Kažu da muškarci, ustvari, zauvijek ostaju dječaci u duši, samo im, kako stare, igračke postaju skuplje. Kao i svaka takva “mudrost”, i u ovoj ima neke istine. Ustvari, dosta istine. Kako je to sa ženama, pojma nemam, žene su općenito mudrija i praktičnija bića pa ne kupuju motocikle, sportske aute kad ih uhvati kriza srednjih godina (ili bez nje, svejedno), ne uzimaju bespotrebne gadgete, ne pune ormare kompletima alata koje ne znaju koristiti, nemaju dvadeset kompleta za ribolov u koji nikad ne idu, nemaju dvije tone opreme za preživljavanje u prirodi koju vide tek na razglednici. I slične gluposti koje je maleni dječak u nama oduvijek želio, ali mu mudri roditelji nisu kupili.
Ukratko, dječak u muškarcu umire samo u ekstremnim okolnostima siromaštva, borbe za preživljavanje, bolesti ili neke druge nesreće. Vjerojatno i tad barem na trenutak sanja o svemu tome.
Iako nije igračka, nogomet spada u tu kategoriju. Kad idem na utakmicu sa svojim kumom, kumovima, uhvatim se kako, približavajući se stadionu, počinjem govoriti kao onaj klinac od prije nekoliko desetljeća koji je glumio frajera (što je bilo bedasto i smiješno) jer je takav red.
’Ted Lasso’, Ocjena 8,5, Apple TV (četvrta sezona)
Doslovno mi se glas promijeni, a o rječniku da ne pričam. Ni kum, kumovi, nisu bolji. Unatoč godinama, škembama, ponekoj bori, nekim sasvim stvarnim brigama i problemima, mi svakim korakom prema stadionu sve više postajemo dječaci, klinci. Možda ne baš onakvi kakvi smo bili na prvoj utakmici na koju nas je vodio tata ili djed (neke i majka), već kao oni kad smo prvi put na tekmu otišli s frendovima. Što je bio, mislili smo tad, neki simbolički ulazak u svijet odraslih. Iako je stvar sasvim suprotna, ta nogometna inicijacija zauvijek nas je ostavila u svijetu dječaštva kojemu se sa svakom utakmicom, barem na trenutak, vratimo. I to je lijepo.
Je li to čar nogometa? Nemam pojma, nogomet ima mnoge nedokučive čari, jedna od njih je vjerovanje u čuda. Već odavno je nogomet postao skupa igračka, ne mislim na igrače i na klubove, već skupa igračka navijačima.
Odlazak na utakmicu već odavno nije jeftina zabava. Kod nas još kako tako, vani nikako. Nick Hornby u jednoj od kultnih knjiga o nogometu “Nogometna groznica” kaže kako danas (knjiga je izašla 1992. i stvari su postale još skuplje) ne bi imao šanse gledati Arsenal kao što je mogao, relativno jeftino, kao klinac. Bio bi to preveliki udarac na kućni budžet. Nogomet je čudo jer se u njemu događa da siromašniji pobijedi bogatijeg, da slabiji pobijedi jačeg, da pravda pobijedi nepravdu, da istina pobijedi laž. Sve rjeđe, doduše, ali dovoljno često da se ta vjera održi.
E, pa, serija “Ted Lasso” upravo je uhvatila tu vjeru u čuda koje traje, uz malu pauzu, sad već četvrtu sezonu. Za one koji ne znaju - Ted Lasso je trener američkog nogometa (srednjoškolskog) kojega vlasnica londonskog kluba Richmond (izmišljeni klub, ali serija je snimana na stadionu Crystal Palaca i Richmond ima slične, ako ne i iste dresove) angažira za trenera kako bi napakostila bivšemu mužu. Klub je, naime, dobila u brakorazvodnoj parnici. Ted Lasso od “drkadžije”, kako ga navijači zovu, postaje omiljeni trener, a Richmond se od ružnog pačeta, kroz nekoliko sezona, pretvara u predivnog labuda (da, nogometne bajke često su slične “Pepeljugi” i “Ružnom pačetu”).
Dramaturški je serija jednostavna, likovi su svi od reda fantastični, nogomet je u drugom planu, ali je generator svih onih čuda koje vidimo u nogometu, a tiču se života.
U četvrtoj sezoni koja je počela, Ted Lasso postaje trener novoosnovanog ženskog tima kluba Richmond. Uz sve mane, pa i naivnosti (kojih se serija uopće i ne stidi, već se njima ponosi), serija ima jednu neodređenu, a predivnu kvalitetu - kad je gledamo, vjerujemo da su čuda moguća, osjećamo se dobro, opet postajemo one male djevojčice i mali dječaci koji tek otkrivaju svijet i vjeruju da će pravda na kraju pobijediti.
A to je velika stvar i predivan osjećaj.
