Oliver Frljić: 'Predlažem da se u gradovima ulica u centru nazove po Thompsonu'

Svojedobno demoniziran od strane ultradesnice, Crkve i stanovitih braniteljskih udruga, a danas smatran jednim od najproduktivnijih i najintrigantnijih teatarskih redatelja današnjice, Oliver Frljić ponovo režira u Zagrebačkom kazalištu mladih. I ovog puta izabrao je klasik - Millerovu kultnu dramu “Vještice iz Salema” u kojoj je autor prokazao, na temelju stvarnog događaja, mehanizme kolektivne paranoje, puritanskog fanatizma i moralnog sljepila. Naravno, u hrvatskoj verziji nema referiranja na makartizam. U njoj se Frljić obrušava na domaće slučajeve lova na vještice, koji su se vodili u devedestima, ali i u kasnijim godinama. Frljić ove godine slavi 50. rođendan, diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu te kazališnu režiju i radiofoniju, a britanski “The Guardian” uvrstio ga je još na početku karijere među pet najuzbudljivijih teatarskih režisera Europe. Postao je poznat kao redatelj koji radi radikalni i često politički nekorektan teatar s idejom da dovede u pitanje dominantne društvene norme, vezane za Domovinski rat, Crkvu i druge općeprihvaćene vrijednosti. U Hrvatskoj je realizirao brojne provokativne predstave poput “Turbofolka” i “Aleksandre Zec”, a u beogradskom Ateljeu 212 izveden je njegov autorski projekt “Zoran Đinđić” koji je podigao neviđenu praašinu. Njegova predstava “Mrzim istinu”, koja igra već 15 godina, bila je razlog zabrane festivala “Nosi se” u Benkovcu, a sličnih reakcija bilo je i ranije, primjerice, “Naše nasilje, vaše nasilje” izazvalo je histeriju u Splitu, kao i “Kletva” u Varšavi zbog kritike Katoličke crkve, dok je u “Balkan Macht Frei”, praizvedenoj u Münchenu, kritizirao njemačko društvo, a uz to je od svog lika učinio simbol stranca koji odbija integraciju u njemačku zajednicu te prijeti integritetu njemačkih društvenih i kulturnih vrijednosti. Otpora je bilo i tijekom njegove intendanture u HNK Ivana pl. Zajc, kada je revidirao koncept nacionalnog kazališta, ali i postavljao predstave, kao što je bila “Trilogije o hrvatskom fašizmu”, koja je izazvala kontroverze. Zadnjih nekoliko godina, nakon političkog progona u Hrvatskoj, otišao je Njemačku, gdje je bio umjetnički ko-direktor i kućni redatelj u avangardnom berlinskomn Teatru Maksim Gorki, no radio je po cijeloj Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama, nailazeći na različite prijeme, od oduševljenja do konsternacije. Tako je u studenom otkazana premijera njegove nove predstave “Eine Nebensache” (Sporedna stvar), koja je nastala prema romanu palestinske autorice Adanije Shibli o silovanju beduinske djevojke, zbog navodnog antisemitskog sadržaja što više govori o Njemačkoj negoli o Frljiću.

Express: U ZKM-u postavljate Millerove ‘Vještice iz Salema’, koje su zapravo alegorija na makartizam, kolektivnu paranoju i moralno sljepilo, a istovremeno su zabranitelji prošlog ljeta započeli novi ‘lov na vještice’ u Benkovcu i Šibeniku, kao uostalom i Trump u Americi. Kako Millerov tekst rezonira s našim aktualnim političkim trenutkom?

U Hrvatskoj od 1990-ih naovamo nema lovostaja kad su u pitanju političke vještice. Mi sa slonovskim pamćenjem sjećamo se kako je u cik hrvatske demokracije Globusov investigativni tim – što je bio medijski lovorov list pod koju je svoju intelektualni jad i kukavičluk skrio Tuđmanov čankoliz Slaven Letica – demonizirao pet žena promovirajući ih u nacionalne izdajnice: “Gotovo bez iznimke, one su bile djevojčice komunizma! Djevojčice iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, diplomata, visokih državnih i partijskih činovnika. Ono malo među njima što je, kraj svoje teorijske pozicije i fizičkog izgleda, uspjelo pronaći životnog ili bračnog druga, izabralo je nešto po JUS-u: Srbina iz Beograda Rada Iveković, Srbina (dva puta) iz Hrvatske Slavenka Drakulić i Srbina iz Hrvatske Jelena Lovrić.” Dakle, u Letičinu, ali i hrvatskom imaginariju općenito, brak sa Srbinom bio je i ostao ozbiljan inkriminirajući dokaz. Kako bi se strasti svjetine podgrijale do nacionalne užeglosti, nije zgorega sve nauljiti vješticom svih vještica - komunizmom. A svemu tome dodati i klasični mizogeni retorički manevar, koji će nečiji fizički izgled predstaviti kao uvjet za izbor u ovom slučaju nacionalno nepoćudnih supružnika. Model javne diskreditacije koji je postavljen tada u hrvatskom medijskom prostoru ostao je do dana današnjeg standard u javnom blaćenju i huškanju. “Vješticama iz Rija” prethodio je još jedan feljton Globusova “investigativnog tima”, ovaj put u obliku gastroproljeva Renea Bakalovića. U toj trodjelnoj “mekoj” medijskoj stolici, koju je pažljivo koordinirao Denis Kuljiš, osobito je indikativno bilo nastojanje da se profesionalni i umjetnički rad Mire Furlan zamijeni kopanjem po njezinoj intimi i patologizacijom. Ako se vratimo u današnje vrijeme, vidjet ćemo da razvoj tehnologije omogućuje puno jednostavnije i svakom dostupno proizvođenje vještica za potrebe političkog trenutka. Slučaj časne sestre, koja je u svojoj kršćanskoj ljubavi prošle godine lažno optužila migranta za napad nožem i time pokrenula virtualnu hajku kojoj je malo nedostajalo da se iz digitalne sfere prelije u prostor realnog fizičkog nasilja – govori ponajviše o generalnoj ksenofobiji hrvatskog društva koja se desetljećima sustavno kultivirala kroz različite državne aparate za diseminaciju netrpeljivosti prema manjinskim identitetima. Način na koji umjetnost i umjetnici postaju meta nerijetko i državno sponzoriranih hajki, pokušat ću, uz “Vještice iz Salema”, tematizirati i u okviru tri razgovora koja radim u suradnji s udrugom Domino. Oni će kroz svibanj i lipanj u Zagreb dovesti tri “vještice” iz tri različita konteksta. Prva od njih bit će Maja Smrekar iz Ljubljane, ekofeministica koja radi u polju interspecijske umjetnosti. Njezin rad, koji je Janez Janša iskoristio kako bi pokrene do tada neviđenu hajku na jednu ženu u slovenskom javnom prostoru, prikazuje umjetnicu kako doji psa. Vjerujem da će sama najava njezinog gostovanja u Zagrebu biti dovoljan razlog da pojedini čuvari hrvatskog ćudoređa već na neviđeno skoče na zadnje noge. A razgovori će tematizirati upravo to – kako se proizvodi moralna panika i na koji način se u tom kontekstu instrumentalizira i na kraju eliminira kritička umjetnost.

Boris Scitar/Vecernji list

Express: Prošlog ljeta otkazan je festival ‘Nosi se’ zato što su se benkovački zabranitelji pobunili navodeći kao razlog prikazivanje vaše predstave u kojoj se ‘hrvatska zastava vadi iz dupeta’ čime se ‘dekonstruira Domovinski rat’, dakle, pobrkali su predstave i izveli pogrešan zaključak. U kojem smjeru ide naše društvo u kojem branitelji određuju podobnost kulturnih projekata?

U onom koji su sanjali osnivači ove zemlje. U tom smislu, kako bi se smanjili troškovi i iluzije, mislim da bi bilo dobro napraviti merdžing Ministarstva branitelja i Ministarstva kulture. Tako bi se izbjegle situacije u kojima aktualna ministrica kulture mora fingirati da brani nešto što bi i sama najradije zabranila. A što se tiče nesretne zastave i famoznog “dupeta” — ponovit ću, očito uzalud, ali nije prvi put: nije bila hrvatska zastava, osim ako joj netko nije u međuvremenu promijenio heraldiku po vlastitom ideološkom nahođenju pa odlučio da se i prvo polje može naknadno prebojati ovisno o trenutnoj razini javne hipokrizije. I još jedan ispravak krivog navoda. Ta famozna zastava, s prvim bijelim poljem, s kojom ću ući u anale hrvatskog kazališta, nije se vadila iz dupeta, nego vagine. Ali zanimljivo je da su je oni, koji bi htjeli zabraniti moj rad, u svojoj pseudofrojdijanskoj interpretaciji prebacili iz vaginalne u analnu fazu.

Express: Thompson, vlasnik ilegalnih građevina, prošle je godine održao velike koncerte u Zagrebu i Sinju, zatim u veljači u Rijeci, a sad se najavljuje novi nastup u Šibeniku te dvoranska turneja po drugim hrvatskim gradovima, a istodobno mu Grad Rab dodjeljuje, na inicijativu DP-a, titulu počasnog građanina premda tamo nije nikad nastupio. Zašto je po vašem mišljenju taj spoj sirovog rocka, katoličke kič estetike i domoljublja nacionalizma, toliko prihvaćen u Hrvatskoj? I zašto hrvatski političari stoje na proslavi Vojno-redarstvene operacije Maslenica i pjevaju njegov hit ‘Lijepa li si’?

Umjesto titule počasnog građanina, predložio bih da se u svim većim gradovima po jedna ulica u strogom centru nazove imenom Marka Perkovića Thompsona. Iako je riječ o praksi koja se, uz rijetke iznimke, provodi posthumno, vjerujem da Thompson svojom političkom i ideološkom konstitucijom već sada spada u te iznimne slučajeve. Nadalje, ne bi bilo naodmet kad bi se barem jedan od gradova odlučio na radikalniji iskorak i promijenio vlastito ime u Thompsongrad — čisto kao logičan završetak procesa simboličke urbanističke transformacije. Što se političara koji s posebnim žarom revu (rave on!) Thompsonove pjesme tiče, dobro je podsjetiti se da živimo u nominalno demokratskoj zemlji u kojoj čak i kulturna regresija ima pravo glasa. No kad se glazbeni horizont političkih elita uporno svodi na pastirski rock, teško je izbjeći dojam da se od građanske politike polako vraćamo prema mentalitetu koji se osjeća sigurnije uz tor nego uz institucije. Ili Krležinim riječima: “Jedna od tipičnih malograđanskih slabosti iluzionističkog hrvatstva jeste da mu je osjećaj vlastite narodnosti ranjavo razdražen, da je u svoje vlastite slabosti djetinjasto zaljubljeno, da je sklono da se precjenjuje u umjetničkim, a naročito u pjesničkim oblastima, u kojima nikakva razloga nema da o sebi misli naročito oduševljeno...”

Express: Usprkos tome ili upravo zbog toga, na antifašističkim marševima u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru okuplja se sve više građana zbog porasta nasilja i govora mržnje, što Thompson komentira na društvenim mrežama objavom: ‘Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam, prozirna demagogija.’ S obzirom na to da ste vi još prije desetak i više godina upozoravali na pojave fašizma u hrvatskom društvu mislite li da je danas stanje bolje ili gore?

Tehnologije fašizacije društva radikalno su se promijenile u zadnjih deset godina. Stara analogna fašizacija stoji uz bok onoj digitalnoj. U tom kontekstu društvo nije apstraktna zajednica vrijednosti nego zbroj pristajanja — građana, institucija i sustava koji svakodnevno normaliziraju dehumanizaciju. Ona je ugrađena u algoritme koji odlučuju o riziku, pristupu, vidljivosti i kretanju — hladno, statistički, bez potrebe za otvorenom ideologijom, jer je sama procedura postala ideologija. Europska unija neskriveno provodi politiku rasne i nacionalne segregacije – pokušajte samo ući u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, pod uvjetom da niste građanin EU. Biometrijske tehnologije u toj arhitekturi nisu neutralni alati, nego infrastruktura nove vrste upravljanja tijelima. Kroz profiliranje populacija, etničke i rasne klasifikacije te algoritamsko rangiranje “rizika”, one uvode oblik selekcije koji više ne mora izgovoriti svoju logiku. To je tihi povratak eugeničkog principa u digitalnom obliku. U tom “vrlom novom svijetu” Hrvatska istodobno reproducira i ironizira vlastitu povijesnu ulogu predziđa kršćanstva, kao da se taj imaginarij može reciklirati u beskonačnost bez ostatka. U tom smislu ne bi bilo loše na sve granične prijelaze u Hrvatsku iz ne-EU zemalja postaviti sljedeći natpis dobrodošlice: “Da smo ‘Antemurale Christianitatis’ nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa...” Nisam siguran da je nužno potpisati njegova autora.

Express: Svojedobno ste Beogradu predložili predstavu o Aleksandru Vučiću, no nijedno kazalište nije prihvatilo vašu ideju jer se politika i dalje žestoko upliće u kulturu Srbije, postavlja ravnatelje kazališta i kulturnih institucija, stvaraju se crne liste i cenzuriraju umjetnici itd., što je prošle godine dovelo do zabrane gostovanja renomiranog švicarskog umjetnika Mila Raua te otkazivanja BITEF-a. Mislite li da srpski studenti mogu promijeniti političku i kulturnu paradigmu u Srbiji?

Ne. Aleksandar Vučić razvio je autokratski model upravljanja koji kombinira klijentelizam, korupciju, instrumentalizaciju državnih institucija i, po potrebi, rigidni nacionalizam. Tome se može dodati i svojevrsna privatizacija represivnog aparata koji poslušno krši ustavna prava jednog dijela građana Srbije. Iako su sve te pojave bolno transparentne, Vučićeva pozicija ostaje relativno stabilna jer ga velik dio birača i dalje podržava. Njegova politika ne radi u interesu općeg dobra, nego onih koji ga održavaju na vlasti. Mnogi umirovljenici s kojima sam razgovarao u Srbiji kažu da kod Vučića “bar penzija dolazi do 5. u mjesecu” i za njih je to dovoljan razlog da nastave glasati za njega. U takvom horizontu očekivanja politika se ne mjeri transformacijom društva, nego sigurnošću minimalne egzistencije. Socijalni standardi pritom ostaju zarobljeni u relativno uskom rasponu. Usporedite npr. stanje u regiji po pitanju mirovina. One se u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini razlikuju u nominalnim iznosima, ali pripadaju istoj europskoj periferiji socijalne sigurnosti. Riječ o varijacijama istog modela ekonomske krhkosti, a ne o stvarno različitim socijalnim paradigmama. S druge strane, stopa nezaposlenosti mladih u Srbiji 2025. iznosila je oko 23,4 posto. Za usporedbu, u toj istoj godini oko 25.000 državljana Srbije radilo je u Hrvatskoj. I dok mladi postaju prekarna radna snaga bez stvarne perspektive, država paralelno gradi novu ekonomsku mitologiju oko litija — resursa koji bi, barem prema službenim narativima, trebao donijeti neviđen razvoj i prosperitet. No iskustva s projektima poput onoga koji je planirala kompanija Rio Tinto pokazuje da se iza nerealnih obećanja često kriju dugoročni ekološki rizik i modeli nove ovisnosti. Svim tradicionalnim neslaganjima usprkos lijepo je ipak vidjeti da su Hrvatska i Srbija su, svaka u svom političkom i financijskom ritmu, završile na istom mjestu — kod istog proizvođača Rafalea. Samo što jedni kupuju rabljenu verziju kao znak konsolidacije, a drugi novu kao znak ambicije, pa se razlika između “napretka” i “zaostajanja” u regiji sve češće svodi na isto francusko ime na trupu aviona.

Express: Nedavno ste u Beogradskom dramskom pozorištu režirali tragikomediju Dejana Dukovskog ‘Crno zlato’, koja govori o višestrukim tranzicijama na Balkanu, od društvenih i političkih do rodnih te u fokus stavlja i temu transrodnosti. Tekst Dukovskog zapravo je slika današnjih društava u regiji. Dakle, gdje su društva u regiji danas, 30-ak godina nakon tranzicije? Jesmo li se opametili i sazreli ili smo još više zaglibili?

U vremenu u kojem klimatske promjene i razvoj umjetne inteligencije — svaka na svoj način — dovode u pitanje samu održivost ljudske vrste i njezinih društvenih modela, mi se još uvijek vraćamo starim bitkama, nastojeći rehabilitirati dijelove prošlosti koji su nedvojbeno bili nasilni i zločinački. Srljajući u nove ratove, ljudski rod kao da želi ubrzati vlastiti kraj. Ti ratovi pritom razotkrivaju nove razine dehumanizacije, ali i duboku selektivnost ljudske empatije: suosjećanje se raspoređuje prema geopolitičkoj blizini, ideološkoj podobnosti ili medijskoj vidljivosti. Govoriti danas o potrebi pronalaženja novih modela društvene organizacije, sposobnih apsorbirati udare budućnosti — od klimatskih katastrofa do masovnih migracija — često znači, narodski rečeno, prditi u čabar. Umjesto dugoročnog promišljanja, svjedočimo politici kratkog daha i moralne panike. Europa, koja se desetljećima predstavljala kao prostor humanističkih vrijednosti i univerzalnih prava, danas na izazove odgovara podizanjem zidova — onih fizičkih, od betona i žilet-žice, ali i onih manje vidljivih, izgrađenih od straha, birokracije i ravnodušnosti. Zidovi su, u tom smislu, postali najtočnija arhitektonska metafora našeg vremena: što su viši i deblji, to jasnije pokazuju koliko je malo povjerenja ostalo u ideju zajedničke budućnosti. Prije nešto više od tri desetljeća pad Berlinskog zida mnogi su doživjeli kao potvrdu Fukuyamine teze o “kraju povijesti”, kao trenutak u kojem će liberalna demokracija postati trajno stanje čovječanstva. Danas, dok Europa i Amerika podiže nove zidove, čini se da povijest nije završila — samo je promijenila arhitektonski stil.