Life
8772 prikaza

Pljačka knjižnice u Zagrebu: Lopov se ubio, ali novca nema

Interijer Nacionalne i sveučilišne knjižnice
Dino Stanin (PIXSELL)
Inspektor koji je istraživao najveću pljačku knjiga u povijesti Hrvatske za Express piše o skrivenim milijunima od njihove prodaje

Bog je idiot, pasivan je, ništa ne poduzima da nas spasi! Tako je jedne noći u tišini, u polumraku svoje sobe, glasno razmišljao Aleksandar, dječak, koji je nedavno krenuo školu. Čula je to njegova majka i sva se naježila od straha. Znala je da tu nešto nije dobro, zato je i odlučila da ga ujutro povede liječniku. Uostalom, već odavno je loše spavao, buncao...

Čitao o Bogu, volio Sotonu

I krenuli su u ordinacije, najčešće u Vinogradsku. Liječenje se oteglo. Bez rezultata. Prava dijagnoza nikada nije postavljena. Liječnici su izgubili bitku s njegovom bolešću.

Pomoći nije bilo. Bio je to velik problem za obitelj Milles, za njegovu majku Katju, sestru Maju i oca Konstantina, a i za mnoge druge…

Danju je Aleksandar drugovao s knjigama. Uživao je čitajući ono o čemu njegovi vršnjaci gotovo nisu ništa znali. Uvijek mu je nadohvat ruke bila Biblija, knjige o magijama, duhovima, sotonama… 

U njima se sreo i s Bogom. Još od najranijih susreta s njime, on mu se baš i nije svidio. Nijednu njegovu, dječačku želju nije ispunio. Više mu se svidio Sotona, njega je zavolio, više mu je vjerovao.

Malo poslije, s nekoliko prijatelja organizirao je crne mise. Tada bi odlazili na savski nasip gdje su palili velike vatre nazivajući ih lomačama. Plamen bi progutao i pokoju knjigu o Bogu. U tom plamenu je nestajalo ponešto što je samo on vidio i zamišljao.

Rano je počeo zarađivati. Nije birao poslove. Čistio je tuđe podrume i tavane gdje je ponekad našao neku staru i zanimljivu knjigu koju je nosio kući i slagao bi ih u svojoj sobi.

Otvorio je videoteku '666'

Kada se toga podosta nakupilo, prodavao ih je na Cvjetnom placu. Radovao bi se i najmanjoj zaradi. Težio je da proširi posao. 

Na tavanima je bilo premalo knjiga, njegove ambicije bile su veće. Osjetio je da ima tržište, a da nema dovoljno knjiga. Krenuo je tamo gdje ih ima. Počeo se motati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na Marulićevu trgu. Otkrio je da mnoge knjige nisu katalogizirane. 

Iskorištavao je nepažnju osoblja i pokoju bi ukrao. Ljubazan i slatkorječiv mladić lako se upoznao i zbližio sa osobljem knjižnice. Najradije je kontaktirao s manipulantima u knjižnici. Oni su mu pomagali, govorili mu gdje se šta nalazi, izdvajali bi mu poneke knjige. 

Kada se dovoljno upoznao sa njima, više nije ni išao u knjižnicu, oni su mu donosili knjige u obližnji kafić. S vremenom su i oni vidjeli da ponešto mogu zaraditi. On bi im te knjige plaćao, a onda bi ih prodavao po daleko višim cijenama.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici knjiga je bilo doslovno svagdje: na tavanu, u podrumu…

Prema nekim procjenama, samo u kotlovnici ih je moglo biti oko 400.000. To je razveselilo Millesa. U to vrijeme u Zagrebu su se počele otvarati videoteke. I Milles je otvorio jednu. Nazvao ju je “666”. 

Njegova sestra, poznata novinarka, počinila je samoubojstvo

I policajci, koji su ponekad zastajkivali pored Millesova “štanda” na Cvjetnom placu, kada su vidjeli da je on tu dosta često i da nudi na prodaju stare i rijetke knjige, pretpostavljali da tu nisu čista posla. 

Ako bi ponekad i upitali ponešto, mladić bi imao spreman odgovor. Ljubazno bi govorio da ih je kupio, dobio, mijenjao… Postalo mu je malo ono što je “posuđivao” u knjižnici. Osjetio je da može proširiti posao, tržište je imao. 

Za suradnike je odabrao dva prijatelja; studenta i kuhara. Po danu bi odlazili u knjižnicu, razgledali, raspitivali se. Iskoristili bi priliku i otkačili kvaku na prozoru, a krilo bi ostalo zatvoreno. 

Noću bi došli, gurnuli krilo i ušli unutra. Hrvatska im je bila mala. Krenuli su u inozemstvo, najčešće u Austriju. Upoznali su vlasnike antikvarijata, trgovce knjigama, kolekcionare... 

Stranci su dobro plaćali. On je bio mozak ekipe i sebi je uzimao najviše. Negdje u ljeto 1985. godine obitelj je zadesila tragedija. 

Samoubojstvo trovanjem plinom počinila je njegova sestra Maja, poznata zagrebačka novinarka. Možda je i znala što joj mlađi brat radi.

Nekih pet godina Millesovo carstvo je cvalo. Pred kraj 1986. godine na granici je uhićen austrijski antikvar s knjigama koje su potjecale iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. 

Došla je zapovijed da se lov na lopove stopira

Carina i policija pozabavile su se slučajem. Informacija je išla uobičajenim tokom i stigla je do zagrebačke policije. 

Te iste godine tadašnji sekretar GSUP-a u Zagrebu, u svoj ured je pozvao načelnika odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta iz Đorđićeve i priopćio mu:

"Imam informaciju od Centra državne sigurnosti o krađama iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Evo vam je i radite na tom predmetu". 

Načelnik odjela vratio se u svoj ured, u sobu broj 30 na prvom katu. Nekoliko je minuta, s rukama u džepovima, zamišljeno hodao po svojoj sobi. On, kao rođeni Zagrepčanin, radovao se što će se napokon obračunati s onima koji kradu nešto što je najvrednije u njegovu gradu. 

Kockice su se počele slagati. Noćni posjetitelji knjižnice identificirani su. Trebalo je prikupiti dokaz, a onda odrediti vrijeme kada ih uhititi. Dok je načelnik odjela zadovoljno trljao ruke, uslijedio je hladan tuš. Došla je i zapovijed da se akcija stopira.

Čekao je, potajno se nadajući da to neće trajati dugo. Otišao je u mirovinu, ali nije dočekao da uhiti osumnjičene. Dokazi su nestajali. 

Pazili su da ne ostavljaju tragove

Kradljivcima nije smetalo kada je za vrijeme Univezijade, studentskih sportskih igara, krenula adaptacija fasade na knjižnici. 

Oko zgrade su bile postavljene skele, a one su bile prekrivene jutenom tkaninom, kako bi se što manje širila prašina. Ova tkanina im je dobro došla, štitila ih je. Navečer bi se neopaženi pentrali po skelama. Kroz pritvoreni prozor ulazili bi u prostoriju. 

Milles bi obično sjeo za stol, a ona dvojica su mu s polica donosila knjige. On bi ih pregledavao, odvajao zanimljive i stavljao ih u vreću. 

Iz nekih knjiga bi samo otkinuo nekoliko stranica, neku mapu ili grafiku, a onda je vratio. Uvijek bi pazili da ne ostavljaju tragove. Knjige koje bi vraćali na police slagali bi pažljivo da nitko ne primijeti da ih je netko pomicao.

Ponekad, vikendom ili praznikom zadržavali su se u knjižnici i po nekoliko dana. Dolazili bi petkom, a odlazili u ponedeljak ujutro s punim vrećama. Svoj “prekovremeni i noći rad” dobro bi naplatili.

Ujutro, 5. listopada 1987., kada je osoblje knjižnice počelo dolaziti na posao zapazili su da su stakla prozora na prvom katu razbijena. Zatekli su nered. Vidjelo se da s polica nedostaje podosta knjiga. 

Skupina policajaca radila je samo na tome

Obavijestili su policiju i u knjižnicu je krenula ekipa. Policajci su dobili spisak o manjku 49 knjiga. Istraga je krenula. Sekretar GSUP-a je ponovno dao zeleno svjetlo. Ovaj put opet od početka. Rezultati istrage bili su isti. 

Nekih pola godine nakon što su ponovno pokrenuli istragu, rano jutro 21. ožujka 1988. godine uhićeni su i privedeni u Đorđićevu. Formirana je skupina policajaca koji su radili samo na tom predmetu.

Bili su to najiskusniji policajci grupe za suzbijanje imovinskog kriminaliteta, kojom je zapovjedao Mladen Munjiza.

Student je prvi popustio i priznao. Rekao je da su pune tri jutene vreće knjiga u podrumu prijatelja kuhara. Knjige su prenijete u Đorđićevu. 

Policajci su likovali. Milles se dugo lomio, zadnji je priznao. Ali nakon priznanja, pristao je na suradnju. Priznao je da je oko 700 knjiga završilo u Beogradu kod antikvara, čovjeka koji se bavio sličnim poslovima.

Neke mu je Milles prodao, a neke je jednostavno darovao. U Beograd su krenuli Žarko Đurić i Milutin Rauš. 

Policijska ekipa pojačana je svećenikom iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice voditeljem Metropolitane, crkvenog odjela knjižnice koji je u vlasništvu Kaptola. 

Povezao se s kupcima i antikvarima iz pola Europe i Amerike

Kada su došli u Beograd, u tamošnju policiju je već bio priveden antikvar. U početku je tvrdio da nikad nije čuo niti vidio Millesa. Ipak, prevario se. Antikvar je polako gubio tlo pod nogama. Odveo je policajce u svoja dva stana. 

Jedan je bio krcat knjigama. Knjige koje su imale oznaku Nacionalne i sveučilišne knjižnice odmah su izdvojili, a onda je u akciju stupio svećenik koji je pregledao knjige koje nisu bile katalogizirane. 

Sve one koje je prepoznao da potječu iz naše knjižnice izdvojio je. Kada je Milles doznao da ima podosta knjiga koje pripadaju knjižnici i u dvorcu Golubovcu u Donjoj Stubici, odmah je tamo krenuo u noćni posjet. 

U njemu je izdvojio oko 270 knjiga i daleko više raznih mapa. Policijski spis narastao je na oko tisuću i petsto stranica. Već u početku, u kaznenoj prijavi bila su 204 dokaza. 

Među njima se našle i knjige iz 16., 17. i 18. stoljeća. U službenim spisima broj ukradenih knjiga zastao je na 1398, a spominje se da je okvirna šteta oko 1,502.000 njemačkih maraka. 

Pred noć 24. ožujka 1988. godine Milles sa “suradnicima” prepraćen je u Istražni centar. Rauš se prisjeća:

"Milles je bio onizak, nešto malo duže kose. Ostavljao je dojam bezosjećajnoga, hladnoga, ali obrazovanog sugovornika. Imao je nježnu ruku tako da mi se, dok se rukujem sa njime, činilo kao da nema kosti".

Ispričao je da se povezao s trgovcima knjiga, antikvarima, kolekcionarima iz Italije, Njemačke, Austrije, Britanije, čak i s nekima i iz Amerike. 

Jednu je knjigu prodao za nevjerojatnih 200.000 maraka

Neke njegove prodaje su fascinirale policajce. Herbarij većeg formata čije su drvene korice bile presvučene jarećom kožom prodao je za 200.000 maraka. Kupio ga je antikvar iz Graza. Interpol je krenuo na antikvara i kod njega je pronađeno i vraćeno knjižnici 68 knjiga. 

Nekoliko puta je dolazio Dražen Budiša. On je dobro poznavao ono što policajci nisu znali. Pedantno bi pregledavao knjige i odvajao je one za koje je bio siguran da potječu iz knjižnice. 

Okružni sud u Zagrebu je 4. svibnja 1989. je započeo glavnu raspravu koja je trajala sve do 27. rujna 1989. Samo Millesov iskaz je na oko 200 stranica. 

Kompletan sudski spis ima oko 3500 stranica. Svi su osuđeni. Milles je dobio 15 godina zatvora , student 4 , kuhar 3, a manipulanti su dobili manje kazne. 

Samo 39 dana nakon izrečene mu zatvorske kazne, umro je Millesov otac. Na žalbu, Vrhovni sud im je svima smanjio kazne. Millesu je preinačena na 9 godina. 

Robijao je malo u Lepoglavi, malo u Lipovici. No za jednog slobodnog vikenda pobjegao je iz zatvora i oteo policajca. Milles je postavio uvjete.

Tražio je da dođe ministar Ivan Jarnjak, da oslobode njegova prijatelja koji je uhićen na provali, da im daju helikopter i da njime pobjegnu iz Hrvatske.

Žvakaćom je gumom za krevet zalijepio oproštajno pismo

Stotinjak metara dalje iz vozila je iskočilo desetak specijalaca. Zauzeli su položaje iza betonske ograde, drveća… 

Snajperima su nanišanili Millesa. Atmosfera je postajala opasna, napeta, užarena. U zraku je lebdjela smrt. Stigao je i pomoćnik ministra Marijan Benko. Da bi se barem malo zaštitio, stao je iza parkirana Renaulta 4.

Pojavio se i ministar. Nekim prečacima, kroz Tuškanac, došao je i Damir Lončarić pomoćnik načelnika PUZ-a. 

Tek tada Milles je počeo popuštati, sve manje je postavljao uvjeta. Damir mu je predložio da se preda. Na čuđenje svih, Milles je krenuo prema najbližem automobilu i na njegov krov ostavio svoj automatski pištolj i podigao ruke. Svi su odahnuli.

Mirno i odmjereno ispričao je da je taj dan htio počiniti samoubojstvo. Htio je ubiti policajca, a onda bi specijalci ubili njega. I u zatvorskoj bolnici govorio je da želi umrijeti. 

Pacijentu, koji je inače bio zatvorenik, nudio je 50.000 njemačkih maraka. U nedelju 5. lipnja 1995. u bolnici su ga našli mrtvoga. Žvakaćom gumom na krevet je bilo prilijepljeno oproštajno pismo ispisano jedva čitljivim rukopisom.

Zauvijek je ostalo neriješeno gdje je stavljao novce od prodaje knjiga

Zadnja rečenica je: “Vidjet ćemo se u paklu”. Vjerojatno je popio previše tableta.

U istrazi oko misterioznog kradljivca knjiga sudjelovao je i autor ovog teksta koji je nekada bio policijski inspektor. 

Zauvijek je ostalo neriješeno gdje je Milles stavljao novce od prodaje knjiga. Gdje je imao otvorene račune na koje je stavljao novce?

U kojim to bankama, u kojim državama? Sav novac pribavljen protupravno pripada oštećeniku. 

Milles je nekim ljudima nudio veliku pomoć, za izgradnju kuće. Znalo se da je dio novca u Austriji, na posebnim računima za koje ne postoje imena, ali su u banci deponirani podaci o ljudima koji su račun otvorili.

Danas bi to hrvatska država mogla istražiti, ali takvi nalozi iz Zagreba nikad nisu išli prema Beču. A sada je sigurno riječ o milijunima...

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • zagreb2099 13:38 19.Kolovoz 2017.

    Zanimljivo je da puno ljudi koji su bili bliski Milesu znaju o kome j riječ kad je riječ o pomagačima, zna se tko je vodio financije, gdje je novac završio itd. Zašto u cijelom tekstu postoji samo ime Miles koji ... prikaži još! je dobio na kraju 15 godina zatvora, a ne i imena navedenih i osuđenih suučesnika, zar se autor teksta boji navesti njihova imena, možda zato jer među njima ima i sinova poznatih visokopozicioniranih bivših djeltnika SZUP-a i pokrenuli su vlastiti posao sa tim novcima. objavite i njhova