Čitanje je jedna od rijetkih aktivnosti koja je ujedno i samotna i društvena. Čitač čita sam, među zidovima svoje sobe, sam u svojoj glavi probavlja pročitano, ili čita vani, među strancima, u vrevi grada ili kafića. Ono što se u njegovoj glavi događa dok čita duboko je intimna, gotovo nepodjeljiva stvar. No opet, ako se književnost čita naglas, ako se izgovara u kakvom prostoru, ako više slušača sluša izgovoreno, ona je dijeljena. Ili ako se o njoj piše i ako drugi čitatelji reagiraju na napisano, polemiziraju i iznose suprotna stajališta, ako se oko nečega šuška, javno ili potiho, nije li književnost kolektivna, dijeljena? Kad vam poznanik kaže da ga je oduševila ta i ta knjiga, nije li s vama podijelio nešto njemu bitno, intimno, i time vam ustupio dio sebe? Nema ničeg prirodnijeg nego upitati čitatelja: “A što to čitaš?”. To pitanje otvara cijeli bazen raznolikih mogućnosti. Čitatelj možda čita kakvu publicistiku, ekonomski priručnik, vodič zdrave prehrane, knjigu o emotivnom zdravlju, dnevničke zapise, znanstvenu fantastiku prošlog stoljeća, distopiju, kriminalističke kratke priče ili političke eseje. Koliko je knjiga na ovom svijetu, toliko je i mogućnosti.Kad smo počeli sastavljati poseban broj BestBooka (uredio Miljenko Jergović), jedinog hrvatskog magazina za knjige, pokušavali smo sve naše teme o knjigama, intervjue s važnim piscima, eseje o poeziji i ulomke novih romana domaćih autora svesti pod zajedničko pitanje koje povezuje znance, prijatelje, ali i potpune strance. Ispostavilo se sasvim logičnim da to bude: “A što čitaš?”. U tom pitanju krije se puno toga, a ponajviše intelektualna znatiželja i želja da sudjelujemo.
Magazin BestBook danas je u Hrvatskoj jedini magazin o knjigama koji ustrajno, usprkos i unatoč svim nedaćama i uvjetima na tržištu, izlazi redovito. Toliko smo ustrajni u svojoj posvećenosti dobroj književnosti da i sami sebe ponekad zapitamo: Ima li smisla? Tko nas čita? Tko nas treba? Mogu li se naši čitatelji nabrojiti na prste jedne ruke ili ih ima i tamo gdje ne mislimo da ih ima? Jer književnost, na kraju krajeva, nije rezervirana za određene ljude, posebne ljude, posebno pametne ljude, nego je za sve koji ispunjavaju jedan jedini preduvjet: vole čitati. U čitanju pronalaze ono nešto. Nešto za sebe, svoj rast, svoj duševni mir. Nije što je naš, ali posebni broj BestBooka doista je poseban. Naslovnicu krasi ilustracija Tisje Kljaković Braić, koja prikazuje čovjeka koji čita na naftnoj platformi, kao dokaz da se čitati može bilo gdje i bilo kad, pa i u pauzama od napornog fizičkog rada. Na prvim stranicama magazina, a povodom 40. godišnjice smrti Miroslava Krleže i dodjele nagrade Fric, koja nosi ime po velikom piscu, donosimo britke i sadržajne tekstove Krešimira Nemeca, Borisa Rašete i Teofila Pančića o Krleži. Nemec piše o Krležinoj smrti i obračunom s krležijanskim kultom ličnosti gotovo odmah nakon sprovoda velikog pisca, koji je bio veliki politički spektakl, bez bliske rodbine i suza. Jedan od prvih koji će se usuditi taknuti u Krležino naslijeđe je Igor Mandić, koji se, kako kaže Nemec, dotaknuo neuralgične točke Krležine biografije: prijateljstva s Josipom Brozom Titom i ideološkog duhovnog ropstva koje je priječilo vidik prema ‘horizontima zrelog pluralizma”. Teofil Pančić u svom eseju o Krleži kontemplira o tome kako Krleža o “našoj tadašnjoj sadašnjosti kao da nije imao što reći, a nije ni pokušavao, a ono o čemu je umio i znao govoriti nama je izgledalo kao nepovratno mrtva povijest puna neuskrsljivih leševa”. Četrdeset godina nakon Krležine smrti, duh Krleže i dalje je živ, lebdi nad suvremenom hrvatskom književnosti iako više nije dio žustrih rasprava, ni na ljevici ni na desnici, zapravo ni u kakvim kuloarima. Nije nekako ni čudo što se u samo pet godina, ozbiljnošću žirija i relevantnošću književnih laureata, nagrada Fric, nazvana po najznačajnijem hrvatskom književniku, prometnula u najznačajniju proznu nagradu u zemlji. Nakon Karakaševa “Sjećanja šume”, Pavičićeve “Crvene vode”, Cvijetićeva “Schindlerova lifta” i Gregurova “Vošickog”, peti laureat nagrade Fric je bosanskohercegovački pisac Damir Uzunović svojim romanom “Ja sam” koji, prema riječima predsjednice žirija Jagne Pogačnik, “uvelike obogaćuje žanr autofikcije koja se posljednjih godina pozicionirala kao jedan od propulzivnijih žanrova ne samo u nas, nego i u širem svjetskom kontekstu”. Nije pretjerano reći da bez BestBooka ne bi bilo ni Frica. Gotovo je logičan slijed događanja da se iz fanatične zaljubljenosti u čitanje i književnost izrodi i književna nagrada koja će jednom godišnje izdvojiti najbolje od najboljeg domaće književne produkcije. Koja će, možda ni to nije loše, unijeti iščekivanje i napetost među pisce i čitatelje. Tko je dobio, a tko nije? Tko će možda dobiti sljedeće godine?
Najvažnije od svega, pobjednik nagrade pridobit će nove čitatelje, njegova priča zaći će u narod, čitat će je i onaj tko je mislio i onaj tko nije. Da cijeli broj ne bi bio posvećen nagradi Fric, njezinim laureatima i Miroslavu Krleži, čitateljima smo na 228 stranica priredili prvoklasan književni sadržaj kojim će se moći zaokupljati danima, ako ne i tjednima. Tu je vrlo osoban intervju s nobelovkom Svetlanom Aleksijevič, u kojemu govori o pisanju, jeziku, povijesti i bjeloruskom narodu. Josip Mlakić donosi presjek radova talentiranog poljskog pisca znanstvene fantastike Stanislawa Lema. Darko Vlahović razgovara s najpoznatijim javnim intelektualcem 21. stoljeća Yuvalom Noom Hararijem te Ivanom Čolovićem, političkim antropologom, izdavačem, etnologom i angažiranim intelektualcem. Asja Bakić piše o poetskom geniju još jedne Poljakinje, Wisławe Szymborske. Denis Derk, Ivana Prkačin i Antun Pavešković donose studiozne osvrte na temu 30 godina hrvatske književnosti, dok Pavešković odmah na početku svoga izlaganja rezimira da za njega “tri desetljeća suvremene književnosti počinju ranih devedesetih otkrivanjem dotad praktično zabranjenih autora. Pišemo o najboljoj suvremenoj izraelskoj književnosti, Amosu Ozu, Saši Stanišiću, Jamesu Ellroyu, Czesławu Miłoszu... Ukratko, opipavamo i osluškujemo sve kvalitetno bez obzira na stilske, žanrovske i tematske odrednice. Ne podnosimo podjele i književni snobizam, tako da se prihvaćamo svega i svačega, iz broja u broj, vodeći se samo jednom zamisli: da je dobro. Ako vam se čini da je u svemu ovom propušteno nešto važno i vrijedno spomena, vjerojatno i jest. Jer smo vam priredili stvarno puno toga. Možda i previše.
