U Ukrajini smo morali popiti medicu, da vide da nismo Rusi, jer oni, kao, od nje umiru...
Sve glave okrenule su se prema ulazu. Odande se približavala opaka tutnjajuća glazba. Unutarnje dvorište povijesnog muzeja treslo se od buke i vibracija. Jedan za drugim u nizu ulazili su mladi momci nalik na gusare. Puhali su u rogove, udarali u bubnjeve i držali ritam starinskim šumprešima ispunjenim kamenjem i željezom. Momci su prošli među stolovima snažno bučeći, vođeni drskim predvodnikom u fraku i s palicom, koji se nije libio ni čučnuti, ni kreveljiti se, ni skočiti na stol pred zabezeknutim gostima u kavani predvorja.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
