Pjevala sam na ulici da bih zaradila za instrukcije

Ako ste nedavno posjetili operu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, niste mogli ne zamijetiti nastup Darije Auguštan. Ako dosad niste, nemojte propustiti priliku pogledati predstavu ili koncert ove mlade sopranistice. Sa svojih 27 godina iza sebe ima nastupe na domaćim i svjetskim pozornicama, uloge u najpoznatijim operama i operetama, poput Mozartove "Čarobne frule", Bizetove "Carmen", Straussova "Šišmiša", Verdijeve "Traviate" i recentno Puccinijeve "Lastavice". Održala je i niz koncerata i recitala, uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a te Zagrebačke filharmonije, kao i istaknutih pijanista. Za svoje je izvedbe dobila niz nagrada i međunarodnih priznanja. Ipak, nevjerojatna je transformacija te skromne i pristupačne djevojke u onu koja vlada scenom. Razgovarali smo s Darijom o počecima njezine karijere, poziciji operne umjetnosti u našem društvu i planovima za buduće projekte, o kojima ćete sigurno još čuti.

Express: Za početak, možete li se prisjetiti kako ste se počeli baviti glazbom? Kad ste shvatili da se upravo time želite baviti?

Krenula sam u glazbenu školu sa sedam godina. Upisala sam violinu. Paralelno s osnovnom i srednjom glazbenom školom trenirala sam i atletiku, imala sam tad puno izvannastavnih aktivnosti i hobija. Tek sam u srednjoj školi shvatila da je pjevanje ono što me najviše zanima. Bila sam u prvom razredu srednje glazbene, kad me profesorica violine preporučila profesorici pjevanja da me posluša. I tako sam krenula ozbiljnije u to, iako se i dalje nisam razmišljala baviti profesionalno pjevanjem.

Express: Ali ste naposljetku upisali operno pjevanje na Muzičkoj akademiji. Koliko je bilo zahtjevno upisati i uopće se pripremati za prijamni?

Pa prilično zahtjevno. Prvenstveno s obzirom na to da se upisuje malo pjevača godišnje, uglavnom šestero. Ponekad se napravi iznimka i primi više studenata, ovisno o tome koliko mjesta imaju pojedini profesori u svojoj klasi. Upisala sam zapravo iz drugog pokušaja, na jesenskom roku. Na ljetnom mi je bilo iskreno jako stresno, a glas je osjetljiv i taj se pritisak odmah osjeti. Potpuno me oprala trema. Drugi put sam se ipak sabrala i mogu reći da sam imala sreću jer sam dospjela u klasu kod profesorice Snježane Bujanović - Stanislav. Mislim da je na kraju sve ispalo kako je trebalo, brzo smo kliknule na svim razinama.

Luka Stanzl/PIXSELL

Express: A osim opernog pjevanja, jeste li se ikad razmišljali baviti glazbom na drugačiji način, možda nekim komercijalnim pravcima?

Zapravo, u djetinjstvu nikad nisam slušala operu. Nisam uopće puno znala o klasičnoj glazbi. Kad sam išla na preslušavanje kod profesorice pjevanja u tom prvom razredu srednje škole, pjevala sam joj Beyonce. Nisam znala što bih drugo. Oduvijek sam slušala najviše pop ili rap, kasnije sam slušala Evanescence ili Nightwish. To mi je privuklo više pažnje, taj symphonic metal - tamo su čak pjevale operne pjevačice i njihove su melodije bile razvijenije. Počela sam to sama pjevati, sjećam se da mi je teta prva rekla da mi dobro ide. Sve mi je to išlo lako, ali nisam to doživljavala kao nešto za što ću se opredijeliti u životu. Nisam tad ni percipirala operno pjevanje kao stvarno zanimanje. Prije nego što sam upisala Muzičku akademiju, prijateljica i ja smo ponekad pjevale na ulici da bismo si zaradile za instrukcije. Ali sam sve o opernom pjevanju naučila na Akademiji i tad sam se baš pronašla u tome.

Express: Nakon Muzičke akademije dugo ste bili 'slobodni' - radili ste na puno projekata i u Hrvatskoj i u svijetu…

Ovdje je teško dobiti stalni angažman. Imamo malo opernih kuća i nije velika potražnja za pjevačima. Kad je došla nova intendantica HNK, Iva Hraste - Sočo, otvorila se prilika za mlade operne pjevače, s obzirom na to da je i dio njih otišao u mirovinu. Nas petero mlađih je došlo u ansambl. Nije nešto što sam planirala i iznenadilo me. Najčešće smo prepušteni freelance djelovanju, tako je najlakše dobiti poslove. Prvo sam radila tako, u Zagrebu, u Rijeci, pa i vani, ovisi gdje su me zvali. Bila sam već pomalo umorna od svih putovanja i ponuda za HNK je došla u dobro vrijeme. Biti slobodni umjetnik nije nimalo lako. S jedne strane, imala sam slobodu upravljati svojim rasporedom i mogla sam odlučivati što ću raditi, dok s druge strane nedostaje ta sigurnost. Sada je imam, no ako želim raditi na nekim projektima izvan matične kuće, moram sve dogovarati s kazalištem. Većina angažmana u inozemstvu proizlazi iz natjecanja. I onda nagrada uključuje gostovanje na nekom festivalu, koncert, suradnju, masterclass... To je sjajno, pogotovo za mlađe pjevače koji se još nisu afirmirali. Dogodi se da me zovu nakon nekih uspješnih suradnji i tako se stvaraju kontakti, povezivanje s drugim ljudima koji se bave istim poslom. Po meni je to vrednije od same novčane nagrade. Bez agenta, teško se ostvaruju takve suradnje.

Express: Kakva je situacija kod nas po pitanju agentura? Postoji li uopće takav sustav?

Ne postoji. Vani je to razvijeno. Mi smo premalo tržište da bi se nekome isplatilo baviti se hrvatskom operom. Većina opernih pjevača koji i imaju agente za inozemno tržište, kad rade na projektima u Hrvatskoj, to dogovaraju sami. Premali su to honorari da bi se isplatilo izdvajati i proviziju za agenta. Uostalom, uglavnom u Hrvatskoj pjevaju Hrvati. Što je super, zapravo. To mi je s jedne strane omogućilo da relativno rano imam stvarno veliko iskustvo. Malo je tržište, manje je pjevača i lakše je u takvim okolnostima doći do većeg broja uloga. Netko tko se školuje, primjerice, u Italiji ili Njemačkoj, vjerojatno neće rano dobiti priliku pjevati veliku ulogu, nego će dugo pjevati manje uloge. Nekim je pjevačima to dovoljno. Ali ne može se mjeriti iskustvo pjevanja glavne ili manje uloge, a mislim da je važno imati što veći raspon uloga u karijeri. Ne treba ovu našu scenu uzimati zdravo za gotovo. Moguće je prijaviti i projekte na državne natječaje. Ima mogućnosti za sve koji se trude i žele se razvijati. Bilo bi lijepo da imamo i neki viši standard, ali vjerujem da će i to doći.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Bit ćemo optimistični. Što se tiče tih inozemnih suradnji i visokih standarda koje ste imali priliku doživjeti, što biste izdvojili kao posebno važno iskustvo?

Svakako kad sam nastupala u Omanu prošlo ljeto. Radili smo 'Traviatu', pjevala sam malu ulogu, sluškinje Annine, ali sam pjevala s najvećim imenima u opernom svijetu. Dirigirao je i pjevao Placido Domingo, pa Vittorio Grigolo, s kojim sam nastupala i na koncertu u Zagrebu. Zatim Nino Machiadze, Giampaolo Bisanti... Prekrasna je bila produkcija, s jakom pjevačkom ekipom. To će mi sigurno zauvijek ostati u sjećanju. Iznenadilo me i koliko su svi normalni i pristupačni. Svi su odlični u tome što rade, mogla sam puno naučiti od njih. Vratila sam se toliko motivirana i inspirirana. Mislim da je to najbolji način za napredovanje, treba skupljati nova iskustva, podizati neprestano vlastitu razinu kvalitete. Ne znam kako bih napredovala da sam stalno na jednome mjestu. Svaka čast onome tko uspije, mislim da je to jako teško. Čak i zadržati neki standard. Lako je izgubiti motivaciju ako stalno radite isto. Volim otići ipak s vremena na vrijeme negdje, proživjeti neku novu umjetničku priču i onda to prenijeti i u Zagreb.

Express: A Vaša osobna inozemna karijera?

Upravo sam u kontaktu s jednom agenticom pa ćemo vidjeti što će biti dalje. Ona je mene pronašla, to je velika stvar. Uglavnom, pjevači moraju slati mailove sa svojim snimkama na puno različitih adresa. Pa onda nikad ne možete znati kakav je neki agent kao osoba i kako ćete surađivati, hoće li vas iskorištavati... Tako da sam imala sreće da me ona pronašla. Što se tiče nekog stalnog angažmana vani, mislim da nisam za to. Ovisi naravno gdje, moralo bi se puno toga poklopiti. Ne bih htjela cijeli svoj život preseliti u drugu državu. Operni pjevači u Njemačkoj, naprimjer, jako puno rade unutar stalnog angažmana i teško da imaju vremena raditi i na vanjskim projektima. Ovdje ipak to mogu. No nikad se ne zna, zasad je budućnost otvorena. Ali baš sam neki dan pričala s kolegicom koliko smo sretni što smo tijekom korone ovdje mogli ipak raditi. Nismo imali tako stroge mjere kao neke druge države. Oni koji nisu imali stalne angažmane, a to je većina, u nekim su slučajevima potpuno ostali bez prihoda i počeli su raditi na dostavi hrane. Nisam ni ja tad imala stalni angažman, ali ipak sam mogla nastupati u smanjenom opsegu. Većina kazališta u Italiji nema stalno zaposlene pjevače. Kod nas, rekla bih da smo mogli preživjeti bez problema. Nije bilo lako, no moglo se. Nasreću, i dalje postoji taj sustav stalnog radnog odnosa. Mislim da bismo trebali biti zahvalni, nisu svi svjesni kako nam je super.

Luka Stanzl/PIXSELL

Express: Kako onda izgleda radni tjedan jedne stalno angažirane operne pjevačice u hrvatskom kazalištu?

Ovisi o sezoni. Kad direkcija kazališta odabere repertoar i predloži nam uloge, mi imamo pravo pristati ili reći da se u nešto ipak ne bismo upuštali. U pravilu na početku sezone znamo koje uloge pjevamo. Kad se priprema premijera, naravno imamo više obveza nego kad pripremamo reprizu. Ako se radi o opsežnoj predstavi, probe mogu trajati i do dva mjeseca, no uglavnom se radi o otprilike mjesec dana priprema, s obzirom na to da većina pjevača paralelno radi na više projekata. Prvo imamo korepeticije, učimo ulogu s korepetitorom. Kad počnu prve probe, moramo znati svoju ulogu napamet, moramo se upoznati i s dramaturgijom i karakterom lika koji igramo. Prve su probe muzičke, radi se s dirigentom da se iščisti notni materijal, dogovara se pravi tempo, sve što je potrebno da se možemo kasnije baviti režijom. Uvijek je najviše posla netom prije same premijere, svima u jednom trenutku već bude previše svega, ali to je normalno. Imamo i mi kao izvođači neke interpretativne slobode, no teško je uskladiti sve nas, da bi sve ostalo ipak u nekim režijskim okvirima. Jako je to precizan posao. Premijera je jako stresna, no najljepše je više puta igrati predstavu. Kad iznova radim s kolegama i međusobno se inspiriramo, svaki put je netko drugačiji i donosi nešto novo. Zato mi je i žao da ne igramo puno izvedbi iste predstave. Igrali smo najviše šest puta zaredom. Pa ako uzmete u obzir da imamo i po dvije ili tri podjele, to znači da netko priprema mjesec ili dva ulogu da bi možda dva puta s njom stupio pozornicu. S 'Lastavicom' smo imali dosad tri izvedbe i tek je na trećoj sve kliknulo. Žao mi je da tu operu više ne igramo, imam dojam da se i publici svidjela, ima taj spektakl - moment. Problem je što kod nas jednu pozornicu dijele i opera i balet i drama, moramo se prilagođavati i svatko mora dobiti svoj termin.

Express: Kad govorimo o pripremama, možete li izdvojiti neku ulogu koja je bila posebno izazovna, s kojom smatrate da ste dosegli neku novu razinu svog izraza?

Pa upravo možda 'Lastavica'. To je moja prva glavna uloga. Nisam dosad u Zagrebu pjevala Puccinija, pogotovo ne tako veliku ulogu. Puno mi je kolega govorilo da je možda još rano, no mi sami to najbolje znamo, za što jesmo ili nismo spremni. Uloga je ipak i dalje lirska, iako je to Puccini i sve je masivnije raspisano nego recimo Mozart, što zahtijeva određenu glasovnu zrelost. Zato mislim da mi je odgovarala, i po glasovnom rasponu i načinom na koji je napisana. Imala sam i neke nespretne situacije, pjevala sam Paminu u 'Čarobnoj fruli' tjedan dana prije 'Lastavice' - to je nešto što bi trebalo izbjegavati. No zbog onih problema s rasporedom, što sam spomenula, morali smo prebaciti 'Lastavicu' na raniji termin i, eto, uspjela sam nekako, no radije ne bih ponovila. Treba učiti iz takvih iskustava, biti jako oprezan. Najvažnije da je dobro prošlo. Neki dan sam dobila snimku, pa ću uskoro poslušati i kako je zvučalo.

Express: Niste se još poslušali?

Nisam. Jedino neke kraće snimke koje su ljudi snimali mobitelom, no cijelu operu još ne.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kakav odnos imate općenito sa zapisima vaših nastupa? Mnogo glumaca navodno zazire od svojih snimki. Gledate li vi i slušate svoje nastupe?

Neke stvari volim pogledati i poslušati. Često si snimam satove s profesoricom, pogotovo ako isprobavam i vježbam nešto novo, volim objektivno pogledati kako to zvuči. No cijele izvedbe rijetkom gledam. Sjećam se kako mi je bilo i što sam prenosila publici dok sam bila na pozornici, pa nemam nužno potrebu poslušati. Osim ako me baš ovako nešto konkretno zanima ili mislim da imam neke nedostatke koje trebam ispraviti. No nikad odmah nakon izvedbe. Gledam jedino snimke s koncerata i natjecanja odmah, ali da bih provjerila kvalitetu same snimke, često se dogodi da su one lošije kvalitete. Važne su nam te snimke i zbog prijava na razne natječaje i za neku samopromociju. Ljudi će danas prije kliknuti na video i poslušati, nego doći u kazalište. Takvo je društvo. Trebamo više raditi na edukaciji, pa i od najranije dobi. Dati uvid u to što znači dobiti jedan cjelokupan doživljaj. Pa i kad ste umorni, u kazalištu ćete doživjeti nešto što će vas napuniti, sigurno se nećete vratiti još umorniji doma. No takav nam je odnos usađen u kulturi, nedostaje navike posjećivanja predstava. A ona se mora uvoditi i kroz obrazovni sustav. Čast izuzecima, uvijek se i pozitivno iznenadim. Ali čak i djeca koja imaju interes prema umjetnosti, pogotovo kazalištu, često su ismijavana zbog toga. Kazalište se doživljava 'štreberskim'.

Express: Kako onda procjenjujete obrazovni sustav po tom pitanju, ima li prostora za približavanje opere i kazališta općenito djeci i mladima ili ta navika dolazi kasnije?

Najveći problem je Ministarstvo kulture i država koja ne surađuje. Sad sam i u odborima za Hrvatsku glazbenu mladež. Unazad nekoliko godina predlažu se razni projekti za edukaciju učitelja, pa i roditelja. Događa se da u osnovnoj školi učiteljice puštaju djeci cajke, to sve govori. Sav trud pada u vodu ako u školi ne dobivate 'input'. Kultura se reže na svim poljima. Kvaliteta života je ovdje kakva je, pa time i kultura. Više i nije za očekivati. Svjesna sam da ne možemo napraviti puno, no radimo svoj posao najbolje što znamo i nadamo se ipak doprijeti do ljudi.

Express: Obrazovani ste glazbeno, no nastupate na sceni i glumački - što po mom laičkom sudu, radite sjajno, iako vjerujem da bi se i vaši kolege složili. Kako vam je pripremati se za taj dio nastupa? Jeste li imali neku podlogu u tom pogledu?

Dobro pitanje. U sklopu studija imamo i kolegij Operne glume i Scenskog pokreta. Mi na sceni postajemo taj lik, to je gluma, iako se ipak razlikuje od klasične dramske glume. Time je i samo pjevanje kompleksnije. Na početku mi je bilo dosta teško. U srednjoj školi, kad bismo imali produkcije, znali smo pripremiti neke male scenske nastupe, ako bismo imali duete, recimo. No sve je to bilo jako suzdržano. Dosta sam se mučila s tim kad sam počela nastupati, mislila sam da pokazujem dovoljno, no sve je to bilo minimalistički. Kod operne glume treba malo pretjerivati. Puno smo vježbali i s profesoricom Dorom Ruždjak Podolski. Ostalo dolazi iskustvom. Učim kroz nastupe i reakcije publike, gledam kako se drugi kolege kreću na sceni i vladaju pozornicom. Malo pomalo stvara se osobni izraz, koji se onda prilagođava samoj ulozi. Postoje i glumački seminari na koje idu neki pjevači, ja dosad nisam. Ništa ozbiljnije od dramske tijekom osnovne škole.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Na čemu trenutačno radite, pripremate li neke koncerte u skorije vrijeme?

Pripremam nekoliko koncerata. Upravo smo imali humanitarni koncert za obnovu Hrvatskog glazbenog zavoda. Pripremam svoj recital u maloj dvorani u Lisinskom s pijanisticom Dorom Iveković. Tome se jako veselim, dugo nismo surađivale zajedno. Nakon toga ću imati koncerte na Krku, dugo je prošlo otkako smo surađivale i tome se baš veselim. Nastupam potom na festivalu u Trogiru, u Italiji, u Poljskoj... Idem i na audicije, trenutačno je to razdoblje u kazalištima u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Kad sve to prođe, pripremam se za iduću kazališnu sezonu. Spremamo tri nove premijere. Moram naglasiti da mi je jako drago da smo dobili nedavno dva Porina za 'Hrvatsku misu' Borisa Papandopula - jednog je osvojio naš producent Vjekoslav Nježić, a drugi smo dobili za najbolji album klasične glazbe. Puno smo uložili truda u taj projekt, takva priznanja uvijek znače.

Express: Čestitam na priznanju! S obzirom na to da se bližimo kraju, a vama karijera tek otpočinje, zanima me postoje li neke uloge koje biste nekad u budućnosti htjeli odigrati, nešto čemu se nadate u budućnosti?

Ima ih stvarno puno! Za većinu uloga koje su mi zanimljive još mi je rano, no nadam se da ću jednog dana imati priliku. Glas mi još sazrijeva i prijeći ću u nekom trenutku iz lirskih u nešto dramatičnije uloge. Nešto prvo što mi pada napamet od zahtjevnijih uloga je Violetta u 'Traviati'. Jako volim Puccinija, nisam još pjevala Liu u 'Turandotu' jer se nije ostvarila jedna suradnja. Htjela bih i 'Toscu', još je prerano, no to mi je prekrasna muzika. 'Hoffmannove priče' također, tu bih baš voljela zaigrati. Voljela bih igrati još neke razigranije uloge, ne nužno komične. Nisu mi komedije ono primarno - mislim da sam bolja u ozbiljnijim operama. Volim uloge koje me izvode izvan okvira. Nisam se nikad ograničavala, ali nisam ni planirala unaprijed. Dosad je sve došlo u pravo vrijeme.