O Bulatu Okudžavi, kao i o svakome mitskom pjesniku i kantautoru, kruže fantastične priče. Jedna, beskrajno šarmantna, toliko šašava da djeluje uvjerljivo, kaže da se Okudžava svojedobno zaputio svom prijatelju Arsenu Dediću u Šibenik. Sišao je s vlaka u čuvenom Perkoviću ("s Perkovića preko Knina") pa je, ne znajući da treba presjesti, do Šibenika nastavio pješice. No kako nije znao put, svako bi malo prolaznike zapitao samo jedno - "Arsen?" - a oni ga navodili, nepogrešivo, sve do Varoša i ulice podjednako velikih pjesnika, samo iz manje zemlje.
U toj je priči opisano pobratimstvo (lirskih) lica u svemiru. Od Perkovića do Šibenika je, provjerili smo, 25 kilometara. Dug, ali savladiv put. Čak i ako vam kao GPS služi samo riječ "Arsen". Dedić je njegovu čuvenu pjesmu "Molitva za Francois Villona" i preveo. Šerbedžija ga je recitirao, naša publika obožavala. Ruski pjesnici, od Puškina do Jevtušenka, od Bloka do Visockog, od Gorkoga do Ale Pugačove, u nas su uživali trajno visoku konjunkturu. Ne samo ruski - i oni koji su pjevali o Rusiji, poput Gilbert Becauda i njegove "Nathalie", bili su ikone, osobito mladima. Ruska je literatura svih žanrova uvijek privlačila utopiste, sanjare, fantaste. Okudžava nije spadao u pjesničku sortu koja hrani tu vrstu gladi. U glasovitoj "Molitvi" kaže: "Dok se još Zemlja okreće, dok je još jarko svjetlo, Gospode, daj ti svakome ono čega nema. Mudracu daj glavu, plašljivcu konja, daj sretnom novac i ne zaboravi na mene. Dok se još Zemlja okreće, Gospode — tvoja je vlast. Daj častohlepnom da se nauživa vlasti, daj predah darežljivom do kraja dana, Kainu daj pokajanje i ne zaboravi na mene. Ja znam — ti sve možeš, i vjerujem u tvoju mudrost…"
Okudžava je, nemoguće je to ne primijetiti, rođen na Dan pobjede, 9. svibnja 1924. "Daj častohlepnom da se nauživa vlasti", kaže Okudžava, a čovjek u tom stihu ne može danas ne prepoznati Putina, kojemu se vlast, od užitka, zacijelo pretvorila u moru iz koje se više nikad neće izvući. Nije Okudžava, barem u zrelijim godinama, imao iluzija o životu, niti o sustavu i zemlji u kojoj živi. Pun poštovanja, prvog listopada 1976. godine na vrata njegova stana zakucao je drugi jedan našijenac, podrijetlom Ukrajinac, Predrag Matvejević. Okudžava se, zapisao je Matvejević, "jedva pridigao iz kreveta". Pjesnik koji je već tad, kako mu je rekao jedan ruski prijatelj (uz dozu zavisti na posjetu) bio "idol sovjetske omladine", živio je u malom, tijesnom stanu, u kojemu je skromni pianino djelovao veći no što je bio, no još više od skromna stana Matvejevića, koji je i umro kao vjernik socijalizma s ljudskim likom, zapanjile su opore Okudžavine ocjene. "Prelazimo u kuhinju, domaćin iznosi na stol sve što se našlo u kući: komad sovjetske kobasice, dvije rajčice, jednu papriku i bocu 'rakije iz Jugoslavije'. Bulat je jednostavan i srdačan. Bio je na dugom putovanju, umorio se… Valentina Kotkina dobro poznaje: 'Kad ga sretnem u Savezu književnika nasmijanog, znam da je sve u redu. Ako je mrk, učinio sam nešto što im nije po volji, tko zna što mi se sprema'. U ovom času spremaju napad na njegov posljednji roman, u 'Literaturnoj gazeti'. 'Ne treba imati nikakvih iluzija o njima - to su fašisti. Da, ovaj je režim jedna vrsta fašizma'…
Matvejević svog sugovornika, "idola sovjetske omladine", gleda "pomalo začuđeno" (pomalo?). Vjerojatno je bio zabezeknut. Idol komsomolaca smatra da je društvo u kojem živi "jedna vrsta fašizma" (ta ocjena i danas bi kod vjernika ljevice izazvala zgražanje). Okudžava je bio nedavno isključen iz partije, ali su ga vratili u nju: "Zapravo, suspendirali su me na godinu dana, zatim su ukinuli suspenziju", kaže Matvejeviću. Pomilovali su ga, piše ovaj, samo zato što imaju problema sa Solženjicinom, pa im ne odgovara rješavati još jedan slučaj.
"Ako te ovdje isključe iz partije, sve si izgubio; ne možeš više objavljivati, nastupati, naprosto te unište. Ako bi sam izišao iz nje, onda bi te čak i ubili. Oni su banda, a tko napusti bandu, čeka ga smrt"…
Okudžava - piše dalje Matvejević - nerado govori o Solženjicinu. Ne voli "vjernike s mašinkom u ruci". Potom Matvejeviću priča o sebi. Bio je komsomolac. Vjerovao je u komunizam. Čak ni nakon što je u logorima izgubio oca i majku, nije prestao vjerovati. Roditelji su mu bili Gruzijci, on slabo zna gruzijski jezik, piše samo na ruskom. Bilo mu je 17 godina kad je počeo rat. Na zidu njegove sobice visjeli su, pokraj Lenjina i Staljina, portreti Dolores Ibarruri, Tellmanna, onoga "kujinog sina" Rakoszyja. Javio se u vojsku kao dobrovoljac, ali je bio premlad, nisu ga odmah uzeli. Ali u ratu je shvatio da je partija "degenerirana", da je komunizam tlapnja, da je Staljin zločinac. Ispričao sam mu svoja iskustva na Moskovskom sveučilištu. "Moskovski univerzitet je reakcionaran". Susreo sam profesore... "Gotovo svi su staljinisti". A ambasade? "One su još gore"…
Bulat Okudžava je pjesnik, ali nije "stanar oblaka" kako je Staljin, duhovito, nazvao jednog njegova kolegu. Očito nije imao nikakvih iluzija o društvu u kojem je živio. Deveti svibnja, Dan pobjede, na mnoge je načine obeščašćen, ali oni čija je slika potamnjela uvijek se mogu sjetiti da na taj dan mogu slaviti uz pjesnika koji se nije dao kupiti.
"Zvoni mu telefon", piše Matvejević, "zovu ga iz Vladivostoka. Predlažu mu da tamo pjeva, dobro će platiti. Odbija. Bolestan je, ne leti avionom, putuje samo vlakom: "daleko je do Vladivostoka". Kaže da ne bi mogao živjeti od pisanja; mora pjevati, a glas mu je sve slabiji. Pričam mu o Taškentu, kongresu, govoru Roždenstvenskog. Ne čudi ga to. "Kad bih držao takve govore, dobio bih veliki stan u centru grada. Ne bih bio u ovom blatu"…
