Kako se radi o zemlji s manje od tri milijuna stanovnika, litavska književnost u nezavidnijoj je poziciji od hrvatske. Zbirka kratkih priča “Piramide dana” autorice Daine Opolskaitė (1979.) nagrađena je 2019. godine Europskom nagradom za književnost, a nedavno je u izdanju Sandorfa osvanuo prijevod na hrvatski, koji potpisuje Julija Gulbinovič. Nagradu svake godine dobije više od deset autora, dok se zemlje dobitnice rotiraju, što možda i nije loše jer u fokus dolazi veći broj knjiga, koje potom dobivaju jedinstvenu priliku da ih se prevede na druge europske jezike. Od tuda zapravo i toliki broj naslova srednjoeuropske i istoč- noeuropske književnosti na našem tržištu u posljednjih desetak godina. Kad bismo u hrvatskom jeziku tražili pandan “Piramidama dana”, bila bi to nedavno objavljena zbirka visokokvalitetne beletristike “Odstraniti životinju” Slađane Bukovac, koja na jednaki način secira svakodnevicu i psihu malih ljudi zaokupljenih svojim životnim putanjama, sumnjama, željama, a ponajviše odnosima sa svojim bližnjima. “Piramide dana” donose lirične i atmosferične prikaze ljudske psihe, bogatstva misli, kompleksnih žudnji i stremljenja koja nikad ne bivaju ostvarena. Sve priče smještene su u obiteljski habitus, a svi protagonisti koji se javljaju imaju svoje mjesto unutar zajednice, bilo da imaju ulogu oca, majke, djeteta, brata, sestre ili posvojenog djeteta. Kod ove spisateljice svaka mala stvar ima nevjerojatnu težinu. To je ponekad tek otvaranje očiju, da bi osoba vidjela kako svjetluca prigušeno srebrnasto svjetlo, da bi čula pjev ptica ili udahnula miris proljetnoga cvijeća. No mora se reći da autorica nije posve posvećena lirskim motivima, nego je i snažno fokusirana na narativ, koji uvijek donosi neko zanimljivo otkriće o nekom članu obitelji, a ponekad i posve nevjerojatan obrat.
Najupe- čatljivija priča je upravo ona koja otvara zbirku, “Rešetke”, koja se bavi odnosom dvoje stranaca kojima je sudbina namijenila da postanu bliski. Niti sibirski dječak voli litavsku majku koja ga je posvojila niti litavska majka voli dječaka, ali njih dvoje uče živjeti zajedno. “Rešetke” govore i koliko je ljubav prema biološkoj djeci iracionalno snažnija od ljubavi prema posvojenoj djeci, jer se zasniva na sebičnom mehanizmu: biološka djeca dio su nas, dok su posvojena djeca dio nekih drugih roditelja. Priča “Krune” napisana je iz dječje perspektive, o djevojčici koja je zaglavila u malenoj kući s nezadovoljnom majkom i bakom. I baka i majka su očigledno napravile pogreš- ne izbore u životu, i sad se boje da i kći ne počini istu špgrešku. Radi se o ženama koje nisu naučile drugačije izražavati brigu, nego kroz grube riječi, no iza grubosti krije se ljubav, ali i žaljenje što su životi ispali toliko nedostatni. Autoričino pisanje je zgusnuto, ispunjeno impresijama i pokušajima da se prodre na teritorij onoga što se ne može izreći, nego samo osjetiti. Koristi sav dostupan prostor koji kratka priča nudi, kako bi opisala gdje se protagonist nalazi, što vidi, što čuje i što može napipati, što mu je netko rekao i kako je to rezoniralo u njegovoj glavi. Ono što se može vidjeti kao djelomična smetnja u čitanju je zasićenost tih impresija. Tako junak ne osjeća pucketanje u ušima, nego snažno pucketanje u ušima, nije skrenuo s ceste u stranu, nego je naglo skrenuo s ceste u stranu, valovi se ne gibaju ravnicom, nego se tiho i mirno gibaju ravnicom, ne raspršuju se u zraku, nego se neprimjetno raspršuju u zraku. S te strane, autorica gotovo po inerciji lijepi epitete uz svaku imenicu, što je često odraz duboko promišljene ili čak proračunate proze. No ova zbirka priča podsjetit će čitatelje, barem one koji vole kratke priče, zašto ih vole.
