Jedna granata preko neba fijukne ravno u selo; odlučno, odrješito, kao kad teška šaka mog oca padne na stol; otamo se najprije vidi plamena buktinja, zatim lelujavi stup dima...
U zoru Sunce jaše na dvogrboj planini; virim kroz prozor: otvara se prema vratima šume, još uvijek pune snova; malo kasnije, moj otac omota konopac oko željezna vrata kotura - jače potegne - i kosilica zabrekće. Dišem: mislim na Hanu; ponekad nas zamišljam kao bjegunce iz pakla. Ti se nećeš više vratiti, rekla mi je, kad me nakon mora ispratila na autobus. Vratit ću se, zagrlio sam je, čvrsto držao, idem samo neke stvari kod roditelja pokupiti. Plafonom prođe sjena, kao tuđa misao; majka me zove: ustanem, odjenem očeve smeđe hlače od samta; iziđem na dvorište: na bijeloj plahti suši se lipov čaj; širi mi nosnice. Uzmi kosu, pa odi za njim, kaže majka, pa mu malo pokosi oko grmlja.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
