Povodom dodjele književne nagrade Fric, čija je ovogodišnja laureatkinja Lora Tomaš sa svojim romanom "Papir tvoje kože" (Hena com), prenosimo obrazloženja žirija, predvođenog predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, za svako od šest proznih djela koja su ove godine konkurirala za to veliko književno priznanje.
Nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a ove se godine dodijelila po deveti put za redom, pod pokroviteljstvom Barcaffea. Dodjela je održana u četvrtak, 8. siječnja 2026. godine, u Hrvatskom državnom arhivu, a za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj. Dobitnica je osvojila mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman "Sjećanje šume", 2017/18 Jurica Pavičić za roman "Crvena voda", 2018/19 Darko Cvijetić za roman "Schindlerov lift", 2019/20 Marko Gregur za roman "Vošicki", 2020/21 Damir Uzunović za roman "Ja sam", 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča "Trojica za Kartal" i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama" te Kristian Novak 2023/24 za "Slučaj vlastite pogibelji".
Slijede obrazloženja žirija za svakog pojedinog finalista:
Jasmin Agić: "Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena" (Buybook)
Kako pamtimo revolucionarne vođe? Koliko im gordosti i grandioznosti nadopisujemo? Zbog odanosti drugu Titu, djed Sulejmen nikako mu nije mogao oportunistički lagati o svom socijalističkom žaru, svejedno je li se ispovijedao Titovoj fotografiji na zidu ili stvarnom čovjeku. U jednom od rijetkih susreta uživo s Titom, skrušeno mu je priznao da se partizanskom pokretu priključio zbog viših sila: mržnje i ljubavi. Mržnje prema (okrutnom susjedu) Burhi Begiću i ljubavi prema (budućoj ženi) Zineti Uzejrović. Jasmin Agić istovremeno uživa u mitomaniji lika djeda Sulejmena, Titova sljedbenika, ali i u posvemašnjoj demitologizaciji djedova života. Rijetko duhovita knjiga o tome da ideologija nije samo ukras na zidu učionice ili dnevne sobe, nego naša najdublja potreba za idealima.
Sandra Antolić: "Hrvatska mati" (Vuković i Runjić)
Kao prvo pero domaće groteske, Sandra Antolić upoznaje nas s mladim Zagorcem koji je na sve spreman radi dobre zarade, pa tako i na hormonalnu terapiju koja će ga iz muževnog luzera kapitalističke klaonice radnih mjesta pretvoriti u nježnu mušku majku. Nije to samo crni humor i veseli nonsens, nego i rableovski eksperiment s idejom o muškom liku, muškim ulogama i muškim kapacitiranostima za rađanje i podizanje novog života. Što ako smo podcijenili muškarce? I što ako je njihova majčinska strana rođena za obiteljsko ognjište? U Hrvatskoj mati, Sandra Antolić muškarcima priznaje isto što i Ursula Le Guin u Lijevoj ruci tame: odlične su majke, kad se za to ukaže fantastična prilika.
Adisa Bašić: "Knjiga o Almiru" (Buybook)
Malo je tekstova koji od žalovanja tkaju zajedničku budućnost, a ne samo traumatsku prošlost. Adisa Bašić s mnogo obzira prema ratnim ranama pripovijeda o dvadesetogodišnjem mladiću, Almiru Smajiću, svom stvarnom djeveru, o kojem sluša sjećanja ostalih članova obitelji. Almir je poginuo u Vukovaru, u uniformi JNA. Ali ni na koji način nije bio dio mašinerije ratne mržnje. Čujmo autoricu: “Svi mrtvi momci za sobom su ostavili propusnice za disko Noć i dan, telefonske kartice i vozačke dozvole koje su vrijedile još godinama nakon njihove smrti. Svakome od njih majka u posljednjem razgovoru nije stigla reći da ga voli. Neko joj je uzeo slušalicu prije toga ili telefona nigdje u blizini nije ni bilo.” Upravo zato, tragovi Almirova života čuvaju se kao svojevrsne relikvije, a redoviti obilasci njegova groba u Bijeljini za obitelj su i “roman ceste” i samokritička hodočašća. Almir je dobio svoju ulicu u Bijeljini, ali njegova je muslimanska obitelj u ratu iz te ulice prognana i više se nikada nije vratila. Pa ipak, u mjestu još uvijek za njih postoji dobrodošlica. I ta otpornost na mržnju koja je pratila i samog Almira ujedno je zalog ove duboke knjige.
Slavenka Drakulić: "O čemu ne govorimo" (Fraktura)
Šesnaest priča Slavenke Drakulić posvećeno je njezinoj prijateljici i suknjiževnici Ireni Vrkljan. Uokvirene su kao razmatranje stanja radikalne nemoći: promišljaju starost, blizinu smrti, stanja nevidljivosti i nemoći, usamljenost, brigu za ostarjele životne partnere, propale veze. Drakulić nastoji biti što bespoštednija u otvaranju tabua zrele dobi, bilo da progovara o majci koja njeguje teško bolesnu kćer ili o tajno pisanoj oporuci u kojoj je najvažnije materijalno zaštiti i zbrinuti vlastitu djecu. U posljednjoj priči Drakulić se ponovno obraća dugogodišnjoj prijateljici, Ireni Vrkljan, čiji “otisak tekstova” nosi u sebi kao oblik mirnog, neotuđivog zajedništva. Ali Drakulić nas zapravo ne želi tješiti, čak ni književnošću. Njezina je potreba optužiti i zdravstveni i socijalni sustav u kojem živimo, odnosno ukazati na to da kvaliteta nekog društva mjeri upravo po tome koliko i kako skrbimo za najstarije, bolesne, nemoćne.
Robert Međurečan: "Tako neka bude" (Sandorf)
U svojem do sada najambicioznijem ostvarenju, Robert Međurečan stilski odmjerenim i ritmički preciznim izrazom, razrađenim u prethodnim romanima, postiže funkcionalnu kombinaciju fabularnih atrakcija i refleksivnih motiva, predočujući jednako efektno nesuspregnuto drastične prizore i spoznajno nerješive rasprave. Odabravši po prvi put povijesno udaljeno razdoblje, ali pritom upravo ono koje bez ikakve dvojbe ima po suvremenost najdalekosežnije ideološke posljedice, ne samo što još jednom zorno demonstrira kako se pripovjedno uobličena tematika neizostavno interpretativno realizira u neposrednoj aktualnosti, kako autorskoj, tako i čitateljskoj, već tu konstitutivnu odliku i fikcionalizira. Poput svakog povijesnog romana, i Tako neka bude dijegetički predočava prošlo razdoblje u perspektivi vremena u kojem je napisan, odnosno u kojem ga se čita, što u konkretnom slučaju znači da dinamiku povratne sprege svakog sistema moći, kako političke, tako i vjerske, književno predstavlja kao uvjetovanu odnosom spram sumnje u izvjesnost, opetovano otvarajući trajno pitanje prostora lične i opće slobode.
Lora Tomaš: "Papir tvoje kože" (Hena com)
Razrađujući u posve drugačijem tematskom i sižejnom kontekstu ključne poetičke postavke svojeg prvog romana, Lora Tomaš ne samo da potvrđuje, nego i nadilazi, njime uspostavljene visoke literarne standarde. Posežući za širokim spektrom sociokulturnih referenci, narativnih postupaka i tekstualnih oblika, bez ikakvih ustupaka pomodnim rješenjima, koja većinu ostvarenja suvremene pripovjedne produkcije čine žanrovski lako rasporedivim a smisaono instantno dostupnim, Papir tvoje kože oblikuje se kao iznimno kompleksan fikcionalni sklop heurističkih i hermeneutičkih pitanja, što ih ističe u prvi plan već svojim naslovom. Visoko osviješten spoj dokumentarističke predmetne usmjerenosti i metaforičke lirske slikovitosti upotrebom pripovijedanja u drugom licu od čitatelja neizbježno zahtjeva aktivno sudioništvo u tvorbi jedinstvene književne stvarnosti – pisanju.
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA, DUŽE
Lora Tomaš: "Papir tvoje kože" (Hena com)
Čitanje romana Papir tvoje kože Lore Tomaš u svjetlu nedavno objavljene autobiografije Arundhati Roy pod nazivom Moje utočište i moja oluja dvostruko je svjedočanstvo o Indiji kao zemlji koja te može opsjedati i svojim ogromnim, veličanstvenim poetskim i kulturnim nasljeđem, ali i bezbrojnim varijantama kastizama, rasizama i šovinizama. I indijski ljubavnici pripovjedačice svojoj partnerici mogu brutalno razbiti nos i nakon toga s mnogo neizgovorenih isprika skuhati savršenu gastronomsku gozbu. Naratorica posjećuje Bangalore dvaput u razdoblju od devet godina, nastojeći samoj sebi objasniti različite oblike nasilja u ljubavnim odnosima, u svakodnevnim poslovnim interakcijama, u vožnji gradskim prometom. Njena ljubav prema Indiji, kao i stilski rafinman njezina rukopisa, veći su od nasilja u koje je uronjena. Pa ipak, zona rizika sve je više pretvara u tijelo od papira, lako poderivo. Riječima autorice: “Razgovor s muškarcima je kao kad lastavica udari u prednje staklo kamiona koji juri autocestom, ne ostavivši za sobom raspukline, samo mementa od krvi i perja.” Spasiti se iz tih paroksizama, ostaviti trag koji komemorira i vlastite zamke i živote drugih žena, tijela koja su prije pripovjedačice živjela u istim krevetima, kuhinjama, vrtovima i strepila od istih muškaraca, sve je to pothvat koji zahtijeva otrežnjenje, gubitak iluzije, odlazak. U ovom romanu nasilje prema ženama nije aktivistički priručnik, nego vrtoglavo slojevit podtekst čitavog društva. Zato je mogućnost njegova bilježenja, baš kao i u djelu Arundhati Roy, čin kolektivne, a ne samo pojedinačne emancipacije.
