Petar Gudelj je samac, udaljen od bilo kojeg čopora, pa i književne gomile

O Petru Gudelju (1933., Podosoje kraj Imotskog) Wikipedia bilježi samo četiri kratka retka, pa pjesnik ima pravo kad na više mjesta zapaža kako mu je već za života uspjelo postati zaboravljen. Gudeljev je pjesnički opus velik: “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime” mu je trideset i neka knjiga pjesama, a 2010. je bio laureat Goranova proljeća. “Kad čovjek živi koliko ja živim i napiše knjiga koliko sam ih ja napisao, teško je izbjeći neku nagradu”, rekao je u jednom intervjuu, skoro se opravdavajući za Proljeće. Gudelj kaže da je samac, udaljen od bilo kojeg čopora, pa i književne gomile, čija ga priznanja ne zanimaju. Sreću nalazi u šetnji šumama, ali nje je sve manje.
Nastala u “godini kuge”, “Dva ili tri ljeta” je knjiga duboke tuge, melankolije i žalosti. “Jedan virus putuje svijetom/Kineski, kosook, žut. Mori stare osamdesetgodišnjake, kao što si ti. Je li se iz Kine zaputila smrt? Dokle je stigla? Gdje je sad? Kad će koštanim prstima zakucati na vrata?”, pita se pjesnik. Slika smrti je ružna: “Dozvao Milu Stojića u Sarajevu/On kosi travu oko svoje kuče na Koševu i piše novu knjigu pjesama. Pjesme će mu iz zemlje na proljeće, s novom travom. Nisi siguran da ćeš ih čitati. Možda ćeš dotle oslijepiti, ili će ti iz očiju rasti trava”. Pa ipak, smrt on moli od Boga, kao dar s neba. U pjesmi “Smiluj se, ubij” pjeva: “Ubij me dok sam još na nogama/Ubij me što prije. Da moja smrt ne bude tvoja osveta, nego tvoja milost. Smiluj se, ubij”.