iz usta; nikad poslije nisam napisao ljubavno pismo: ljudi u pismima ionako lažu. Otac zamahuje lijevo-desno; onda čujem potmuli zvuk: šuma na jednome mjestu čudno zašumi, kao da je netko samo po jednom mjestu prosuo iz vreće po njoj sačmu vode: nakon toga sablasna tišina; dodirnem uho da vidim je li to još uho; vjetar puše da nas malo ohrabri, grli nas, ali kao onaj zagrljaj nakon kojeg osjetiš smrtni strah; druga granata udari u polje krumpira: prijesna zemlja krikne pa šikne, onda upije duboko u sebe zvuk; otac se ne zaustavlja: treća padne ponovno u šumu, otac se tek tada zaustavi; pogledam ga ustrašena srca; njemu usta zjape prema nebu, kao da iščekuje kišu, a ne novu granatu; sučelice nama stoji ptica na drvetu i ne miče se; je li živa ili mrtva; kao da je čula moje misli, naglo odleti tako visoko kao da će nadletjeti sve visine; ništa se ne može usporediti s letom ptice.

Jedna granata preko neba fijukne ravno u selo; odlučno, odrješito, kao kad teška šaka mog oca padne na stol; otamo se najprije vidi plamena buktinja, zatim lelujavi stup dima: konji su mukali, krave lajale, psi rzali; otac odbaci kosu i vikne na izmaku daha: Idemo kući, rat je počel! Omota konopac oko koluta, upali otprve i kroz lanac pucnjeva koje kosilica ispušta - odgovarajući onim granatama - kroz akvarele leptira, koji i dalje, nesvjesni vremena, mašu blizanačkim krilima, hoda za njom, spotiče se o krtičnjake.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.