“Knjiga ‘60 otkucaja - glazbena lektira’ nastala je kao spoj nekoliko mojih ljubavi. Jedna je ljubav prema glazbi, druga je ideja da je obrazovanje važno, a treća je da bi u mlade trebalo imati više vjere i povjerenja nego što trenutno imamo. Spoj toga je upravo ta knjiga u kojoj sam ja izabrao 60 pjesama. Učenicima Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu dao sam naslove tih pjesama i oni su imali potpunu slobodu izraziti se likovno vezano uz to kako su doživjeli te pjesme. Spoj mojih tekstova i njihovog izričaja je ‘60 otkucaja - glazbena lektira’”, kaže nam Boris Jokić, znanstvenik, doktor psihologije, radijski voditelj i zaljubljenik u glazbu koji je prošle godine oduševio javnost svojom knjigom, a upravo je ona inspirirala i izložbu u Galeriji Muzeja za umjetnost i obrt, naslovljenu “60+ otkucaja - kad srce ubrza”.
Sve je počelo kada je Jokić prije nekoliko godina učenicima Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu predstavio 60 pomno odabranih pjesama, na koje su oni odgovorili svojim likovnim radovima koji su zatim uvršteni u knjigu, čime se stvara posebna poveznica između glazbe, teksta i slike, ali i znanosti, umjetnosti i mladosti.
“Sami njihovi doživljaji pjesama vrlo se razlikuju. Neki od njih su baš onakvi kako bih ja to zamislio da imam bilo kakvog likovnog dara, a neki su me pomalo i iznenadili. Kad govorimo o tome kako oni doživljavaju pjesme, za mnoge od njih, jer sam razgovarao s njima, je to bio prvi susret s nekim autorima koji su nama starijima već dobro poznati. I bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako se hrvaju ili kako ulaze u neki poseban odnos s autorima poput Toma Waitsa, poput Nicka Cavea, s autorima kao što su Idoli, s autorima poput Mancea, s različitim ljudima i osobama koje stvaraju glazbu i način na koji zapravo interpretiraju njihove pjesme”, govori nam Jokić.
Ideja se ubrzo proširila na cijelu Hrvatsku. Naime, prvi postav izložbe “60+ otkucaja - kad srce ubrza” uključivao je radove učenika iz zagrebačkog ŠPUD-a, no drugi postav uključivao je 70 novih radova učenika Škole likovnih umjetnosti iz Splita, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Osijeka, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Zadra, Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna iz Pula i Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću iz Zaboka. O tome kako se javila ideja za organizaciju izložbe ispričao nam je Mate Marić, kustos izložbe.
“Sve je krenulo tako da sam kao rođendanski poklon dobio knjigu ‘60 otkucaja’ Borisa Jokića. Jako su mi se svidjeli i knjiga i koncept te sam ga jednostavno odlučio pozvati na suradnju s Muzejom za umjetnost i obrt. Tu je onda Boris preuzeo palicu i odlučili smo da za početak želimo predstaviti prvih 60 djela koja su napravili učenici i koja zapravo predstavljaju vizualne interpretacije tih istih pjesama, a onda smo to proširili na još novih pjesama nekih drugih izvođača, kao što su Kendrick Lamar ili Bad Bunny”, kaže nam Marić. Također nadodaje:
“Važno je za napomenuti da tu sudjeluju škole, dakle zagrebački ŠPUD, osječki ŠPUD, Pula, Zabok, Zadar i Škola likovnih umjetnosti u Splitu. To je Borisova politika, gdje on dosta angažira mlade ljude i potiče ih da dođu do tog momenta nekakve kreacije. I činjenica je da je neke nove ljude naveo na vizualnu interpretaciju glazbe, a to je nešto što je meni osobito zanimljivo jer se i ja bavim interpretacijom umjetnosti preko raznih drugih sfera života, bivanja, poslovanja i slično. Zato je zapravo i došlo do ove suradnje jer je Boris imao možda malo drugačiji pristup koji nema u tolikoj mjeri polazište iz nekog suhoparnog, strogog stanovišta prema umjetnosti, nego iz čiste emocije i otvorenog stanja prema kreacijama.”
Na pitanje kako gleda na povezanost glazbe i likovne umjetnosti, osobito u današnjem svijetu, Marić nam odgovara:
“Mislim da je to isprepleteno i da je danas neminovno to spajanje umjetnosti, primjerice na Venecijanskom bijenalu je jako učestalo to spajanje vizualnog i auditivnog iskustva. Imamo tu i razna druga multisenzorna iskustva, ali ono što je meni ovdje baš zanimljivo jest taj aspekt glazbe koja je, primjerice, dosta temporalna, ona se odvija u nekakvom vremenu i prostoru, dok ono što je vizualno možemo uvijek pogledati, ono stoji u prostoru i puno je statičnije. Tako da mi je posebno zanimljiv taj odnos između jednog dinamičnog linearnog medija i ovog malo statičnijeg medija i zanimljivo je koliko su zapravo tanke te granice kad čovjek to promatra. I kada promatramo povijest umjetnosti, glazba i umjetnost su uvijek nekako bile isprepletene, od srednjeg vijeka pa sve do apstrakcije, tako da vjerujem da i u povijesnom gledanju možemo naći korelacije između glazbe i likovne umjetnosti.”
Knjiga i izložba koja je njome inspirirana otvaraju, između ostaloga, i temu nedostatka suvremene umjetnosti, posebno glazbe, u obrazovanju, kao i temu nedostatka kreativnog rada u hrvatskim školama, gdje se emocija i sloboda često uvelike zanemaruju.
“Upravo ovaj moj rad koji sad već više godina traje sa školama primijenjenih umjetnosti i dizajna širom Hrvatske, jer u ovom su izložbenom dijelu sudjelovali i učenici iz Zagreba, Zaboka, Splita, Pule, Zadra i Osijeka, je takav da ukazuje kako bi se drugačije moglo pristupiti mladima i školama. Naime, kada dođete s nekim zadatkom koji je za njih pomalo čudan, nekonvencionalan, kada im date slobodu, kada njihovi mentori i mentorice s njima rade, onda možete dobiti neke vrlo nevjerojatne rezultate. Kad kažem nevjerojatne, mislim pozitivne. Naime, pozitivno je kako oni ulaze u pomalo teške zadatke i kako iz njih izlaze jači i kako nekim glazbenicima, glazbenim numerama koje možda mnogi znaju, daju neku novu boju, neki novi ritam. To me posebno veseli jer ukazuje na to da se u hrvatskim školama itekako može dobro raditi i da postoje nastavnice i nastavnici koji dobro rade i na kraju postoje mladi ljudi koji su spremni zapravo pokazati i zrelost i kreativnost i određenu energiju i određeni bunt, i to me jako veseli”, kaže nam Jokić.
Iako većinu knjige zauzimaju kultni glazbenici, poput Davida Bowieja, Talking Headsa, Nicka Cavea, Pixiesa, Boba Dylana i ostalih, u njoj se, kao i na izložbi, mogu uočiti i neka nova imena, bliža mlađim generacijama, što daje uvid u različite promjene u svijetu glazbe, ali i u neizbrisiv trag koji su neke pjesme, izvođači ili žanrovi ostavili na suvremenu glazbenu scenu.
“I u knjizi, ali i u izložbi koja se širi i na druge pjesme, nalaze se i neki trenutni autori, recimo izvođačica Rosalía koja dolazi iz Španjolske. Onda možete vidjeti ilustraciju Bad Bunnyja, kao i ilustraciju različitih novih izvođača. A ja zapravo o modernoj glazbi, glazbi koju slušaju mladi, mislim sve pozitivno. Naime, oni i mi svi živimo u jednom drugačijem vremenu, koje nam po mnogočemu daje neke mogućnosti koje mi koji smo odrastali tamo 90-ih, 80-ih ili 2000-ih možda i nismo imali. To naše doba bilo je ograničeno žanrovima, bilo je ograničeno granicama koje je vrlo teško preskočiti ili probiti, a danas mladi ljudi slušaju vrlo raznoliko i vrlo šaroliko. I upravo se u tome nalazi velika prilika. A onda ako imaju nekoga tko im pomaže u tom odabiru, tko im sugerira, možda bi ti bilo dobro da, ako već slušaš, ne znam, Bad Bunnyja, da čuješ i soul glazbu 70-ih godina ili da, ako voliš Oliviju Rodrigo ili ako voliš Hiljsona Mandelu, da onda poslušaš što je taj rap i trap i kako je on nastao, onda takvo obogaćenje za njih može značiti samo dobre putokaze. Živimo u super dobu, kada je muzika svuda oko nas, kada možemo birati različite žanrove i kada se granice među žanrovima sve više ruše”, govori Jokić.
A kako Jokić kao veliki ljubitelj glazbe gleda na suvremenu glazbenu scenu? Postoji li još uvijek kvaliteta u svijetu sve više obilježenom kvantitetom?
“Današnje doba u glazbi karakteriziraju dvije stvari. Jedna od njih je puno glazbe, znači gotovo da je previše glazbe, ona se može naći i producirati na vrlo jednostavan način i iz te kvantitete se onda, naravno, čini da je i kvalitete manje. Međutim, kada se bolje pogleda, postoje neki odlični izvođači trenutno u svijetu, evo izdvojit ću neke. Recimo moji favoriti od ovih koji su mlađi bili bi, recimo, spomenuta Rosalía u Španjolskoj, potom, ako govorimo o rock glazbi, imamo odlične bendove kao što su Geese. Tu su i kantautori i kantautorice koji stvaraju odličnu glazbu, recimo kantautorica Waxahatchee, potom MJ Lenderman. Ako govorimo o dance glazbi, pop glazbi, već spomenuta Olivia Rodrigo, odlična izvođačica, zatim izvođačica poput Mitski. Super glazbe danas ima i meni je uvijek drago razgovarati s mladim ljudima o njihovim odabirima i otvoreno čuti tu glazbu, jer kada je čujete, ona se isto tako nastavlja na neke uzore od prije, a sam taj glazbeni put možda gura u neke nove perspektive, što i treba biti tako”, zaključuje Jokić.
