Nervozu siječe šnapsom, šljivovicom. Uskoro će postati ustaški vojskovođa

Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i treće, prošireno i dopunjeno, izdanje ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, "Tko je tko u NDH" i sl.), skinuti barem dio magle s tih 10 dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i živote ljudi na njima.

PROMO

ZADNJE PRIPREME 'NAFTALINCA' KVATERNIKA

Budući vojskovođa Slavko Kvaternik 5. travnja 1941. u tavanskom stanu svojega prijatelja dr. Šenoe, kamo se sklonio u ilegalu, kuje velike planove. Nervozu presijeca "šnapsom", šljivovicom, zagledanjem u ogledalo - uskoro će postati Vojskovođa, dakle nešto kao feldmaršal - i u sutrašnjicu.

"Slavko Kvaternik se nalazio u ilegalnosti, pošto je uoči osovinskog napada - navodno od jugoslavenskog avijatičkog kapetana Vladimira Krena - saznao da će 6. travnja uslijediti njemački napad na Jugoslaviju. Kvaternik je toga Krena, kako sam priznaje, upoznao tri ili četiri mjeseca prije proglašenja NDH, i to u nekom dućanu Krenove rodbine u blizini Ilice. Već pri prvom susretu Kren je otkrio Kvaterniku svoje ustaško srce i naveo da se mnogi avijatički oficiri neće htjeti boriti za beogradski režim. Kvaternik mu je odgovorio neka se čuvaju svake prenagljenosti, da ne bi iz ogorčenja počinili neku ludost koja bi ih stajala čina, a možda i glave. Rekao mu je i to neka se svakako i dalje informira kod njega, Kvaternika, o razvitku događaja, da su vremena preozbiljna, a on (Kvaternik) pozna najbolje međunarodni položaj (tj. od njemačkih emisara i agenata i iz Pavelićevih poruka Budaku i drugima). Tako može da Krena i njegove istomišljenike oficire najbolje i najsigurnije savjetuje, eda bi ih sačuvao od prenagljenosti. Nakon nekoliko tjedana pozvao ga je Kren ponovno na sastanak i tom mu prilikom povjerio da među avijatičarima postoji neki 'pokret' i da se mnogi neće htjeti boriti ako dođe do rata. Kvaternik ga je ponovno upozorio na oprez. Poslije tog razgovora prošlo je više tjedana, a da Kren nije dolazio Kvaterniku, i nije mu, navodno, ništa ni poručivao. Kvaternik u svom pismenom iskazu istražnim organima kaže - pozvao me iznenada, da se mora sa mnom sastati i da moram imati časak vremena za njega, jer sam baš onda bio okupiran razgovorima s mojim političkim prijateljima, navedenim Kolbeom (Kobbom) i Veesenmayerom. Kren mi je ukratko saopćio da on odmah leti u Graz jer će sutra otpočeti rat."

VLADIMIR KREN (1903. - 1948.)

Rođen je, kaže "Tko je tko u NDH", 8. prosinca 1903. u Vaškoj kraj Podravske Slatine. Bio je general zrakoplovstva NDH, jedan od najviših vojnih dužnosnika ustaškog režima. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Najprije je bio pješački, zatim motorizirani pa naposljetku zrakoplovni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Uoči rata je u činu kapetana obnašao dužnost zapovjednika bataljuna u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci. Od zime 1940./1941. održavao je vezu sa Slavkom Kvaternikom, koji ga je u veljači 1941. primio u ustaški pokret. U dosluhu s njim je (po njemu, 1. travnja 1941., a prema Kvaternikovoj verziji 5. travnja) zrakoplovom prebjegao u Graz kako bi kod njemačke vojske osigurao poštedu Zagreba od bombardiranja. Prema drugoj verziji, prebjegao je s vrijednim vojnim šiframa i planovima zrakoplovnih luka triju banovina, Hrvatske, Vrbaske i Dravske. Nijemci su ga zadržali do 11. travnja, kad se vratio u Zagreb i bio odmah unaprijeđen u čin pukovnika te imenovan zapovjednikom hrvatskoga zrakoplovstva. Ubrzo je dobio i čin generala, a kad je na vlastitu molbu u rujnu 1943. umirovljen, Pavelić ga je imenovao ustaškim pukovnikom Poglavnikove tjelesne bojne. U lipnju 1944. Poglavnikovom odlukom ponovno je aktiviran i imenovan zapovjednikom Zapovjedništva zračnih snaga, što je ostao do kraja rata.

'DESET DANA U TRAVNJU' Književnost i kultura Šahtovi nestaju, a ringaši varaju. Kako je izgledao Zagreb uoči ustaša?

U ljeto 1944. bio je upoznat s Lorkovićevom i Vokićevom akcijom te je organizirao Vokićev susret sa zrakoplovnim časnicima. Bio je u pratnji Ante Pavelića prilikom posjeta Hitleru 1941. i radi kupnje zrakoplova 1944., kad su mu pokazana i postrojenja za izradu raketa V-1 i V-2. Početkom svibnja 1945. povukao se u Austriju i uspio izbjeći zarobljavanje. Kad se u Genovi u srpnju 1947. pokušao ukrcati na brod za Argentinu, uhitile su ga britanske vojne vlasti i istoga mjeseca izručile Jugoslaviji. Osuđen je na smrt i pogubljen.

KRLEŽE SPREMAJU GLEMBAJEVE

Miroslav Krleža je 5. travnja 1941. otpratio suprugu Belu u Malo kazalište u Frankopanskoj, na probe "Glembajevih", u kojima je "Belica" (tako ju je zvao od milja) glumila barunicu Castelli. Kazališni je život Zagreba bio bujan. Iako se u dnevniku nadbiskup Stepinac sablažnjavao kako banska vlast ne čini ništa da spriječi Sodomu i Gomoru, te je večeri u Malom kazalištu igrala Mesarićeva komedija "Gospodsko dijete", upravo ona zbog koje je Crkva prethodnih dana protestirala i tražila zabranu jer "vrijeđa ćudoredne osjećaje građanstva". Cijene ulaznica bile su popularne, od osam do 28 dinara.

Meteorološki izvještaj rekao je da je na Griču bilo 11,4 stupnja, a u Maksimiru 10,6 stupnjeva. Vjetra nije bilo, oborina je palo 1,8 milimetara. Slično vrijeme predviđalo se i sutra. Nad Zagrebom, Hrvatskom i Jugoslavijom trebala se spustiti proljetna, blago prohladna noć, koju će remetiti tek pokoja kap kiše...

Bela Krleža kao barunica Castelli 1929. u 'Glembajevima' Foto Tonka

IVAN GORAN KOVAČIĆ (1913. - 1943.)

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. u Lukovdolu. Gimnaziju je polazio u Karlovcu i Zagrebu, a potom upisao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali nije uspio diplomirati. Radio je kao korektor, a zatim kao urednik kulturne rubrike u Hrvatskom dnevniku. Bio je urednik kulturne rubrike u Novostima sve do prestanka njihova izlaženja 1941., kad je ostao bez posla. Nakon uspostave NDH natjecao se za mjesto kulturnog atašea u Bukureštu, ali nije izabran. Postavljen je za upravitelja pošte u Foči, ali se prije toga uspio zaposliti u HIBZ-u, sve do odlaska u partizane s Vladimirom Nazorom 29. prosinca 1942. Poemu "Jama", jednu od najpotresnijih antiratnih pjesama uopće, napisao je u partizanima. Ubili su ga četnici 12. srpnja 1943. godine u okolici Foče.

VLADIMIR NAZOR (1876. - 1949.)

Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja 1876. u Postirima na Braču, a umro 19. lipnja 1949. u Zagrebu. Gimnaziju je polazio u Splitu, najprije klasičnu, potom zbog neuspjeha realnu, a maturirao je 1894.

Od 1918. do 1920. bio je profesor u Učiteljskoj školi u Zagrebu, a zatim upravitelj Dječjeg doma u Crikvenici do 1926. Godinu dana bio je upravitelj Ženske realne gimnazije u Sušaku, a potom ponovno u Crikvenici. Od 1931. živio je u Zagrebu kao upravitelj Dječjega sirotišta na Josipovcu. Godine 1932. imenovan je direktorom Realne gimnazije, ali je i dalje želio biti upraviteljem Dječjega sirotišta. Umirovljen je 1933., no honorarno je i dalje radio u sirotištu. Surađivao je u brojnim časopisima i novinama te prijateljevao s mnogo književnika i umjetnika.

Za njegov daljnji život sudbonosni su bili izbori 1935., kad je glasovao za listu Bogoljuba Jevtića, čime je izazvao javni prezir prema sebi. Čini se da je za tu odluku bilo važno razmišljanje o ugroženosti zapadne granice, jer su tih godina pod okupacijom bili gradovi njegove mladosti: Zadar, Pula, Pazin i Kopar. Gotovo svi poznanici prestali su ga pozdravljati, zatvorene su mu redakcije novina i časopisa, pa je odlučio otići u Split. Putovao je na istok, u Grčku i Egipat, a potom na Brač, gdje je napisao roman "Pastir Loda". Godine 1938. ponovno je u Zagrebu i glasuje za Mačekovu listu. Tad se upoznaje s Ivanom Goranom Kovačićem.

Kapitulacija Jugoslavije i proglašenje NDH zatekli su ga u Zagrebu, upravo kad su dovršena njegova Sabrana djela u izdanju Knjižare Vasić. Nova ga vlast 1941. imenuje zamjenikom ispitivača talijanskog jezika za stručne ispite muzealaca, ali imenovanje odbija. Poglavnikovom odredbom 30. prosinca 1941. imenovan je za člana HAZU, a 13. srpnja 1942. dobio je Književno-umjetničku nagradu Državnog zavoda za narodno prosvjećivanje. HIBZ mu izdaje Sabrana djela u osam knjiga. Surađuje i u zborniku "Znanje i radost". Tad su objavljeni njegovi prijevodi hrvatske poezije na talijanski "Lirici Croati" i spjev "Medvjed Brundo". Matici predaje prijevod Danteova "Pakla". Upravo u to vrijeme iz Ministarstva unutarnjih poslova šalju Dalmatinskoj vladi u Zadru povjerljivu obavijest o Nazoru kao nepopravljivom hrvatskom nacionalistu. Možda je to i bilo presudno što je s Ivanom Goranom Kovačićem 29. prosinca 1942. otišao u partizane. Svoje partizanske doživljaje opisao je u knjizi "S partizanima". U tom razdoblju nastale su važne pjesme u njegovu pjesničkom opusu: "Čamac na Kupi" i "Titov Naprijed". Godine 1944. na zasjedanju ZAVNOH-a u Otočcu izabran je za predsjednika Izvršnog odbora. Sudjeluje i na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom te na Trećem u Topuskom, gdje je održao uvodno slovo "Za novu Hrvatsku". Te je godine prebačen u Italiju na oporavak, a potom na Vis. Nakon rata izabran je za predsjednika Prezidija Sabora NR Hrvatske, dakle bio je prvi predsjednik Hrvatske (kolektivnog predsjedništva). Dodijeljen mu je počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta.

Slavko Kvaternik i Ante Pavelić Ullstein Bild/Ullstein Bild/PIXSELL

DNEVNIK JOSIPA HORVATA

"U ponedjeljak 7. IV. 1941. Nijemci javljaju da su njihove brze oklopljene snage presjekle liniju Vardar - Morava. Time je otpor Kraljevine Jugoslavije slomljen. Redakcijski se štab prorijedio, mlađi kolege otišli na vojnu dužnost. Prostorijama redakcije lunjaju neka lica koja tvrde da su pokrajinski dopisnici Tipografijine štampe, slučajno zaostali u Zagrebu. Možda su zaista i bili. Tri dana kasnije pojavili su se u ustaškim odorama. Nervi su apatični. Svaki čas fićukaju sirene. Netko je pronio glas da će popodne biti bombardirana čitava zona glavnog kolodvora. Nitko ne vjeruje uvjeravanjima da je Zagreb proglašen otvorenim gradom. Kolone se sele na zagrebačke sjeverne obronke. Onda odnekuda dolazi depeša da su naši zauzeli Zadar. Komite se žrtvovali, slomili zapreke, osvojili grad. Bijaše injekcija optimizma, fatalna, jer ju je preko radija slušala i vojska na prilazima Zadru, izgubivši time i posljednju vjeru u jugoslavenske komunikacije. U teatru recitacijski nastup glumačke škole. Posljednje mehaničko vršenje dužnosti dramskog recenzenta. U gledalištu desetak ljudi. U intendantskoj loži, u grotesknim uniformama redova, Tito Strozzi i Branko Gavella. Na mahove suptilna lirika u interpretaciji glumačkih glava izdiže slušaoca iz stvarnosti. Znači da je zaista bila dobra. Na koncu mračni pusti okoliš teatra vraća u zbilju. Odnekud se čuje reget mitraljeza. Jamačno netko puca iz straha. Sve stoji ukočeno. U iščekivanju. I grad i ljudske duše. Neizdrživa agonija. I sreća da još nitko i ne sluti što je sve u agoniji. U redakciji se razgovori vode u kratkim, isprekidanim rečenicama. Pjero Giunio krijepi se pivom. Oči su mu caklene. Duhom je odsutan. Kao svi. Uslijed bolesti i situacije u poduzeću sam izgubio svaki kontakt s politikom. Stojim bez kompasa. Dr Maixner osjeća potrebu komunikativnosti. Ljudi su postali istodobno i silno bliski i silno daleki.

Izmjenjujemo prognoze:

- Dolazi najgore: Pavelić!

Čini mi se nevjerojatno.

- Ne, dolaze Nijemci, okupacija - odvraćam.

Obojica smo imala pravo", piše novinar i publicist Josip Horvat u "Zapisima iz nepovrata: Preživjeti u Hrvatskoj 1900. - 1941.".

VILIM CECELJA (1909. - 1989.)

Vilim Cecelja rođen je 24. travnja 1909. u Svetom Iliji kraj Varaždina, a umro 3. srpnja 1989. u Salzburgu. Prvih dana NDH bio je ispovjednik Ante Pavelića i njegove obitelji. Bio je član izaslanstva koje je Poglavnik sredinom svibnja vodio u Rim, kad je potpisao Rimske ugovore i ponudio Zvonimirovu krunu talijanskom kralju.

Cecelja je imao ulogu posrednika između Poglavnika i Nadbiskupskog dvora, jer su između tih dvaju središta moći i utjecaja trzavice bile neprestane. Imao je čin ustaškog dopukovnika, bio je vikar Poglavnikova tjelesnog zdruga i zamjenik vojnog vikara oružanih snaga NDH. Zanimljivo je da ga je Pavelić imenovao vojničkim vikarom bez prethodne konzultacije s nadbiskupom Stepincem, a Cecelja je za svoje imenovanje saznao tek dan kasnije. Iako se htio riješiti te odgovornosti, Stepinac mu to nije odobrio, nego je bio zadovoljan što je imenovan upravo on. Početkom 1944. Ministarstvo oružanih snaga objavilo je Ceceljin molitvenik "Hrvatski vojnik".

Nakon sloma NDH preuzeo je brigu o hrvatskim izbjeglicama sve do 16. listopada 1945., kad su ga Amerikanci uhitili u Alt Ausseeu, gdje je vodio Ured Crvenog križa za izbjeglice, i zatočili u logor u Glasenbachu. Pušten je 20. svibnja 1947., ali je zbog bolesti dvije godine proveo u bolnici časnih sestara Sv. Križa u Welsu i Schmiedingu.

Nakon toga vodio je Caritas Croata sa sjedištem u Salzburgu, koji se brinuo o mnogobrojnim hrvatskim izbjeglicama i prognanicima. Sudjelovao je i u organizaciji prelazaka pojedinih dužnosnika NDH i drugih političkih izbjeglica iz Europe u Južnu Ameriku i SAD. Izdavao je Glasnik Srca Isusova. Pod naslovom "Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa" ostavio je dragocjene bilješke o Alojziju Stepincu, Anti Paveliću i drugim dužnosnicima u NDH, kao i o prilikama u državi. Bio je prvi i najustrajniji promicatelj uspomena na hrvatske žrtve u Bleiburgu. Kardinal Stepinac o njemu je na montiranom procesu 1946. rekao: "Cecelja je uzor svećenik. I kad bi svi ljudi bili kao on, nikom ni vlas s glave ne bi pala".

PAVLE GREGORIĆ O KERESTINCU

Dobar dio komunista, a i podosta frankovaca, leži u ćelijama zagrebačkih zatvora.

"Oko 11 sati upozorio me jedan od drugova da pred kaznionicom stoji moja žena Marina i da daje neke znakove. Približio sam se prozoru i po njenoj gestikulaciji razabrao da ću biti pušten na slobodu. U sobi je nastalo opće uzbuđenje. Dakle, ipak! To je još više učvrstilo naše uvjerenje da ćemo svi biti uskoro oslobođeni. Prošlo je čitavo poslijepodne u iščekivanju da se nešto dogodi. Marina je svojim znakovima o mom skorom oslobođenju unijela mnogo optimizma u našu grupu, ali kako se približavala večer, naš je optimizam postupno iščezavao. Oko 7 navečer, kada je već sasvim pao mrak, ušao je u našu sobu žandar i pozvao me da iziđem sa stvarima. Skupio sam svoje stvari i oprostio se s drugovima tvrdo uvjeren da ćemo se sljedećeg dana svi naći na slobodi. Prevario sam se. To je bilo posljednji put što sam se vidio s Adžijom, Pricom, Keršovanijem i ostalim drugovima. Idući kući s policije, Marina mi je ispričala kako su žene uhapšenih drugova nekoliko puta pokušavale da dođu do bana Šubašića, ali da ih on nije htio primiti. Primio ih je komandant IV. armije Pantelija Jurišić dosta ljubazno, ali nije poduzeo nikakve korake za naše oslobađanje", piše dr. Pavle Gregorić u "Zborniku sjećanja, Zagreb 1941. - 1945."

AUGUST CESAREC (1893. - 1941.)

August Cesarec rođen je 4. prosinca 1893. u Zagrebu, u socijaldemokratski orijentiranoj obitelji stolarskog radnika. Zbog sudjelovanja u atentatu na bana komesara Cuvaja 1912. osuđen je, uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji, na tri godine tamnice, ali je zbog tuberkuloze uvjetno pušten iz Srijemske Mitrovice nakon 21 mjeseca izdržane kazne.

Potkraj 1918. priključio se lijevom krilu obnovljene Socijaldemokratske stranke. Godine 1919., s Miroslavom Krležom, pokrenuo je i uređivao časopis Plamen, u kojemu je kritizirao jugoslavenske političke prilike zagovarajući ideju revolucije. Sudjelovao je na osnivačkom kongresu KPJ. Surađivao je s terorističkom grupom Crvena pravda, ali se poslije odrekao individualnog terora kao metode političke borbe. Od 1928. do 1929. uređivao je partijski list Zaštita čovjeka. Stalno je bio izložen policijskim progonima i zatvaranju. Bio je delegat na Četvrtom kongresu Kominterne 1922. u Moskvi. U SSSR-u je boravio i od 1934. do 1937., a potom u Španjolskoj od 1937. do 1938.

Nakon proglašenja NDH uhićen je 15. travnja 1941. i zatvoren prvo u Petrinjskoj ulici, zatim prebačen u zatvor na Savskoj cesti, odakle je s grupom komunista 22. svibnja odvezen u logor Kerestinec, gdje ga je redovito posjećivala supruga Marija Vinski, strijeljana u kolovozu 1941. Nakon što su 9. srpnja strijeljani Ognjen Prica, Otokar Keršovani i drugovi, organiziran je bijeg u noći na 14. srpnja preostalih zatočenika komunista, ali je zbog loše organizacije završio tragično. Pri bijegu je Cesarec uhvaćen, odveden u Zagreb i zatvoren s drugima u podrum zatvora u ulici Račkoga broj 9. Postoji više verzija o njegovoj smrti, a najvjerojatnije je da je strijeljan u šumi Dotrščina kraj Zagreba 17. srpnja 1941. Hrvatski narod je sutradan, 18. srpnja, donio obavijest o bijegu iz Kerestinca, u kojoj se navodi da je većina pobjeglih uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv državne vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda, koji ih je osudio na smrt. Iako u obavijesti nisu navedena imena i broj strijeljanih, smatra se da je među njima bio i Cesarec. Šest godina nakon rata, pri preuređenju podrumskih prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u Račkoga 9, na zidu je pronađen olovkom napisan zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska". Poslije je ekspertizom ustanovljeno da je Cesarec autor zapisa. Fotografija zapisa prvi je put objavljena u listu Borba 4. siječnja 1961., ali je završni slogan bio izostavljen.

AUGUST CILIĆ (1891. - 1963.)

Bio je jedan od najdarovitijih hrvatskih komičara svoje generacije, glumac čija je karijera trajala više od pola stoljeća, a neke su njegove akcije prikazane i u seriji "Nepokoreni grad". Od 1922. do 1925. nastupao je na zagrebačkim kabaretnim pozornicama, gdje se predstavio kao pravi majstor komike. Bio je pravi specijalist za izazivanje smijeha, majstor "gega" i spretan improvizator, a u kasnoj glumačkoj fazi dokazao je da nije samo komičar, nego vrlo nadaren umjetnik koji može dosegnuti vrhunac i u dramsko-karakternim ulogama.

Tijekom NDH često je nastupao na vrlo popularnim estradnim priredbama, a vodio je i glumačko-pjevačku grupu koja je za rata zabavljala hrvatske radnike i legionare u Njemačkoj. Godine 1944. otišao je u partizane, gdje je u Centralnoj kazališnoj družini i Kazalištu narodnog oslobođenja Hrvatske djelovao kao glumac, redatelj i učitelj glumačkih početnika. August Cilić rođen je 10. kolovoza 1891. u Zagrebu, a umro 30. ožujka 1963., također u Zagrebu.

Cilić je bio je pravi specijalist za izazivanje smijeha, majstor 'gega' i spretan improvizator, a u kasnoj glumačkoj fazi dokazao je da nije samo komičar, nego vrlo nadaren umjetnik koji može dosegnuti vrhunac i u dramsko-karakternim ulogama Hrvatsko glumište

MARIJA CRNOBORI (1918. - 2014.)

Marija Crnobori rođena je 1. listopada 1918. u Banjolama kraj Pule. U Zagrebu je završila stručnu učiteljsku školu. Glumu je počela učiti 1938. kod D. Dujšina, a Glumačku školu pohađala je od 1939. do 1942. Od 1940. nastupala je u zagrebačkom HNK, a stalni angažman dobila je 1942. Premda je u prvo vrijeme dobivala manje uloge, tadašnja je kazališna kritika ubrzo u njoj prepoznala buduću veliku tragetkinju: istaknula se kao Lujza u Schillerovoj "Spleci i ljubavi", Jelenka u Gundulićevoj "Dubravki", Tofanija u Sorbulovoj "Bolesnoj krvi" i drugima. U svibnju 1946. prešla je u novoosnovano riječko kazalište, a od ljeta 1947., pa sve do odlaska u mirovinu 1978., glumila je u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ostvarivši brojne velike uloge. Njegovala je recitaciju, posebno čakavske poezije.