'Pseće srce' u Kerempuhu - Bazen banalnosti i taštine

Bulgakov je imao svega 33 godine kad je pozvao odabrano društvo u stan na čitanje pripovijetke ‘’Pseće srce’’. Predosjećaj nije bio dobar. Izrugujući se podjednako svijetu kojemu pripada, ali i banalnostima pomodnog zapada, već je tad naslutio da satira i provokativna gesta neće naići na plodno tlo. Zabrana tiskanja trajat će debelo nakon njegove smrti, do 1987., no knjiga će u samizdatu kolati okolo i biti iznimno popularna. Propali eksperiment doktora Preobraženskog sukobit će individualno i kolektivno, ali i sugerirati kako samo djelo ipak izmiče interpretacijama koje su ga pokušale staviti u ladicu političke alegorije time mu sustavno dokidajući slojevitost. Izmjenjuju se tri gledišta: psa, pomoćnika Bormenthala i objektivnog pripovjedača, a i s njima naivnost, apsurdnost i ironija. Slična prethodnoj noveli, ‘’Fatalna jaja’’, u središte stavlja znanstveni eksperiment, odnosno moralnu odgovornost prema onome što smo u stanju napraviti. Nakon kreacije slijedi antikreacija, a plemeniti postupak lako prelazi u aroganciju. Dok od doktora stariji i imućniji pacijenti traže vječnu mladost i seksualnu potenciju, on lukavo kobasicom vabi psa lutalicu ne bi li ispunio svoj faustovski plan. No taj će mu se pretvaranjem psa u čovjeka višestruko obiti o glavu.