Nakon godina iščekivanja, projekt o kojem je sanjao od djetinjstva, "Frankenstein" Guillerma del Tora, konačno je ugledao svjetlo dana. S globalnom premijerom na Netflixu 7. studenog, nakon ograničene kino distribucije, ovaj film je stigao s teretom ogromnih očekivanja. Pokretan budžetom od vrtoglavih 120 milijuna dolara (oko 110 milijuna eura), zvjezdanom glumačkom postavom i potpisom jednog od najvećih vizualnih majstora današnjice, Del Torov "Frankenstein" je monumentalno filmsko iskustvo. Ipak, kao i samo Čudovište, sašiven je od dijelova koji su istovremeno genijalni i manjkavi...
Guillermo del Toro jednom je izjavio kako želi da svaki njegov film izgleda kao da je koštao dvostruko više od stvarnog budžeta. S "Frankensteinom" je u potpunosti uspio. Svaki kadar je slika za sebe, kompozicija bogata detaljima, bojama i atmosferom koja je postala njegov zaštitni znak. Od gotičkih laboratorija okupanih zelenim i crvenim tonovima koji podsjećaju na klasične horore studija Hammer, do zaleđenih arktičkih pustoši, film je ono što su rane kritike i obećavale: "izvanredna vizualna gozba".
Del Toro se oslanja na opsežne praktične efekte, što je danas rijetkost. Brod zarobljen u arktičkom ledu, primjerice, izgrađen je u punoj veličini i daje scenama opipljivu težinu i realizam. Produkcijski dizajn je besprijekoran, a kostimi, među kojima se posebno ističu prekrasne haljine koje nosi Mia Goth, i scenografija stvaraju svijet koji je istovremeno vjeran viktorijanskom dobu i potpuno jedinstven, prožet redateljevom pomaknutom maštom.
Međutim, neki kritičari primjećuju da ta ista vizualna raskoš, snimljena širokokutnim lećama, ponekad čini da se film osjeća manjim nego što jest, kao da ga gledamo kroz ključanicu, te da su specijalni efekti, unatoč budžetu, prikladniji za streaming platformu nego za veliko platno. Sve u svemu, produkcijska dizajnerica Tamara Deverell stvorila je opipljiv, gotički svijet koji odiše dekadencijom 19. stoljeća: od aristokratskih salona do morbidne ljepote Frankensteinovog laboratorija smještenog u napuštenom vodenom tornju.
Srce filma, bez ikakve sumnje, izvedba je Jacoba Elordija u ulozi Čudovišta. Zaboravite na stereotipne prikaze s vijcima u vratu; Del Toro se vraća duši romana Mary Shelley, prikazujući stvorenje kao inteligentno, elokventno i duboko emotivno biće. Elordi, kojeg je redatelj navodno odabrao zbog izražajnosti njegovih očiju, donosi liku dječju ranjivost, zbunjenost i očajničku potrebu za ljubavlju i prihvaćanjem. Njegova transformacija iz prestrašenog "novorođenčeta" u osvetoljubivog, ali tragičnog izopćenika, nosi emocionalnu težinu cijelog filma.
Ovo nije čudovište kojeg se bojimo, već biće s kojim suosjećamo. Njegov put samootkrića, potaknut čitanjem Miltonovog "Izgubljenog raja", paralela je Adamovom propitkivanju vlastitog stvoritelja. Kritika je gotovo jednoglasna u pohvalama, nazivaju Elordijevu izvedbu "izvanrednom" i vrijednom nagrada. U moru adaptacija, njegovo Čudovište najbliže je onome što je Shelley zamislila: ne monstrum, već "moderni Prometej", proklet životom koji nikada nije tražio. Oscar Isaac, kao arogantni i opsjednuti Victor Frankenstein, pruža mu snažan kontrast: on je istovremeno i genij i emocionalno osakaćeni proizvod vlastitog traumatičnog djetinjstva, čime se postavlja klasično pitanje: tko je ovdje pravo čudovište?
Između genijalnosti i zamora
S trajanjem od gotovo dva i pol sata, "Frankenstein" je epsko djelo koje si uzima vremena. Za neke, to je prilika za duboko uranjanje u psihologiju likova i filozofske teme romana. Za druge, film pati od problema s tempom. Kritike spominju kako su flashbackovi o Victorovoj obiteljskoj povijesti i odnosu s okrutnim ocem povremeno "zamorni" i usporavaju radnju.
Del Toro je napravio i nekoliko ključnih izmjena u odnosu na književni predložak. Najznačajnija je ta da njegovo Čudovište ne čini gotovo nijedno od okrutnih djela po kojima je poznato iz romana. Ova odluka pojačava suosjećanje prema liku, ali istovremeno ublažava moralnu kompleksnost i mračni ton izvornika i vodi film prema optimističnijem i, kako neki kažu, "posvećenom" kraju.
Sporedni likovi, poput Elizabeth koju glumi sjajna Mia Goth i Victorovog zlokobnog mecene kojeg tumači Christoph Waltz, ponekad se čine nedovoljno iskorištenima, iako Goth krade svaku scenu u kojoj se pojavi, unoseći prijeko potrebnu toplinu i slojevitost u mračnu dramu.
"Frankenstein" Guillerma del Tora film je koji se mora doživjeti. To je strastven i vizualno očaravajući projekt koji potvrđuje svog autora kao jednog od najvažnijih filmaša današnjice. Njegova najveća snaga leži u sposobnosti da humanizira čudovište i stvori svijet koji oduzima dah. Ipak, njegova ambicija ga čini i "napuhanim epom" čiji narativni nedostaci, prvenstveno problematičan tempo i dužina, sprječavaju da postane savršeno remek-djelo. Ovo je film koji zasigurno izaziva jednako divljenja koliko i rasprava, a ostaje kao trajan spomenik redateljevoj ljubavi prema izopćenicima i slomljenim dušama.
