Makedonski redatelj Dejan Projkovski s uvodnom scenom mačevanja najavljuje pojednostavljeno čitanje Molièrea. Lišeno slojeva, drukčijeg razmišljanja o kazalištu, ali zato nakrcano simbolima i efektima s pokojom zbilja dobrom humornom dosjetkom. Monumentalna scena, sva u čeliku i pregradama (Valentin Svetozarev), tu je da bude kulisa orgijama (ma kako nekad doslovne bile u krikovima i zvukovima), ali i solilokviju pobunjenika te njegova sluge. Vrtimo se u krug iz epizode u epizodu poput rund-bine svjesni da skok u pakao i ne mora biti toliko loš dokle god znamo da su dva i dva četiri, a dva puta četiri osam. Ta mantra sabranosti sugerira da je zavodnik pred nama možda nekad bio novovjekovna inačica pobunjenika, no tu pred nama on je tek svjetovna, sabrana, akcijska, rock’ n ‘roll zvijezda, kojoj neće biti stran manirizam, jer društvo u kojem živimo ionako je na stalnom afteru. Prevrtljivo dok je ‘’čast jednokratan plamen’’.
1065
prikaza
Orgijanje nasuprot tromoj obiteljskoj drami
1/5
'Don Juan'' i 'Svjetlo pada', dvije iščekivane premijere donose dva potpuno različita senzibiliteta i filozofije režije. Demistifikacija naspram promišljenosti, bombardiranje osjetila nasuprot asketizmu...
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
