Dugometražni igrani film “Južina”, crnohumorni redateljski prvijenac Ante Marina, ujedno i scenarista, snimljen je s minimalnim sredstvima, ali uz maksimalan angažman jedne posvećene ekipe, čime je postao iznenađenje regionalne kinematografije. Radnja je fokusirana na splitsku četverokatnicu u kojoj žive obično-neobični likovi čiji se životi sudbinski isprepliću obojeni južinom, onim toplim, neugodnim vjetrom koji često testira ljudsku uravnoteženost. Kroz film se isprepleću tenzije i humor, kolektivna i osobna drama, a takav koloplet emocija donijelo je čak 26 različitih likova koje je, osim ‘veterana’ hrvatskoga glumišta, iznijelo i puno mladih glumaca kojima je ovo bila prilika da pokažu glumačke vještine.
A ova priča nije fokusirana na ljude koje ćete prepoznati na platnu, ovo je priča o ljudima čija ćete imena pročitati na odjavnoj špici i bez čijeg angažmana stvaranje filma ne bi bilo moguće. Oni su šminkerica Vesna Matulić, scenografkinja Latica Zajmović, kostimografkinja Goranka Krpan Branica, producent Bojan Kanjera i mlada splitska glumica Petra Krolo. Popis onih čiji je angažman stvorio ovaj film je naravno puno duži, ali ovom prilikom predstavljamo njih pet koji nam otkrivaju koliko ljubavi i kreativne improvizacije je bilo potrebno da se dogodi malo čudo.
Latica Zajmović prepričava nam kako je zapušteni hotel Željezničar pretvoren u stambenu zgradu, što je, najblaže rečeno, bio izazovan zadatak.
- U gradu se gotovo svaki slobodni kvadrat pretvara u turističke objekte zbog čega pronalazak lokacije nije bio lagan od početka. Eksterijer zgrade u kojoj je snimljen cijeli film prvi put smo Ante i ja obišli prije nego što je dogovoren sastanak s gospodinom iz Hrvatskih željeznica, Markom Markovićem, kojemu bih se ovim putem još jednom zahvalila na svemu što je učinio za nas. Nakon obilaska lokacije bio nam je jasno da ispred nas stoji golemi posao ako se odlučimo za snimanje u hotelu Željezničar, u Splitu poznatijem kao Željo. Prvih dana na lokaciju smo sa sobom ponijeli zaštitne maske, duplu odjeću te ‘more’ kemija i dezinficijensa. Zgrada je izvana obložena azbestnim pločama, a katovi koje smo mi koristili nisu imali ni struju ni vodu. Umjesto nekadašnjih radnika i gostiju, prenoćište i počivalište su pronašli golubovi. Sav namještaj, smeće i životinjske ostatke iz soba trebalo je ukloniti prije nego što se donese dekor, a radno vrijeme nam je diktirao zalazak sunca jer u večernjim satima nismo imali uvjete za rad, a temperatura u zgradi bila je barem pet stupnjeva niža od one izvan nje. Jednom je jedan od glumaca komentirao kako je ostao zatečen stanjem prostora kad je došao na prvu probu i kako je isti izgledao samo nakon dva tjedna. Rekao je da je na prvu pomislio da se film neće ni snimiti. Imali smo veliku pomoć Antinih izviđača i drugih volontera koji su odradili strašan posao u čišćenju lokacije i prenijeli gomilu namještaja. Moja desna ruka i oslonac od početka do kraja bio je Davor Gavranić, koji je također napravio golemi posao i sa mnom obilazio kontejnere. U šali bismo rekli da smo otišli u shopping. Jan Rešetar nam se pridružio kao rekviziter na setu, dok je Frančeska Pilić, inače kiparica, isklesala kamen i pomogla u uređenju nekih od setova. Tijekom procesa bilo je uključeno mnogo naših prijatelja: Vuka, Adela, Duje, Dadin tata, moj tata, Tomislav, Toni… - prepričava nam Latica prve trenutke kad su došli na lokaciju snimanja.
- Na pitanje je li bilo improvizacije mogu samo reći da je ona bila neizbježna. Od hotelskih soba je trebalo napraviti stanove u kojima žive ljudi, obitelji… Neke nisu imale WC, ni u jednoj od njih se nije nalazila kuhinja, postojeće stubište nije izgledalo kao stubište koje bi se u stvarnosti nalazilo u nekom portunu. Uspjeli smo opremiti šest stanova iz nule, srediti krov, stubište i ulaz. Kad nismo bili u Želji, sate i sate smo provodili na FB stranicama tražeći namještaj po oglasima, a kasnije skupljali taj namještaj na relaciji od Čiova, Sinja, Splita pa sve do Marušića. Sav namještaj smo dobili u obliku donacija jer baš i nismo imali novca za kupnju novih ili starih komada. U konačnici smo toliko toga prikupili da mislim da smo mogli snimiti još jedan film. Svaku večer bismo Dado i ja manifestirali ono što nam je bilo potrebno. Sjećam se da sam mu jedne večeri rekla kako bih voljela naći crveni kauč, što je otprilike bilo nemoguće da baš crveni kauč netko odluči baciti. Već ujutro ga je jedan gospodin poklanjao preko Njuškala. Vesna Matulić, majstorica maske, uputila nas je u stan svojeg očuha, koji su trebali isprazniti zbog prodaje. Mislim, da smo mogli, WC školjku bismo iščupali. Sve što smo prikupili kasnije je na jednak način poklonjeno drugima. Nakon snimanja sam objavila namještaj na FB-u, a ljudi su se javljali, dolazili i odnosili stvari. Onako u šali volim reći da smo te dane imali otvorena vrata u Želji. Danas ponekad sretnem neke od tih ljudi u gradu pa mi se zahvale još jednom - prisjeća se Latica, po struci diplomirana scenografkinja.
- Redatelj i scenarist filma ‘Južina’, Ante Marin, kontaktirao me krajem ljeta 2023. godine i pitao želim li napraviti scenografiju za film. Odlučio je snimiti film o Splitu sa splitskom ekipom, i to u okvirima mikro budžeta od HAVC-a i za koji, osim tih sredstava, nismo imali nijedan drugi izvor financiranja. Nas dvoje se tad nismo poznavali, a prvi razgovor smo obavili telefonskim putem, nakon kojega smo već na prvom sastanku počeli s osmišljavanjem izgleda filma i s obilaskom potencijalnih lokacija za snimanje. On je u tom trenutku istraživao ‘napuštene’ objekte u Splitu koji bi nam odgovarali izgledom, (ne)funkcionalnošću ili cijenom sukladno našem budžetu - zaključuje Latica.
A koliko je bilo izazovno raditi na šminki i s kakvim situacijama i improvizacijama su se sve susreli na setu, priča nam Vesna Matulić, koja je u tom poslu godinama i koja je s redateljem imala brojne razgovore prije snimanja kako bi osmislili njihove maske.
- Snimanje obično traje 12 sati, ali vjerujte mi, kad radite film, vi ste na filmu i dok spavate. Jednom sam rekla da filmske radnike treba izolirati na neki otok dok snimaju, jer ste cijeli uvučeni u to i teško je doći kući i biti mama, tata, kći, sin… Bila je izazovna i scena kako Mijo po kiši ulazi u zgradu. Tu scenu smo ponavljali od 10 do 15 puta, a bila je zima. Miji sam usred noći na parkingu sušila kosu barem 15 puta. Slična situacija je bila i s izvrsnim Donatom Zekom. Nije lako usred zime glumiti mokar pod tušem na hladnoj lokaciji. Morate paziti na glumce, utopliti ih i osušiti - priča nam Vesna priznajući da su koferi s potrebnim šminkama i ostalim materijalima vrlo teški.
- Imamo i po nekoliko torbi, uz mobilna ogledala. Na setu volim imati sve, nikad ne znate kad će glumcu zatrebati flaster, dezodorans ili krema za brijanje. Volim sve imati uza sebe. Trikova ima puno, pa cijeli film je trik. Primjerice, ako radite neki ratni film i glumcu granata raznese stomak, uglavnom banana natopljena umjetnom krvlju glumi glumčeva crijeva - otkriva nam Vesna dodajući kako je film magija i kako nema ništa ljepše kad ekipa diše kao jedan i kad svi ulože svoj maksimalni doprinos.
A kakvu avanturu tijekom snimanja filma je prošla Goranka Krpan Branica, koja radi kao kostimograf na filmovima i serijama zadnjih četrdesetak godina, priča je sama po sebi.
- Kao i na svakom projektu, najveći problem su financije koje su dodijeljene vašem sektoru. Malo je projekata na kojima imate dovoljno novca za sve što mislite da bi trebalo. Toliko malo da se ne mogu sjetiti više od jednog. Na ‘Južini’, koja je krenula s etiketom maloga filma, podrazumijevalo se da su nam sredstva za kostime manja od onoga što bismo željeli. No ‘Južina’ nije mali film, pogledajte broj glumaca, filmskih dana koji podrazumijevaju promjenu kostima, noćnih scena koje traže topliju odjeću, dječjeg rođendana, kiše, krvi… Obiđete funduse i trgovine, posudite i kupite što možete u okviru budžeta, a onda... Onda otvarate ormare, prvo svoje pa glumačke… i na kraju sve poprimi tu eklektičnu sliku koju je redatelj zamislio. Marin je bio vrlo precizan u svojim zamislima već u samom scenariju. Likovi su bili isprofilirani i potpuno dorečeni, na probama su se događali detalji… Stojanova kapa s grbom delfina, Zekine košulje, Petrina žuta haljina s mašnom… Sve se nekako slagalo tako lako da kad sad razmislim što je bio najveći problem, čini mi se da je to bilo popeti se na peti kat, gdje nam je bila smještena garderoba. Sve drugo bilo je užitak - priznaje Goranka, koja je četvrt stoljeća provela na HRT-u kao vanjski suradnik-autor, snimila je brojne hrvatske filmove, kao i strane koprodukcije, reklame i modne editorijale.
Prvi posao bio joj je impresivan serijal “Alexanderplatz”, iako priznaje da je manje impresivan bio njezin posao na njemu, ipak ju je kupio. I sad, nakon 45 godina, kaže kako je njezin posao najbolji posao na svijetu. Ona je kontinentalka, Zagrepčanka čiji je zadatak bio da se osjeti Mediteran, konfuzija koju izaziva taj neugodni, zbunjujući vjetar koji sa sobom donosi koliko smušenost, toliko i ekspresiju, dizanje emocija na višu potenciju, jake boje, upečatljive uzorke, spojeve nespojivog...
- Tu zbrku koja je u glavi treba i vidjeti, a koliko sam uspjela prosudite sami. Atmosfera na snimanju je bila, malo je reći ugodna, gotovo obiteljska. Sve se rješavalo bez ikakvih tenzija, povišenog tona ili bilo kakvog izraza nestrpljenja. Kad bi trebalo prenijeti stol, vreću s garderobom, podijeliti sendvič ili donijeti pizze na peti kat, tko god je osjetio da tog momenta nije zauzet, uskočio je, bio to netko iz ekipe, produkcije, glumaca... Glumci su priča za sebe.
- Neću nikoga prozivati po imenu, samo ću reći da je ovo ekipa s kojom bih radila seriju, a ako je netko probao raditi seriju, jasno mu je koliki je ovo kompliment - kaže nam Goranka, koja je ipak istaknula jedan komad koji joj je zadao glavobolju.
- Svi kostimi su bili spremni, isprobani, fitirani i čekaju svoju scenu. Osim jednog, završnog kostima koji treba reći puno, puno toga: Ronaldova dresa koji u zadnjoj sceni nosi Stipe Jelaska. Naravno, naručili smo tri iz različite tri zemlje kad smo moja asistentica Laura Špoljar i ja iscrpile sve mogućnosti da ga nabavimo u Hrvatskoj. Sve što je bilo dostupno ili nije bilo dobre veličine, ili nije imalo zeleni rub na vratnom izrezu, ili nije imalo dobar grb, ili je bio krivi broj na leđima… Zato smo naručili tri s tri različite adrese, i to prvi dan! Stići će jedan barem, vjerovali smo. Snimanje teče, majice ne dolaze. Ok… Scenu snimamo gotovo zadnju, ne nerviram se, još. Dani prolaze... Stižu prve poruke kako nema majice na jednom siteu, pa na drugom, treći se nije ni oglasio. Dva dana smo pred snimanjem scene, a u Europi nema majice koja nam treba. Hvata me panika, odlazim do Marina. ‘Ma pojavit će se, ne nerviraj se. Imamo još dva dana’, kaže on. Dva dana?! Ja čekam dres trideset i dva dana... Naravno, nerviram se, ipak sam ja kontinentalka. I onda dan prije snimanja pojavi se oglas: prodaje se Ronaldov dres, žute boje, sa zelenim rubom, grbom i brojem devet, i to sto metara dalje od mjesta gdje nam je smještena garderoba. Negdje kod tih garaža kupile smo dres, savršen. Što da vam kažem… Split! - prepričava nam Goranka.
- Marin je jedne večeri došao pogledati ispit iz predmeta Scenski govor. Te smo večeri izvodili monologe u trajanju od oko 20 minuta. Kontaktirao me je i nakon nekoliko sastanaka i dogovora povjerio mi ulogu Petre. Dakle, upoznali smo se preko Akademije. Petra koju tumačim je tinejdžerica i, kao takva, lepršava i odvažna u svojim postupcima. Ona ispituje granice i traži svoj identitet u procesu odrastanja. Za takvu ulogu bilo je potrebno da se prisjetim vremena kasnog puberteta, što nije bilo tako teško, a ni tako davno. Ono što mi je ipak najviše pomoglo su redateljev pristup, opis i upute, kao i kreacije kolega koji su članovi Petrine obitelji - otkriva nam Petra, koja je na setu provela sedam dana.
- Najizazovnije su mi bile scene u kojima simuliram motor, pokretom ili glasom. Vjerojatno jer uključuju specifičan pokret i zvuk. Ovaj projekt duboko je osmišljen od strane redatelja i scenarista Marina, što se reflektiralo na kompletnu ekipu. Visoka razina profesionalnosti, uz zdravu dozu odgovornosti, jasno i usmjereno. Bez pritiska, poučno i zabavno. Osim svoje filmske obitelji, nisam baš viđala ostale kolege na setu, radi rasporeda snimanja uglavnom po kronologiji i odvojenosti naših stambenih prostora (moje lice zaviri u samo još jedan stan u filmu). S Andreom Mladinić, Marinom Zecom i Mijom Jurišićem sam se odmah složila u našim obiteljskim neslaganjima i imam osjećaj da se sve dalje lako odvijalo. Ekipa filma je fantastična, od ovih koje sam redovito viđala, do onih s kojima sam se družila, a neke tek upoznala po završetku snimanja. Posvećen i predan pristup od svih - kaže nam ova mlada, perspektivna glumica izdvajajući inspirativnu i ugodnu atmosferu koja je vladala na setu i tijekom priprema.
- U filmu glumi još dvoje kolega s klase, Mate Tavrić i Zdravko Vukelić, i baš je lijepo nakon što smo se pet godina stalno gledali na faksu gledati nas na velikom platnu. Mislim da su ovakve uloge vrlo važne jer nama mladim glumcima daju priliku da se pokažemo I napredujemo. Ostaje mi značajno iskustvo uz odličnu ekipu - starije, mlađe, iskusne i nove - i velika zahvalnost šta sam imala priliku biti dio ovoga projekta - zaključuje Petra.
A kako je film nastao prije nego što je uopće stigao do seta, govori nam producent Bojan Kanjera. Kaže kako je ideja za film nastala spontano. Naime, redatelj i scenarist Ante Marin, izvršni producent Luka Venturin i Bojan Kanjera poznavali su se i povremeno družili i nekoliko godina prije nego što se uopće javila ideja o suradnji.
- Tijekom tih sve češćih druženja, neobavezan razgovor o filmu i zafrkancija prerasli su u nešto ozbiljniju odluku da nešto napravimo zajedno. Ante nas je ubrzo, nakon prvog razgovora na tu temu, iznenadio skoro pa gotovim scenarijem. Bio je pitak, duhovit i zapravo već tad poprilično zaokružen i maltene spreman za snimanje. Ubrzo nakon toga odlučili smo ubrzati proces i prijaviti se na natječaj HAVC-a za mikrobudžetne filmove. Znali smo da će to zahtijevati određene prilagodbe scenarija, kao i niz produkcijsko-autorskih kompromisa, ali bili smo spremni na to ako to znači da ćemo film moći relativno brzo i realizirati. Produkcijski tim se u samoj fazi produkcije dodatno proširio uključivanjem MissArta i Roberta Piršla kao producenta, isto dugogodišnjeg prijatelja i kolege s kojim radim na nekoliko projekata. U tu sinergiju smo još uvukli neke zajedničke kolege i suradnike koji su nas ohrabrili da se slobodnije upustimo u ovu avanturu - kaže nam Bojan dodajući kako je budžet bio toliko ozbiljno ograničen da bi bilo ispravnije reći da je riječ o “no budget” filmu.
Zbog toga su se pripremili na određenu dozu improvizacije, koja se u praksi svela na brzo donošenje odluka I, još važnije, na podršku i pomoć kolega i partnera bez kojih sigurno ne bi mogli snimiti ovaj film.
- Mnoge situacije nije bilo moguće predvidjeti, a s obzirom na budžetske okvire jednostavno smo se morali prilagođavati najbolje kako znamo i možemo. U takvim uvjetima improvizacija nije znak kaosa, nego nužna vještina preživljavanja. Vjerujem da smo kroz cijeli proces imali i dosta sreće, a jedan od ključnih trenutaka bio je kad nam je HŽ Infrastruktura ustupila prostore bivšeg hotela Željezničar u Splitu, koji je na kraju postao središnja lokacija snimanja. Gotovo sve scene u interijeru snimljene su upravo tamo. Naš scenografski tim, uistinu mala, ali izuzetno posvećena ekipa, koju su činili scenografkinja Latica Zajmović, njezin asistent Davor Gavranović i kasnije Jan Herenčić, kao scenski rekviziter - uspjeli su u rekordnom roku prenamijeniti derutne prostore u funkcionalni prostor za snimanje. Tako da smo vrlo efikasno uspjeli osigurati zapravo pravi mali filmski studio, istina bez grijanja i vode, ali prostor bez kojega bismo vjerojatno bili prisiljeni dodatno umanjiti već poprilično maleni broj dana snimanja koje smo imali na raspolaganju - priča nam Bojan dodajući kako je fizički dio posla, uključujući raščišćavanje zgrade i unošenje scenografije i opreme na treći kat bez lifta, bio zajednički pothvat.
U toj su fazi sudjelovali svi, od redatelja I glumaca pa do mnogo volontera i prijatelja filmske ekipe.
- Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez velike podrške kolega i partnera koji su nam uskočili u ključnim trenucima. Naš hrvatski koproducent Ivan Maloča (Interfilm) ustupio nam je kompletnu filmsku tehniku, dok je Vjeko Bošnjak (Rekviziteri) pomogao sa značajnim dijelom scenografije i rekvizite. Lista ljudi koji su podržali ovaj projekt je duga, a svatko od njih pridonio je tome da se nedostatak budžeta ne osjeti u onom najvažnijem - finalnoj slici filma - kaže Bojan naglašavajući da se u filmu pojavljuje više od 25 glumaca, a ono što ga čini posebnim je raznoliki i svježi glumački ansambl.
- Gledanost domaćih filmova već godinama je niska, no vjerujemo da ‘Južina’ ima potencijal probiti tu barijeru i privući publiku koja možda inače ne bi gledala domaći film. Nadamo se da će film potaknuti znatiželju i otvoriti vrata nekim novim gledateljima koji možda ne bi izabrali hrvatski film. Jedan od razloga slabe gledanosti leži i u visokoj cijeni kino ulaznica, ali i u tome kako hrvatski film tretiraju neki ključni akteri u distribucijskom lancu. Nažalost, jedan od najvećih domaćih kinoprikazivača, iako uz svaki domaći naslov formalno ističe slogan ‘ponosni na hrvatski film’, u praksi pruža malu do nikakvu stvarnu podršku tim istim filmovima kad je riječ o promociji i plasmanu. Od samih termina i broja dvorana prikazivanja pa do pozicija oglašavanja unutar samih dvorana i prikazivanja trailera, hrvatski film, što zasluženo, a što apriorno, dobiva lošiji tretman od nekih osrednjih hollywoodskih naslova. Isto tako jedna od ključnih stvari je trajanje i dostupnost filma u kinima jer zbog ograničenih sredstava za samu proizvodnju filma, kad dođe do promocije i marketinga, tek producent više ne može dostatno uložiti pa bi malo duži period prisutnosti u kinima sigurno polučio bolje rezultate i dao priliku filmu da razvije nekakav odnos s publikom. Ovako često završi da, kad informacija o filmu dođe do potencijalnog gledatelja, film je teško ili nemoguće pronaći u velikim kino lancima. S druge strane, tu su mali prikazivači i Kino mreža, koji unatoč ograničenim kapacitetima iz godine u godinu rade lavovski posao u promociji hrvatskog filma i zaista ostvaruju vidljive pomake što se nužno pozitivno reflektira na cjelokupnu kinematografiju i percepciju hrvatskog filma - zaključuje Bojan.
U konačnici, “Južina” i nije samo film. To je dokaz da se s malo može postići puno kad postoji jasna vizija i iskrena priča. To je film koji ne traži pažnju, on je zaslužuje.
