O Petru Gudelju (1933., Podosoje kraj Imotskog) Wikipedia bilježi samo četiri kratka retka, pa pjesnik ima pravo kad na više mjesta zapaža kako mu je već za života uspjelo postati zaboravljen. Gudeljev je pjesnički opus velik: “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime” mu je trideset i neka knjiga pjesama, a 2010. je bio laureat Goranova proljeća. “Kad čovjek živi koliko ja živim i napiše knjiga koliko sam ih ja napisao, teško je izbjeći neku nagradu”, rekao je u jednom intervjuu, skoro se opravdavajući za Proljeće. Gudelj kaže da je samac, udaljen od bilo kojeg čopora, pa i književne gomile, čija ga priznanja ne zanimaju. Sreću nalazi u šetnji šumama, ali nje je sve manje.
Nastala u “godini kuge”, “Dva ili tri ljeta” je knjiga duboke tuge, melankolije i žalosti. “Jedan virus putuje svijetom/Kineski, kosook, žut. Mori stare osamdesetgodišnjake, kao što si ti. Je li se iz Kine zaputila smrt? Dokle je stigla? Gdje je sad? Kad će koštanim prstima zakucati na vrata?”, pita se pjesnik. Slika smrti je ružna: “Dozvao Milu Stojića u Sarajevu/On kosi travu oko svoje kuče na Koševu i piše novu knjigu pjesama. Pjesme će mu iz zemlje na proljeće, s novom travom. Nisi siguran da ćeš ih čitati. Možda ćeš dotle oslijepiti, ili će ti iz očiju rasti trava”. Pa ipak, smrt on moli od Boga, kao dar s neba. U pjesmi “Smiluj se, ubij” pjeva: “Ubij me dok sam još na nogama/Ubij me što prije. Da moja smrt ne bude tvoja osveta, nego tvoja milost. Smiluj se, ubij”.
U dobi u kojoj je Gudelj ne pišu se, naravno, podoknice, ni ljubavni soneti - njegove su pjesme elegične i ne govore samo o odlasku pojedinca, nego i o izumiranju, nestanku cijelog jednog svijeta ili svjetova kojima je pripadao. Oni se tresu u katastrofama. “Bog se naljutio na Zagreb: poslao na nj u paru dva zla: pošast i potres. Mogao je još i požar i poplavu”, kaže Gudelj. Požara nije bilo, ali Trešnjevka plavi svako malo - pjesnici, koji su čuđenje u svijetu, u tome vide božji prst, a mi, malo skloniji tegobnoj ovozemaljskoj prozi, znamo da nas plavi iz drugih razloga: za potrese nismo sigurni. Gudelj jasno vidi i nešto drugo, nestanak, iščezavanje cijele loze, cijeloga kraja: “Mrtvi svi tvoji. Što ste se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom kljen i kostela i vaša kuća. Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drča. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača”. Tko god je hodao po Imotskoj krajini, Lici, Kordunu, Slavoniji, o Baniji da ne govorimo, zna da Gudelj pjeva o svakoj kući, o svakom zaseoku, o svakoj obitelji - sve će pojesti drača. On je pjesnik Hrvatske, čije odbijanje - zabilježeno u nekoliko pjesama - doživljava krajnje bolno. “Nigdje Hrvatska nije tako sanjana kao u pjesmama Petra Gudelja”, kaže Glorija Lujanović u pogovoru knjizi. Ali obrnuto ne važi. Gudelj je strastveni Hrvat, kojega je Srbija zato odbijala prihvatiti - iako je bio beskrajno cijenjen - a Hrvatska propustila priznati. “Sve svoje pjesme i neobjavljene knjige prvo sam slao u Zagreb, a da mi nitko nije ni odgovorio, a kamoli ih objavio. U nizu antologija srpske poezije bila je jedna alineja u kojoj je pisalo: Petar Gudelj nije u ovoj antologiji jer je hrvatski pjesnik”, rekao je u Vijencu. Gudelj je do 1990. živio u Beogradu, a onda se vratio u Hrvatsku. Ljubavni je trud ostao nenagrađen.
Odgovarajući na pitanje kako ga je domovina dočekala kad se vratio iz Beograda odgovorio je sarkastično: “Hvala na pitanju: dobro me dočekala hrvatska policija. U momu rodnom selu, Imotskom. Hapsila me, isljeđivala, sumnjičila. Prijetila tihom, ponoćnom likvidacijom. Prvo pitanje koje mi je postavila bilo je: što si se vratio? Odmah su bili prisni, na ti. A ja ostavio obitelj, kuću, prijatelje, 35 godina života, slike, knjige i došao glasovati za hrvatsku nezavisnost. To im, dakako, nisam rekao”. Policija ga je, kaže, prepoznala kao srpskog (velikosrpskog, srbokomunističkoga) špijuna, hrvatska ga književnost nije prepoznala ni priznala za pisca. “Za dvadeset godina moga baškovoškoga izgnanstva nitko iz hrvatske književnosti nije upitao: što radi, kako živi taj hrvatski književni pas? Kamoli zatražio rukopis, pozvao na suradnju. Ili, nedajbože, u PEN, u Maticu, Akademiju. Hvala im: vodili su više računa o mom dostojanstvu negoli bih ga ja u trenucima slabosti vodio sam.” To je paradoks, u Beogradu je kao “tuđin” bio sveprisutan, u Zagrebu je kao hrvatski pjesnik ili, naglašeno hrvatski pjesnik, neprisutan. “Sve su mi tribine bile otvorene, svi listovi, časopisi, izdavačke kuće. Sve moje knjige, kojih nije bilo malo, pročitane su na Trećem programu Radija Beograd. Ni jedna jedina moja pjesma u Hrvatskoj, ne samo na Trećem programu Radija Zagreb, nego ni na jednom radio programu, nikad nije pročitana”, rekao je prisjećajući se Beograda. Možda nije riječ samo o Gudelju - možda uzroke treba tražiti u dubljim osobinama dviju kulturnih sredina, od kojih svaka ima svoje vrline i mane?
Premda neki njegovi stihovi - poput onoga koji kaže kako je “kineski, kosook virus žut” - ne zvuče kao obrazac političke korektnosti, Gudelj je zagovornik pobratimstva lica u svemiru. “Jesam li ičiji?”, kaže Gudelj. “Ako sam ičiji, onda sam hrvatski. Bio sam to svih svojih beogradskih godina: jezikom, umom, djelom. Ali, osim toga, ja sam srpski, albanski, grčki. Zvjezdanim nebom koje nas je zanosilo svojom bogatom i znakovitom dubinom, zemljom u koju smo se prosipali, iz koje smo nicali.
Zar nisam Pelazg, koji je niknuo iz jadranske crljenice, zar pod svojim hrvatskim i srpskim jezikom ne nosim svoj pramaterinski ilirski jezik, kojim razgovaram s vucima i poskocima, na kojem sanjam? Zar se nisam najeo šumadijskih jabuka i napio mutnih Morava i bistrih i studenih Drina? Kakva bi moja poezija bila bez grčkih pjesnika i mudraca koje sam čitao više iz neba i zemlje nego iz knjiga? Zar bih mogao misliti i pisati ilirski da nisam u ovom zemljanom ćupu i Hrvat i Albanac?”.
