Ne zanima me seciranje japanskog društva. Pišem o privatnom, intimnom, o stvarima srca, rekla je o svojim romanima Hitomi Kanehara (32), japanska spisateljica. Iako joj namjera nije seciranje suvremenog Japana i načina života mladih Japanaca, u njezinu je romanu “Autofikcija” taj aspekt vrlo izražen.
Čitajući intimnu povijest 22-godišnje Rin iz pozicije zapadnjačke civilizacije, način njezina života čini se, na prvi pogled, jednostavno bizaran.
No taj je etnocentrizam za spisateljicu nevažan jer, kako je naglasila, nije je briga za kulturu i ne želi objašnjavati svijetu zašto je u Japanu nešto onakvo kakvo jest.
Ona piše o intimi. Kanehara, inače jedna od najcjenjenijih i najčitanijih mladih japanskih spisateljica, pušta nas u intimni svijet svoje junakinje, a poslije shvaćamo - i u svoj.
Naime, kako sam naslov implicira, riječ je o svojevrsnom hibridnom žanru, kombinaciji autobiografije i potpune fikcije, što je očito forma koja joj leži.
U svom prvom romanu, “Zmije i naušnice”, koji je napisala sa 22 godine, Kanehara nas uvodi u intiman svijet djevojke koja je opsjednuta alternacijama tijela, konkretno bolnim tetovažama i piercingom.
U tom je romanu samo dijelom ubacila dio svoje životne priče. No u “Autofikciji” lako se prepoznaju elementi spisateljičina života. U priču nas uvodi 22-godišnja Rin koja se vraća s medenog mjeseca sa suprugom Shinom.
Već na samom početku uvučeni smo u pomalo shizofreni svijet Japanke koja je opsesivno ljubomorna i jedino što iskreno prezire su laži.
Junakinja Rin je spisateljica koja od urednika dobije zadatak da napiše autofikcijski roman. Rin pristaje, a onda nas vraća u ljeto kad je imala 18 godina, zatim kad je imala 16, te u zimu kad je imala 15 godina.
Iako se prvotno čini kako ćemo retrogradnim pripovijedanjem dobiti jasan uvid u njezinu psihu i objašnjenja za sadašnje postupke, Kanehara se ne opterećuje nikakvim sličnim pravilima i ograničenjima.
Svako je poglavlje u knjizi obilježeno jednom Rininom vezom pa na kraju imamo jasniju sliku o njezinoj psihi, a i doznajemo da ima kliničku depresiju.
No ne do kraja jer Kanehara ostavlja neka pitanja neodgovorena. I iako ne stavlja naglasak na način života mladih Japanaca (knjiga je u Japanu objavljena 2006. godine), taj je aspekt neodvojiv od intimne Rinine priče.
Karaoke-barovi i igraonice, klubovi za samce, opsjednutost izgledom, nasilni seks i nasilne veze, i sve to u Tokiju. Lik mlade Rin, koja živi nomadskim životom u jednoj od najvećih svjetskih metropola, samo je jedan primjer načina života japanske mladeži, ali o njemu se rijetko kad govori i piše, posebno u Japanu.
Njezina je knjiga izazvala mnogo kontroverzi upravo zato što je eksplicitno opisivala mračnu stranu Tokija i tinejdžera koji u njemu žive. Tako Rin s 18 godina počinje razmišljati o izbljeđivanju kože i shvaća kako joj se metabolizam mijenja i usporava, što je znak da je vrhunac života prošao i da počinje stariti, kako zaključuje junakinja.
Opsjednutost mladolikim izgledom i mladošću općenito u japanskoj je kulturi tako opisana samo usputno, u tih nekoliko ubačenih rečenica koje pomišlja 18-godišnja Rin, između svih ostalih promišljanja o svojim vezama i svom psihičkom stanju.
Pa opet, te gotovo nasumične rečenice, a Kanehara ih ima mnogo, ostavljaju najdublji dojam na čitatelja. Šokantni opisi načina života Rinina društva odjeknuli su u japanskoj javnosti, koja je itekako svjesna kako tinejdžeri žive.
Seks 15-godišnjaka i maloljetničke trudnoće Kanehara opisuje kao dramatične, ali s vrlo jasnim emocionalnim odmakom.
Nevjerojatne priče o tulumima na kojima muškarci siluju djevojke, a junakinja i njezin znanac na to gledaju kao na neugodnu, ali posve uobičajenu stvar i ne čine ništa kako bi to zaustavili - jer nitko ih nije natjerao da dođu, pa Rin zaključuje kako je to njihova odgovornost, kao što bi i ona sama bila odgovorna za to da je siluju jer je došla u taj stan - samo su kulisa za njezino upoznavanje s novim dečkom.
Nihilizam se osjeća kroz cijelu knjigu, kroz svaku priču iz Rinina života, ali i iz njezine interakcije s prijateljima koji žive jednako isprazne živote. Kaneharin izbor tema nama je zapadnjacima zanimljiv zbog uvida u japansku kulturu i način života mladih, ali istina je da su njezine knjige otvorile oči i velikoj većini Japanaca. O stvarima o kojima ona piše u japanskom se društvu jednostavno ne govori.
