Kultura
244 prikaza

'Pseće srce' u Kerempuhu - Bazen banalnosti i taštine

1/5
Luka Dubroja/Kerempuh
Kerempuh u prvoj ovosezonskoj premijeri ambiciozno satiru Mihaila Bulgakova prepušta mladom autorskom timu, redatelju Aleksandru Švabiću te autorima adaptacije Vedrani Klepici i Ivanu Penoviću

Bulgakov je imao svega 33 godine kad je pozvao odabrano društvo u stan na čitanje pripovijetke ‘’Pseće srce’’. Predosjećaj nije bio dobar. Izrugujući se podjednako svijetu kojemu pripada, ali i banalnostima pomodnog zapada, već je tad naslutio da satira i provokativna gesta neće naići na plodno tlo. Zabrana tiskanja trajat će debelo nakon njegove smrti, do 1987., no knjiga će u samizdatu kolati okolo i biti iznimno popularna. Propali eksperiment doktora Preobraženskog sukobit će individualno i kolektivno, ali i sugerirati kako samo djelo ipak izmiče interpretacijama koje su ga pokušale staviti u ladicu političke alegorije time mu sustavno dokidajući slojevitost. Izmjenjuju se tri gledišta: psa, pomoćnika Bormenthala i objektivnog pripovjedača, a i s njima naivnost, apsurdnost i ironija. Slična prethodnoj noveli, ‘’Fatalna jaja’’, u središte stavlja znanstveni eksperiment, odnosno moralnu odgovornost prema onome što smo u stanju napraviti. Nakon kreacije slijedi antikreacija, a plemeniti postupak lako prelazi u aroganciju. Dok od doktora stariji i imućniji pacijenti traže vječnu mladost i seksualnu potenciju, on lukavo kobasicom vabi psa lutalicu ne bi li ispunio svoj faustovski plan. No taj će mu se pretvaranjem psa u čovjeka višestruko obiti o glavu.

 | Author: Luka Dubroja/Kerempuh Luka Dubroja/Kerempuh

Preobraženski na tragu frankensteinovskog romantičnog junaka pokušava nešto novo, a rezultat je moralna i društvena katastrofa. Presađujući hipofizu od pijanca i lopova u nekoć miroljubiva psa, dobiva čovjeka koji je možda lijepo obučen, no i dalje ostaje nepristojan, sirov i društveno neprihvatljiv. Zanimaju ga votka, žene i alkohol. Samosvjesno zahtijeva građanska prava bez obzira na to što krade, ubija, pokušava silovati i denuncira. Doktor se pita bi li stvari bolje završile da je presadio, primjerice organe od Spinoze. No lekcija je naučena davno još u Pasternaka. Ne možemo tek tako preoblikovati život. U tome se nadaje i potencijalna doktorova tragedija čiji je identitet ovisan o onome tko mu se obraća. Pa je on i čarobnjak, šaman, prorok, svećenik, stvoritelj, ‘’tatica’’ i dr. Petljanje u sile prirode dovelo je do snažnih aluzija na proletarijat (pas) i komunističku pariju (doktor) jer je u tom sistemu sve naoko jednostavno - onaj koji ima dat će onom koji nema. Upravo Bulgakov prokazuje kakva je to zamka. Ne možemo umaći atavizmu, nasilju niti poziciji žrtve. Ne možemo ni ubrzati prirodne procese.

 | Author: Luka Dubroja/Kerempuh Luka Dubroja/Kerempuh

Kerempuh u prvoj ovosezonskoj premijeri ambiciozno ‘’Pseće srce’’ prepušta mladom autorskom timu, redatelju Aleksandru Švabiću te autorima adaptacije Vedrani Klepici i Ivanu Penoviću. Podijeljena u dva ravnopravna dijela, predstava nas upoznaje sa psećim pogledom na svijet prije i poslije preobrazbe. Suptilnosti u dramatizaciji prerastaju u banalne i bezizražajne povike poput ‘’Proleteri su najgora vrsta ljudi’’ ili ‘’Ja ne volim proletere’’ koje prati ritam na bubnjevima Josipa Brakusa. Prepričavanje zamjenjuje dijaloge, kraj je izmijenjen. Humor je prizeman u tromom ritmu koji prati pomicanje vrata i umjetnog bilja na sceni (Matija Blašković). Poneki usklik oduševljenja s ‘’To znanost, to evolucija’’ evocira tobožnje približavanje razgovornom jeziku koji će se uporno oblagati psovkama u nedostatku mašte i sustavnijeg rada na predlošku. Kad smo pomislili da su svi trikovi ispucani, pojavit će se i pokoja metakazališna referenca i potreba za dodatnim pojašnjenjima kao da publika nije kadra povezati dvije strane istog novčića bez šalabahtera.

 | Author: Luka Dubroja/Kerempuh Luka Dubroja/Kerempuh

Švabić poigravanjem s promjenama u glazbi (u drugom i djelomice prvom dijelu sklada je Nenad Kovačić), dramaturškim perspektivama i bolničkom bjelinom ne uspijeva izvan zone pokojeg poistovjećivanja ponuditi uistinu novo čitanje, a ni režijski koncept koji bi otvorio novi, suvremeniji interpretativni rukavac bez inzistiranja na crnom i ne baš uspješnom humoru. Čak je i pokret Damira Klemenića zagušen i sveden na pokoje poluakcijsko utrkivanje. Kostimi Mije Popovske i Davida Morhana u raskoraku su svevremenosti i povijesti, čisti i uklopljeni u anemični okoliš. Filip Detelić, inače sugestivan i predan glumac, kao Šarik je rastresen i rastrzan poput samog koncepta. Preobraženski Luke Petrušića nema slojevitu auru đavoljeg doktora. Bormenthal Matije Šakoronje mlako balansira između humora i tragedije, poslušnosti i emancipacije. Zina Ane Maras Harmander jedina oblikuje suvislo lice, ranjivo i prisutno na sceni. Lica Damira Poljička tek su u prolazu, kao i Pelin Vedrana Mlikote, koji će se zanjihati iza zelenila. Daktilografkinja Ornele Vištice slabašna je i blijeda, kao i dvostruka uloga Josipa Brakusa.

 | Author: Luka Dubroja/Kerempuh Luka Dubroja/Kerempuh

Ironično, Bulgakov je bio tematski opsjednut destrukcijom umjetnika. Živjeti i umrijeti mlad u Sovjetskom Savezu nije bila iznimka. Zbog rada u kazalištu bio je također duboko svjestan da ono više nije magija koja je nekoć bila, a nije ni utočište ljudima koji su nekoć glasno punili hodnike. Generacijske mijene i nove poetike koje se svode na probiranje i umetanje rečenica, ali i scensko ogoljivanje bilo riječi ili geste, čak i od klasika čine bazen banalnosti i taštine.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.