Isusa Krista, zna se, ubili su Židovi, ali je malo poznato da je u sve umiješana, tijesno povezana sa spomenutom, još jedna grupacija opasnih namjera čiju drevnost prosječan čovjek nije u stanju ni zamisliti. Ipak, po onoj narodnoj "zaklela se zemlja raju..." neki dijelovi, ne sve, ne budimo naivni ni lakovjerni, njihovih mračnih igara kad-tad izađu na vidjelo. Znalo se već 1779. da su "Židovi koji su razapeli Spasitelja Isusa Krista bili (...) slobodni zidari, a onaj Pilat i Herod su bili nadzornici u slobodnozidarskoj loži. Juda je bio primljen za slobodnog zidara u sinagogi prije nego što je izdao Krista, a kad je vratio trideset srebrnjaka prije nego što će se objesiti, nije učinio ništa drugo nego je platio naknadu za inicijaciju u Red slobodnih zidara".
Eto, stvari konačno sjedaju na pravo mjesto. Sinagoga i slobodnozidarski hram zapravo su jedno te isto. Stoga ne čudi da su Židovi i masoni svemirska sila, a ovi su potonji, za razliku od prvih koji su barem vidljivi, ma koliko skrivene bile njihove spletke, nešto poput tajanstvene tamne tvari za koju se pouzdano zna da postoji, ali se osim toga ništa izravno o njoj ne zna. Dakle, i mada nevidljivi, neopipljivi, posljedice djelovanja masona pouzdan su dokaz da postoje i djeluju! Kud ćete većeg dokaza o njihovim dosezima od činjenice da su među prvima bili na Mjesecu - Buzz Aldrin bio je mason, a ni za Neila Armstronga nisam siguran. Ne treba ni sumnjati da će mračna braća prva stići na Mars.
Krucijalnu "istinu" o zavjeri protiv Isusa "otkrio" je spomenute godine stanoviti Lenten u antimasonskoj propovijedi održanoj u katedralnoj crkvi Aix-la-Chapelle, danas Aachen. Homilija je bila dio homiletičke kampanje protivu slobodnih zidara koju su u Njemačkoj lansirali svećenici Schuff i Greinemann, a nekoliko godina kasnije osujetile svjetovne vlasti, svjesne mogućih posljedica ovakvog huškanja. Sve to nalazimo u knjizi koja je piscu ovih redaka slučajno došla u ruke, autora Roberta L. D. Coopera "Crveni trokut /Povijest antimasonstva". Tko je Robert Cooper? Ukratko, prema mrežnim izvorima, on je i sam mason, po struci povjesničar, dužnosnik Velike lože Škotske. Otkud taj naslov? Obrnuti crveni trokut bio je jedan od preciznog niza oznaka koje su nacisti nametnuli nepoćudnoj populaciji, od kojih je najpoznatija židovska zvijezda, a obvezatno su ga nosili i masoni.
Francuski antimasonski plakat iz 1900.
Zanimljivo, i ova knjiga pokazuje trajnu fokusiranost brojnih teorija zavjere na tzv. "judeomasonsku urotu". Židove i masone najizravnije je povezao Hitler u zloglasnom "Mein Kampfu" iznijevši da je slobodno zidarstvo glavna poluga međunarodnog židovskog komplota s ciljem stvaranja novoga svjetskog poretka: u tom nerazlučivu organizmu Židovi su "glava", a masonerija "tijelo". Židovi su ovu objedu platili šest milijuna puta. Knjiga objelodanjena 2011. kao neposredna reakcija na hajku kojoj su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća izvrgnuti slobodni zidari u Škotskoj sustavno iznosi sve bitne difamacije i posljedično progone grupacije od samih svojih početaka izvrgnute sumnji, ali i bilo prešutnom, bilo otvorenom sankcioniranju. Ne slučajno, ovdje sam inicijalno upotrijebio glagol "znati". Riječ je o zlokobnom stavu koji je formulirao psihoanalitičar Laing: zaobilazeći ozbiljnu raspravu iznose se, bez imalo argumenata, apodiktičke tvrdnje o nekome ili nečemu s mogućim širokim rasponom posljedica, od netrpeljivosti do progona i fizičkog uništenja. "Zna se" da su Židovi pokvareni, crnci niža rasa, žene glupe, masoni krvoloci. Progonstveni diskurs o meti govori, kako to na primjeru slobodnog zidarstva pokazuje Cooper, "na neki apstraktan način, kao da ga ne čine ljudska bića". Viktimizacija se ne bavi pojedinim članovima te udruge, nego se uvijek tretiraju korporativno, a to omogućuje etiketiranje samo zbog činjenice da si slobodni zidar. Nadalje, o masonima se piše da se u načelu nikoga od njih ne pita kako zaista funkcioniraju, a kad se koji od njih javi, braneći se protivu onoga što evidentiraju kao neistine i objede, rijetko će im tko, kako pokazuje Cooper, i sam pokretač inicijativa za otkrivanje istine o masoneriji, povjerovati. Bio sam naivan, zaključuje on. Protivu "zna se" boriti se je teško i nemoguće. Dokazuje to i činjenica da antimasonski i antisemitski članci imaju puno bolju prođu od onih koji ih opovrgavaju.
Što je masonofobija?
Cooper je uveo i novi pojam - masonofobija, koja se uvijek manifestira kao generalizacija. "To je klasična taktika depersonaliziranja 'neprijatelja', kojem se (njemu ili njoj) briše lice, karakter i konačno njegova ljudskost. To rade klevetnici slobodnog zidarstva iz istog razloga zbog kojega su manjine stoljećima bile dehumanizirane - kako bi bile pretvorene u prihvatljive žrtve." Prihvatljivost omogućuje prezir, ogovaranje, proganjanje, a ponekad je mali korak do fizičkog uništenja žrtve.
Cooper ne želi reći da su svi slobodni zidari bili bez grijeha. On se zalaže samo za to da se svakome od njih, plemenitom, zlom, podmuklom, besprijekornom pristupa kao konkretnom čovjeku, ne cijeneći ga, ni u dobrom ni u zlom, po njegovoj pripadnosti masonstvu. Svjestan je pritom teškoće borbe protivu predrasuda kojima je u temelju paranoidni mehanizam (moj, ne njegov izraz) čiji su dobar primjer tzv. "Protokoli sionskih mudraca", temeljeni na jednom poglavlju romana Hermanna Goedschea "Biarritz", u kojem se vođe 12 izraelskih plemena sastaju i planiraju zbacivanje svih europskih država i religija. To je poglavlje reproducirano u Rusiji kao mali pamflet poduprt tvrdnjom da je, doduše, riječ o fikcijskom djelu, ali da je pisac koristio istinu kako bi pojačao svoj roman. Daljnja uporaba teksta pretvorila je literarnu maštariju u ključan dokaz da jedna manjina ima opasne namjere te u konačnici argument da je treba istrijebiti.
U predgovoru knjizi urednik naglašava da se antimasonstvo u odnosu na njegove izvore može podijeliti na tri motivacijska područja: religijsko, političko i populističko. Cooper apostrofira kršćanstvo i njegove denominacije, s obzirom na to da istočnjačke vjerske sljedbe i judaizam nemaju problema sa slobodnim zidarstvom. Pritom je najustrajniji stav Katoličke crkve, pri čemu je zanimljivo da ona masoneriju uporno tretira religijom, dok se sama masonerija brani da je filozofsko-etički savez, a ne vjera. U slobodnom zidarstvu nema mjesta dogmi, a na njoj se temelji organizirana religija. Crkva dakle imputira Loži nešto što ona nije. Zašto? Da bi se jedna manjina lakše viktimizirala i time osigurao monopol na istinu? Kako se pritom osjećaju brojni masoni koji su ujedno i katolici, a po kriterijima vjerskoga poglavarstva osuđeni su na vječno prokletstvo... Njih vjerski autoriteti ionako ne pitaju ništa.
Engleska antimasonska karikatura iz 1800. godine pod nazivom 'Kako stvoriti masona'
Politički motivi antimasonstva svode se na državno-političku supresiju u totalitarnim režimima. I tu je, slično kao u stavu Crkve, na snazi animozitet spram svega drugoga i drukčijeg, osobito onoga nesklona bilo vjerskoj, bilo političkoj dogmi. Populistički motivi svode se na komercijalnu eksploataciju senzacionalističkih tema, među kojima teorije urote imaju najbolju prođu. Čak i komercijala koja masoneriju prikazuje u pozitivnom svjetlu, poput serije romana Dana Browna, zasnovanih na površnim informacijama mrežne provenijencije, ne čini ništa dobro, podgrijavajući ideje o povezanosti slobodnog zidarstva i Isusove krvne loze, što može poslužiti kao dodatni argument onima koji su ga spremni prokazati kao blasfemiju.
Ova knjiga, tipično historiografski opremljena brojnim detaljima, korisna je u mjeri u kojoj će i ako će javnost potaći na dublje promišljanje, onakvo koje neće a priori ni abolirati ni viktimizirati. Ujedno, osobno me podsjetila na članak objelodanjen 2016. baš u ovoj reviji, čiji autor pošteno piše da se o masonima stoljećima isprepliću laži, mitovi i istine, dodajući i da je riječ o jednoj od najmisterioznijih i najkontroverznijih vjerskih(sic!) skupina. Dakle, i Cooper i niz drugih masonskih autora naglašava da se ne radi o vjerskoj sljedbi. Ona samo podrazumijeva vjeru u Vrhovno Biće, Velikoga graditelja svih svjetova, Velikog arhitekta svemira ili što već - pojam namjerno općenit kako bi svaki slobodni zidar u njega smjestio ono što sam vjeruje, bio to uosobljeni Bog, vrhovno načelo, bitak ili sl. Nadalje iznosi deset stvari o masonstvu koje, naglašava, treba uzeti s rezervom. Bez potrebe da polemiziram ipak bih neke stvari podvrgnuo analizi. To da masoni neće istinito svjedočiti jedan protiv drugog kosi se grubo s tvrdnjom iznesenom u obilju literature da masoni poštuju zakone zemlje kojoj pripadaju. Imaju tajno rukovanje i tajnu lozinku, ali ne treba biti mason, dovoljno je korektno poznavati engleski i uz nešto upornosti na brojnim dostupnim sajtovima pronaći i tajnu lozinku i način rukovanja. Toliko o tajnosti.
Tzv. ritualna omča spada vjerojatno u niz njihovih rituala čiji je sadržaj isključivo simboličan. Ne znam jesu li "opsjednuti" Suncem, osim što Daniel Ligou, autor opsežnog "Rječnika slobodnog zidarstva", u poduljem članku objašnjava čitav spektar isključivo simboličnih značenja Sunca u Loži. Ateistima je pristup zabranjen, vjerojatno točno, ali uz napomenu da je u masoneriji, po svim kompetentnim autorima, zabranjeno govoriti o religiji. Teza o kontroli politike i financija barem je dijelom netočna jer svi autoriteti naglašavaju da je politika druga tema strogo zabranjena u unutarnjem životu masonerije. Američki dolar zaista ima elemente slobodnozidarskog simbolizma. Ubojica Breivik, po svemu sudeći, pripadao je nekoj masonskoj organizaciji, ali tumačiti počinjeno zlodjelo njegovom pripadnošću slobodnom zidarstvu jednako je eventualnoj tvrdnji da je bitno to da je bio protestant ili što već. O ključnoj ulozi ne znam, ali o ulozi u istraživanju svemira napisao sam na početku.
Pravilo engleskog skolastičkog filozofa, franjevca Williama Occama, do danas i poznato i aktualno, glasi, kako ga citiraju enciklopedijski izvori: ako jednu pojavu objašnjavaju dvije podjednako dobre teorije, vjerojatnije je istinita ona koja je jednostavnija. Formulacija poznata pod imenom Occamove oštrice govori nam, zapravo, da je najjednostavnije rješenje ujedno ono koje je točno. U slučaju slobodnog zidarstva bilo bi, dakle, najtočnije reći da je ono filozofsko-etički pogled na svijet, da nema nikakvih spektakularnih tajni kojima nastoji ovladati svijetom, da je takozvana tajnost obol tradiciji ranih slobodnozidarskih loža koje su, obvezujući se imati u svom članstvu određeni broj operativnih slobodnih zidara, zanatlija kamenoklesara, imale čuvati zanatske tajne. Ipak, i ovdje važi ono notorno "Quod licet Iovi, non licet bovi". Jednostavnost važi za sve osim za slobodne zidare i njihovu organizaciju. Primijenjena na njih, Occamova britva otupila bi oštricu tamo gdje je ona antimasonskome mišljenju nasušno najpotrebnija, u proizvodnji neprijatelja. Stari geopolitički postulat glasi da su opstali narodi koji su imali relevantnog protivnika. Slično vrijedi i za ideologiju, teoriju, makar ne i toliko rigidno kao u slučaju nacionalne afirmacije. Odnosno, svugdje gdje se susrećemo s identitetskom problematikom, suočeni smo i s činjenicom da se svako jastvo ili mistvo oslanja na kompleks ne-drugoga i današnja politička korektnost svojim inzistiranjem na Drugome, formalno promovirana kao postulat, ne problematizira dovoljno činjenicu da Drugi postoji samo ako je ne-ja. Politika tolerancije mora počivati na poštovanju razlike, ali i na svijesti o razlici. Ne mogu poštovati Drugoga ako nisam duboko svjestan vlastitog jastva. Problem nastaje onoga trenutka kad Drugoga doživljavamo potencijalnom ugrozom, što ne znači ništa drugo, nego da je vlastiti identitet prilično slab i da mu za učvršćenje treba neprijateljski Drugi. Riječju, slobodno zidarstvo. Ako je masonerija potrebna barem dijelu religija, politika, tržišta, što to govori o njima?
