'Don Juan': Bombardiranje osjetila i ogoljenost mita
Makedonski redatelj Dejan Projkovski s uvodnom scenom mačevanja najavljuje pojednostavljeno čitanje Molièrea. Lišeno slojeva, drukčijeg razmišljanja o kazalištu, ali zato nakrcano simbolima i efektima s pokojom zbilja dobrom humornom dosjetkom. Monumentalna scena, sva u čeliku i pregradama (Valentin Svetozarev), tu je da bude kulisa orgijama (ma kako nekad doslovne bile u krikovima i zvukovima), ali i solilokviju pobunjenika te njegova sluge. Vrtimo se u krug iz epizode u epizodu poput rund-bine svjesni da skok u pakao i ne mora biti toliko loš dokle god znamo da su dva i dva četiri, a dva puta četiri osam. Ta mantra sabranosti sugerira da je zavodnik pred nama možda nekad bio novovjekovna inačica pobunjenika, no tu pred nama on je tek svjetovna, sabrana, akcijska, rock’ n ‘roll zvijezda, kojoj neće biti stran manirizam, jer društvo u kojem živimo ionako je na stalnom afteru. Prevrtljivo dok je ‘’čast jednokratan plamen’’.
Don Juana Igor Kovač igra izvana. Nema velikog rasipanja riječima u zavođenju, sve je poza. Sloboda koju traži nije apstraktna kako su je zagovarali Montesquieu, Berlin ili Laski, a opet nije ni politička. Jasno će podcrtati: ‘’Ja volim slobodu u ljubavi”. A ta sloboda krije se u želji koja je nestalna i puna lažnih obećanja. Žene su groupie poslagivane čas u zlokobne opatice, čas u predmet nezasitne žudnje. Dušan Bućan prevrtljivom i lukavom slugi Sganarellu upisuje taman onoliko lažne bogobojaznosti i dopadljivosti da se čini kao da gledamo drugu stranu novčića antagonista u propadanju. Odnosi njihovih snaga često su na rubu farse jer Sganarella ne zanimaju pretjerano petljancije, samo redovita plaća pa će kalkulirati i meandrirati avanturama kad i koliko može. On je sve, stepenica za Don Juana i bjegunac kad treba. Humoran i topao, jednostavne filozofije ‘’malo radi, malo kradi’’, a opet nimalo bezazlen. Poigravanje sa ženskim taštinama od Elvire (solidna Iva Mihalić) te seljančica Charlotte (iznimna i duhovita u minijaturi Tesa Litvan) i Mathurine (Luca Anić) doći će velikog ljubavnika glave pa mu neće preostati drugo nego da ponekad zapjeva uz gitaru.
U stalnim vratolomijama i trkama najmlađe generacije hrvatskoga glumišta (pokret Olge Pango) te kiču, ali i ponekim epizodnim izvedbama na rubu karikature, maše se referencama od Don Giovannija, The Doorsa i indie rocka. Naglašena je režijska doslovnost. Nema tu skrivenih značenja, pretencioznosti niti posebnog zagovaranja pobune, samo bombardiranje osjetila i ogoljenost mita. Eros nije ništa više od vojne strategije u kojemu se uspjeh bilježi zavidnim brojkama. Sloboda pojedinca slična je sindromu Petra Pana s tragičnim završetkom. Stalni pritisak na plećima antagonista kulminaciju doživljava u susretu s ocem (sugestivan Siniša Popović). Don Juan pobjesni kad vidi da očevi žive isto tako dugo koliko sinovi. Prva ovosezonska premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu imuna na složenost i dublje iščitavanje naznačuje novi val - spektakularan i monumentalan. No kad se splasnu buka i dim, ostaje tek da se primimo za Zapovjednikovu ruku nadajući se da nas iza ugla ne čeka tek još jedna predvidiva igra mačke i miša.
'Svjetlo pada': Docirajuća empatija za obiteljskim stolom
Neobično je da prvi susret s piscem bude upravo njegovo zadnje djelo. Simon Stephens pripada jednom od najproduktivnijih britanskih pisaca. Probio se s dramom ‘’Bluebird’’ (1998.), dok je kazalište bilo pod snažnim utjecajem ‘’novog brutalizma’’. U kasnijoj fazi stvaralaštva tematski se okreće domu, obitelji, upirući prstom u disfunkcionalnu običnost, gdje još ima prostora za nadu, ljubav i ljudskost. Majka u ‘’Harper Regan’’ (2008.) odlazi, napušta obitelj, daje joj glas. U ‘’Portu’’ (2002.) napuštena kći prevladava majčin odlazak, daje joj glas ljepote običnosti, one koje preživljava. Majka u ‘’Svjetlo pada’’ (2019.) trudna je sa sedamnaest, a s devetnaest ulazi u drugi brak s čovjekom kojeg ne voli. Nitko je ne vidi pod neonima supermarketa, nikoga nije briga. Za nekoliko minuta umrijet će s bocom votke u rukama. I tad drama više neće biti njezin monolog, nego dinamika onih koji ostaju - supruga, dvije kćeri i sina. Koliko god bila alkoholičarka, zabludjela i ranjiva, majka je tu ljepilo.
Janusz Kica u Zagrebačkom kazalištu mladih ogoljuje scenu. Na povišenoj drvenoj podlozi tek su stolci (Numen + Ivana Jonke), uvijek pravilno poslagani kao da nas čeka nova ispovijed. Glazba Stanka Juzbašića je diskretna. Kostimi Doris Kristić su konfekcijski i pomalo bezlični unatoč bojama. Čuje se samo riječ. Rijetko humorna, nekad i ne odviše iskrena, interakcija je malo. Svi likovi kao da su u stanju lebdenja, melankoliju će razbiti pokoji vrisak. Doris Šarić-Kukuljica od uvodnog monologa do promatranja te igranja različitih žena u prolazu cijelo je vrijeme prisutna na sceni. Suptilna, ranjiva, uvjerljiva, u tišini i pogledu unatoč statičnosti ritma i plošnosti teksta, drži svjetlo u izvedbi koju samo što potpuni mrak nije progutao.
U prvom dijelu paralelizam zbivanja još daje neku nadu u obrat. Pratimo muža (Sreten Mokrović) kako dogovara seks u troje s ljubavnicom (Nataša Dangubić). Pozadine nema, tek susret ispunjen pohanim rakovima, pretjerivanjem i forsiranjem smijeha. Promiskuitetna kći Jess (Lucija Šerbedžija) polagano se, unatoč otporu, zaljubljuje u Michaela (dopadljiv, discipliniran i posvećen Ugo Korani), sin Steven (Vedran Živolić) jedva čeka partnera Andyja (Adrian Pezdirc) da mu istrese provincijske i obiteljske jade, dok najmlađa Ashe (slomljena i sugestivna Mia Biondić) pokušava držati glavu iznad vode kao samohrana majka s lošom vezom iza sebe. Pukotine obiteljskoga gnijezda nikad nisu bile previše skrivene u predgrađu Manchestera. Kad majka umre, prisiljeni su ponovno sjesti za stol i biti ono što jesu - obitelj s nešto svjetlijom budućnosti.
Koliko Stephens u dramu upisuje docirajuće empatije i odmiče se od onoga u čemu je najbolji, građenju odnosa kroz dijaloge, a ne prepričavanja, toliko Kica inzistira da svaka riječ ima jednaku težinu te nas stavlja u poziciju iščekivanja drame (ne donosi je čak ni spuštanje skulpture Miljenka Sekulića). Iscrpljujuće, tromo, podugačko, ‘’Svjetlo pada’’ posljedično više nalikuje radiodrami nego živom kazalištu. Što je posebno šteta ako se sjećamo istog redatelja i pisca u predstavi ‘’Birdland’’ (SNG Maribor, 2017.), koja je dokazala kako je moguće iznijeti studioznu, preciznu, a opet divlju, zafrkantsku i uzbudljivu krišku jednog života.
