Kultura
3118 prikaza

Rad na projektu ‘Radnička cesta’ umalo me koštao života

1/10
Sandra Šimunović/PIXSELL
Sa Šeparovićem, koji je usred rada na projektu ‘Radnička cest’ jedva ostao živ, razgovaramo o premisama njegova novog umjetničkog pothvata, pitanjima koja postavlja i odgovorima za kojima traga

Početkom 2020. godine, Borut Šeparović spremao se krenuti u realizaciju novog projekta, predstave temeljene na tekstu škotskoga dramatičara Gregoryja Burkea, crnoj komediji o otmici koja se izjalovi. Komad s četiri muška protagonista koji problematizira nužnost stvaranja novog političkog identiteta u kolebljivim vremenima, namjeravao je postaviti sa svojim umjetničkim kolektivom Montažstrojem u koprodukciji s Teatrom Exit. A onda se dogodila pandemija. Odjednom, sve je ukinuto. Nestalo je pozornica, svjetlo se ugasilo. Izvedbena je umjetnost učinkovito suspendirana do daljnjega. Ali slobodni umjetnici nisu mogli naprosto prestati disati i jesti, prestati raditi da bi preživjeli. Promišljajući nove oblike stvaranja umjetnosti u takvim okolnostima, želeći u vremenima krize dati smislen umjetnički odgovor na društvene anomalije koje je ona razotkrila, Šeparović je, zajedno s dramaturginjom Anom Prolić, kreirao novi autorski tekst koji preuzima osnovnu situaciju i strukturu dramskoga predloška, njegove likove i tematske smjernice, ali koji nije ni kazalište ni film, već oboje istodobno. Projekt "Radnička cesta" sniman je uređajem iPhone 12 Pro Max i to praktički bez ikakvoga budžeta: u bezimenoj hali, četvorica glumaca, Bernard Tomić, Domagoj Janković, Matej Đurđević i Goran Grgić, s jednom stolicom, jednim pištoljem i jednom kapom kao jedinim rekvizitima isporučuju vrhunsku glumu u 15 zasebnih kratkih filmova koji zajedno čine otprilike dvoipolsatnu cjelinu autorskoga projekta. Premisa je preispitivanje pozicije radnika u post-kapitalističkom društvu: likovi koje njih četvorica glume žive u suvremenom svijetu outsourcinga i globalizacije, dijeleći istu društveno-političku povijest i zajedničku svijest o posljedicama nestanka njezina nasljeđa. Ali te posljedice nisu za sve iste. Kao što ni posljedice pandemije nisu za sve iste. Kako poslati poruku koja će odjeknuti? Na istome mjestu gdje su prije samo nekoliko generacija njihovi očevi i djedovi srčano ugrađivali svoje živote u istu socijalističku utopiju – Radničkoj cesti koja je nekada bila industrijsko srce Zagreba a danas je posh poslovno središte – njih četvorica naći će se nerazmrsivo povezani. Netko će biti otmičar, netko će biti otet, netko će tu biti slučajno, a pokazat će se da izlaznoga rješenja nema ni za jednoga od njih: ni za revolucionara staroga kova, ni za nasilnoga nihilista, ni za kolebljivog studenta politologije, a ni za ciničnog korporativnog savjetnika. "Radnička cesta" odnedavno se potpuno besplatno može pogledati na istoimenoj poveznici kreiranoj pod egidom Montažstroja, u kompletu s tekstualnim i audiovizualnim sadržajima vezanim uz pitanja koja taj komad otvara, bilješkama koje omogućuju pristup materijalima korištenima i nastalima tijekom procesa umjetničkog istraživanja, te Dnevnikom rada, kronikom cijelog procesa pisanom iz osobne perspektive autorice i dramaturginje Prolić. Sa Šeparovićem, koji je usred rada na ovome projektu doživio teški infarkt i jedva ostao živ, razgovaramo o premisama njegova novog umjetničkog pothvata, pitanjima koja postavlja i odgovorima za kojima traga.

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
 

Express: Realizirali ste jedan ozbiljan, minuciozno razrađen, nezavisan projekt, i to usred pandemije. "Radnička cesta" potpuno je besplatna, svima dostupna, svi uključeni od početka su znali da neće biti repriza od kojih se živi, da je zapravo riječ o snimanju filma, ali bez budžeta za snimanje filma. U čemu je catch? 

Catch je u kvaliteti i statementu, dakle u onome što bi trebala i biti bit umjetnosti. Pandemija je u nekom društveno-političkom smislu vrlo zanimljiva, jer razgoljuje mnoge stvari, a nezavisnu je scenu dovela u potpuno neodrživu poziciju, kad je jasno da mi ne možemo biti ekonomski opravdani a ipak nas se tjera da radimo pod svaku cijenu. U ovoj sam se pandemiji po prvi puta suočio s time da mi se čini potpuno besmislenim to što radim. Mislim da smo s ovim projektom otvorili jednu bitnu temu: moramo li raditi pod svaku cijenu, nemamo li ipak pravo na lijenost neke vrste? I zašto je lijenost rezervirana za one koji imaju mnogo, dok oni koji nemaju moraju raditi, i onda se to zove radna etika, što je nešto što vjerujem da pripada nekom društvu prošlosti, koje nije društvo obilja. A mi ipak živimo u društvu obilja i moglo bi se razgovarati o tome što je pravo na rad a što je pravo na lijenost. Bilo nam je jasno da treba napraviti nešto što će zaživjeti ne kao loše online kazalište ili loša dokumentarna snimka neke predstave, već kao jedno hibridno medijsko djelo koje će moći funkcionirati i na mobitelima korisnika i na internetu. Htjeli smo pokazati, i mislim da smo u tome i uspjeli, da se unatoč svom besmislu može stvoriti nešto smisleno. Cijena za to je bila ta da taj proces nisam vodio ni ja, ni mi, nego okolnosti. 

Express:I kako su te okolnosti izgledale? 

Recimo da je osjećaj neizvjesnosti bio gotovo neizdrživ, a ja sam na svaku probu dolazio s tim osjećajem. A jedino što ti treba da proizvedeš kvalitetnu umjetnost je kakav-takav osjećaj izvjesnosti da ćeš realizirati to što si zamislio, u rokovima koje si zamislio. Nikad u životu nisam tako nešto osjetio, takav osjećaj nemoći i čistog užasa. Na kraju je sve trajalo skoro godinu dana i doslovno me gotovo koštalo života: u lipnju ove godine doživio sam teški infarkt, ugrađena su mi tri stenta, triput sam bio klinički mrtav. Sad imam 54 godine i, nakon svega što mi se dogodilo, priznajem da sam postao jako nesiguran oko toga hoću li moći nastaviti kao i do sada, imam li snage izbjeći svu onu količinu stresa kojoj se svaki puta ispočetka izložim kao da mi je prvi put. Sada se prvi puta suočavam s istinskim egzistencijalnim pitanjem kako i što dalje, ne samo na razini kako ću zaraditi za život, već i što je uopće smisao mojeg života, da li je to sada samo preživjeti? Trebat će mi vremena da dobro promislim. 

Express: Jeste li već možda razmišljali o tome da to svoje iskustvo susreta sa smrću upotrijebite kao temu nekog budućeg projekta? 

Odlično pitanje, to je nešto o čemu razmišljam, ali za sada si dopuštam da se još uvijek ne opterećujem budućnošću, za koju znam da je neizvjesna. I donekle sam i pomiren s tom neizvjesnošću, ali više si ne mogu i ne želim dozvoliti da na ovakav način izgorim u nekom projektu. Imam PTSP od ulaženja u takvu količinu radoholičarstva, stresa i osjećaja nemoći. 

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Express: Je li to uopće moguće izbjeći u životu nezavisnog umjetnika? 

Ne znam, nemam odgovor na to pitanje. Rado bih da ga imam, ali ga za sada nemam. Nadam se da mogu naći neke malo drugačije načine djelovanja, u kojima mogu više nego do sada podijeliti odgovornost u projektima. Za početak. A možda bih i malo drugačije birao teme. Ali svakako planiram dovršiti film o sveučilišnoj bolnici u Blatu, projekt koji sam davno započeo i s kojim sam već daleko stigao, a dalje ćemo vidjeti. 

Express: Kad bi vam, hipotetički, bila ponuđena neka nazovimo sinekura, biste li ju bili spremni prihvatiti ili bi to bilo licemjerno, izdaja svega što ste do sada radili i što predstavljate? 

Ne mislim da je biti u poziciji da učiš druge, da savjetuješ, ako imaš za to znanje i iskustvo, nužno nešto loše; ne smatram to "prodajom" ili izdajom samoga sebe i svojih ideala. Da mi je to ikada ponuđeno, mislim da ne bih imao ništa protiv. Ali trenutno sam u fazi kad znam što neću, što ne mogu i što ne želim, i kad pokušavam to prihvatiti kako bih mogao doći do onoga što mogu i što hoću. 

Express: Projekt "Radnička cesta" najavljen je kao umjetnički odgovor na koronakrizu koji uspostavlja post-ideološki pogled na suvremeni svijet. Što taj pogled vidi? 

Jednom riječju, ništavilo. Potrebno je definirati kakvo je ovo vrijeme i predstavlja li ono kraj nečega. Ne u onom kršćanskom smislu kraja svijeta, nego je li ovo kraj jednoga sustava. Što su ljudi poželjeli tijekom krize? Što se zapravo događalo u njihovim glavama? Koja su bila očekivanja? Jer na momente je svijet stvarno stao i djelovalo je kao da je svašta moguće. Ali svijet je nastavio pumpati još nemilosrdnije dalje, da se nadoknade izgubljeni dobitci. To sada vidimo kroz energetsku krizu, od cijene nafte i plina, do toga da nemamo čipove u industriji automobila. Svašta se tu kuha. Kud to vodi? To je osjećaj koji mislim da prožima ovaj naš projekt. 

Express: Jedna od tema projekta je problematizacija otpora u post-kapitalizmu. Prvo, jesmo li mi u post-kapitalizmu i što to uopće znači? 

Dakle, događaju se nevjerojatne transformacije, porast nejednakosti je više nego očigledan, ciklusi kriza se smjenjuju, jasno vidimo klimatske promjene. Očigledno je da se neke modele društvene organizacije koje znamo kao uvjetno rečeno konvencionalne, mora napustiti, ne samo u modelima proizvodnje, nego i međuljudskih odnosa. Robotizacija, automatizacija, uvođenje umjetne inteligencije sve to mijenja i duboko utiče na odnose u proizvodnom sektoru, pa i u društvu, među ljudima, i u odnosu ljudi prema tehnologiji, ali i tehnologije prema ljudima. Je li participativna ekonomija, odnosno, ekonomska demokracija rješenje? Jako je teško sagledati kuda sve to točno vodi, jesmo li već sada zaista u postkapitalizmu ili tek trebamo definirati kakvo bi bilo to post-kapitalističko društvo, a još teže je sagledati sve procese dok se još uvijek nalazimo u srcu pandemije. Ovaj naš projekt “Radnička cesta” upravo i nastaje iz središta te oluje. Kriza je tu, to je potpuno jasno. Neprijatelj je nevidljiv. Tko je neprijatelj? Virus ili kapitalizam? Na to likovi u našoj priči pokušavaju odgovoriti na razne načine. Kako se pokazuje, najčešće nedovoljno uspješno. Ali neuspjeh ne znači da ne postoji potreba za promišljanjem, jer to toliko nije neuspjeh njihovog mišljenja, koliko njihovog modela djelovanja. 

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Express: Svaki lik ove drame zastupa određenu ideologiju. Što ste sve u njih utkali? 

Najmlađi lik, netom diplomirani mladi politolog Tomo koji radi kao zaštitar, predstavlja realnost današnjih mladih ljudi koje nakon završenog fakulteta ne čeka nikakav siguran posao. Dapače, za očekivati je da će ući na tržište rada i biti, i ostati, prekarni. On je liberalni ljevičar s naivnim idejama o pomirenju socijalizma i kapitalizma koji sanja europski san, i kao takav je stereotip priličnog broja visokoobrazovane populacije. Zatim, korporativni savjetnik Franjo, razočaran i ciničan, jako dobro razumije kako svijet funkcionira i odavno je odustao od idealizma. Zanimljivo je kakve sudbine imaju ta dvojica, koji su zapravo najbliži stvarnosti i onome što stvarnost predstavlja, a s čime se ova druga dvojica moraju suočiti, a ne suočavaju se na isti način, niti od početka imaju iste namjere. Edo je samoobrazovan, izrazito inteligentan, ali unatoč tome podložan teorijama zavjere, formira ga Internet. Svjestan je da ima nasilnu crtu koju on sam pripisuje sustavu koji je, kako kaže, "nasilan i proizvodi pa ne razumije" iracionalno nasilje koje dolazi od pojedinca. To on objašnjava u dijelu koji je na kraju izbačen, ali sve je opisano u Dnevniku rada Ane Prolić, pod nazivom 'Izbacujemo Žižeka'. Puno je ciničniji i determiniraniji od Đure, koji je stari sindikalist, marksist, zakopan u 20. stoljeću. On je zapravo jedna mješavina svega, desničarsko-ljevičarski miš-maš, što mislim da mi danas i živimo, jer danas više ljude ne možemo profilirati kao prije sto godina – političko je polje puno više isprepleteno; nekoć je bilo u dvije dimenzije, a sada je u tri. Takvi su i naši likovi, višedimenzionalni. 

Express: Njih dvojica, Edo i Đuro, svoj čin zamišljaju kao političku poruku koja će vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase. Kako definirati otpor u neoliberalnom kontekstu svijeta u kojemu je, kako sami kažete, ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima – temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima? 

Pustimo sad ljevicu! Ali ključno je pitanje otpora, jer ako je sustav nasilan i ima nasilne učinke na ljude, zašto bi se odbacilo nasilje, kad je to jedino što sustav razumije? Njih dvojica biraju revolucionarno nasilje, ali njima je čak manji problem od toga kako oteti čovjeka pitanje koja bi poruka mogla funkcionirati da bi se ljudi okupili. Jer ako se više ne možemo udruživati, ako je svatko za sebe, "ljudi koji sjede u staklu i čeliku" prvi neće razumjeti njihovu poruku. Osim ako ne otmu nekoga tko tim ljudima imponira. Njihova ideja da snime poruku koju će plasirati u medije nije pogrešna i sasvim sigurno bi postala 'breaking news', ali pitanje je da li će to stvarno imati očekivani učinak? Ono čime se mi tu bavimo je zapravo nemoć i frustracija, gdje se oni i sami pitaju što to zapravo rade i osjećaju da je njihov otpor nesuvisao, jalov, neorganiziran, stihijski i nikakav. Tako da mi je teško davati decidirane odgovore – je li to rješenje? Naravno da to nije rješenje, ali je li frustracija legitimna? Ja bih rekao da je. Njihov odgovor nije pravi odgovor, ali uspijemo li navesti nekoga da razmišlja o tome, mislim da smo nešto s ovim projektom postigli. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Postoji li pravi odgovor? 

Da postoji vi i ja ne bismo sada razgovarali, niti bih se ja time bavio. Moj dominantni osjećaj u nekakvom društveno-političkom smislu je da nema razrješenja. Taj je osjećaj pojačan ovime što sada gledamo, prosvjede koji traže neku vrstu slobode pojedinca u odlučivanju – odlučivanju o čemu? Za šta se zalažu ti ljudi, da imaju pravo prenositi virus? U nekom ekstremnom liberalizmu mogu razumjeti da se ljudi osjećaju kao da im se neka prava oduzimaju, ali ono što je ključno i što mislim da određuje ovaj naš projekt, osjećaj je nemoći koji je upisan u sve likove. Pitanje – što će biti s nama sutra? Što da mi radimo i imamo li ikakvu moć da promijenimo to naše sutra? Mislim da se u ovoj pandemiji taj osjećaj intenzivirao kod svih, ne samo kod nas. Dakle, ima li odgovora? Naš komad kaže da ga nema. Ali virus je razotkrio stvari koje su već bile u sustavu. Problem nije virus, nego sustav. Znači, kapitalizam. 

Express: Pitanja koja ovo hibridno medijsko djelo otvara, dodatno kontekstualizirana zdravstvenom i ekonomskom krizom izazvanom pandemijom koronavirusa, odnose se na samu definiciju prekarnog rada, te na postojanje dihotomije između propalih proizvodnih pogona i uslužnog sektora nakon tranzicijskog potopa. Dakle, da se poslužim vašim pitanjima, tko su današnji proleteri odnosno postoje li još? 

Ja mislim da postoje. Proleteri su svi oni koji su za život prisiljeni zarađivati isključivo od svojeg rada, oni koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju. Rekao bi da je i dalje u toj poziciji ogromna većina populacije. Ali hoćemo li se mi prepoznati u tome ili ćemo – kao što je Margaret Thatcher ustvrdila još 1987. – tvrditi da klase više ne postoje, da nema klasnog sukoba, da postoje samo pojedinci i njihove obitelji, da nema ni zajednice, ni društva? Ja nisam baš u to siguran. Ali oni ljudi koji sebe doživljajavaju takozvanom “srednjom klasom”, zapravo su bliži najsiromašnijim proleterima, no ipak se lakše prepoznaju u onim najbogatijima i štite svoj mali kulturni kapital tako što bezrezervno surađuju s onima koji su na poziciji moći. A tko je prekarijat je prilično jasno: oni koji doslovno sebe na tržištu rada iznajmljuju od prilike do prilike kroz jedinice vremena, bez ikakve sigurnosti odnosno stabilnog posla, a takvim je ljudima zajednički osjećaj besperspektivnosti, bijesa i nepovjerenja u sustav.  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Koje su moguće posljedice prekarnog rada ako on postane globalna norma? 

Jedna je nevjerojatan profit velikih farmaceutskih kompanija. Jer ako se nakljukamo svim suplementima koji nam se nude, imamo šanse suzbiti svu anksioznost koja proizlazi iz neizvjesnosti. Ali ima još jedan aspekt toga, a to je da će s razvojem prije svega informacijskih tehnologija, automatizacijom i robotizacijom, sve veći broj ljudi realno postati doslovno suvišnima. A kad budu suvišni, morat ćemo tražiti rješenje – što s njima. "Konačno rješenje"? Ili univerzalni temeljni dohodak, koji se sve češće zaziva, i koji nije nužno ljevičarsko rješenje – te ideje idu od Miltona Friedmana, odnosno čikaške škole, dakle iz jezgra neoliberalnih politika, a u prošlom desetljeću takva rješenja zagovaraju i Bill Gates, Zuckerberg, Musk… Kod nas se o tome još previše ne govori, ali koncept svakako postavlja ključno pitanje: kako podijeliti višak vrijednosti? A to je nešto oko čega se već stoljećima vrte sve rasprave. Dakle, borba je ista, samo dobiva druga naličja. Plan nam je kao “prirodni” nastavak ovog projekta organizirati par tribina o temama koje otvara, u koje bismo uključili poduzetnike, sindikaliste, socijalne radnike, znanstvenike i ljude koji u doslovnom smislu pripadaju prekarijatu. 

Express: Nalazimo se u razdoblju opasnih populizama i obnova ideja koje su u temeljima fašizma no, čini se da se društvene podjele zapravo sve manje definiraju kao one na lijevo i desno, a sve više je riječ o klasnim podjelama, i o nemogućnosti međuklasne komunikacije. Jedan primjer upravo takve vrste podjele je Brexit u Britaniji, koji je posljedica dubokog nerazumijevanja među klasama. Dakle, a time se bavi i vaš projekt, nije li jedan od problema upravo nejasna definicija samog područja borbe? 

Da, mislim da je baš to problem, ali isto tako mislim da je problem definicije područja borbe prije svega problem ljevice. A da sve ono što se događa kroz proces digitalizacije dodatno zamućuje odnose. Čini mi se da je trenutno jako teško definirati na kojem se to polju zapravo promjena mora desiti. Da li zaista krećemo od borbe za univerzalni temeljni dohodak ili bismo, kako kaže Varoufakis, mogli riješiti stvar ukinemo li trgovinu dionicama i dioničare, koji gledaju isključivo dobit, bez ikakve veze s realnošću, vremenom i prostorom? Borimo li se protiv tog nevidljivog protivnika – jer mi ne znamo tko su dioničari, vlasnici, tko stoji iza banaka, korporacija – ili ćemo uvesti neku vrstu pomirenja na način da, eto, svi imamo istu osnovu? Dakle, hoćemo li se baviti pravima radnika pojedinaca ili ćemo se baviti onim najvećim problemom, a to je – kako se raspodjeljuju viškovi? I ne bismo li zapravo trebali ići prema nečemu što je ne 'zero growth', nego 'de-growth', da bismo uopće sačuvali bilo što na ovome svijetu? Sve su to teme na koje je jako teško odgovoriti, područje borbe je vrlo široko. Ja sam nemam odgovore na to. Ja samo uočavam probleme a kad bih znao odgovore, vjerojatno se ne bih bavio ovime čime se bavim. 

Express: Filozofija budućnosti, upozorava poznati kazališni redatelj Milo Rau, "izronit će iz šuma, iz favela, iz predgrađa, iz oduzetih domova i uništenih monokultura". Slažete li se? Što to Rauovo proročanstvo govori o našem svijetu danas? Trebamo li se plašiti toga scenarija, ili naprotiv, nadati se nekakvome razrješenju? 

Slažem se s Rauom, promjena mora doći potaknuta odozdo. Ne plašim se toga, vjerujem da je puno manje zla i opasnosti u tome nego u bjesomučnoj eksploataciji planeta i svih njegovih resursa, uključujući ljudske. A to je jedino što trenutno imamo. Zdrav razum nam govori da ta krivulja ne može ići beskonačno prema gore, ali se svi osjećamo nemoćnima, jer o tome odlučuje netko drugi, neki dioničar koji je toliko udaljen od realnog svijeta da se i ne osjeća odgovornim. Više se bojim dioničara i banaka nego što se bojim favela. Kapital je bezličan, ali ako ne promijenimo odnos rad-kapital, ništa se neće promijeniti. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Serija je snimljena mobitelom Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kako se današnja Hrvatska uklapa u tu Rauovu viziju sutrašnjice i gdje je u takvoj Hrvatskoj mjesto teatra? Postoji li? 

O Hrvatskoj se sigurno ne može govoriti u kontekstu te vrste ruba i siromaštva kakve Rau ima na umu, ali bi za Hrvatsku možda bilo bitno da prepozna da ona jest periferija, da je u kolonijalnoj poziciji, i u kojoj je mjeri limitirana u svojim mogućnostima razvoja. Ta nekakva "kastracija" nije nužno proces koji smo sami proveli, već je uvjetovana određenim odnosima na koje smo pristali. Da se razumijemo, tu se ne radi o nekakvom mojem antieuropeizmu, već je to pitanje prepoznavanja sebe i svoje pozicije. Dakle, suočavanja sa stanjem u kojem jesi i preuzimanja odgovornosti za to stanje. A nisam sasvim siguran da li smo mi bliže favelama ili europskom centru. A gdje je tu mjesto teatra? Ja se osobno mučim s pitanjem da li radim to što radim samo zato što ne znam ništa drugo raditi? Da sam malo sposobniji nego što jesam, da li bih se nužno bavio teatrom, ili bih se možda bavio nečim lukrativnijim ili bar konstruktivnijim? Imam li uopće, iz svoje pozicije, dovoljno snage i uvida zaista se baviti ozbiljnim promišljanjem budućnosti, pa čak i sadašnjosti? 

Express: Na kakve uznemirujuće fenomene suvremenosti upozoravate u "Radničkoj cesti", kakvu budućnost anticipirate? 

Taj projekt nije toliko o budućnosti, koliko o sadašnjosti, u kojoj se odvija proces deindustrijalizacije, iako ne onoliko agresivno koliko bi realno mogao. Mislim da je ključno pitanje koje "Radnička cesta" postavlja, bez obzira na pandemiju, koje će biti posljedice tog financijskog kapitalizma, post-kapitalizma u kojemu su roboti i umjetna inteligencija radnici budućnosti. Dakle, gdje je tu čovjek? To pitanje će biti nešto što će nas ključno definirati. Hoćemo li u centar staviti tehnologiju ili ljudskost? To će biti ključna pitanja koja će se rješavati ne u sljedećim desetljećima, nego u sljedećim godinama. Dalje od toga moj pogled ne seže. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Rau vjeruje da kazalište može ponuditi humaniju alternativu nasilnoj strukturi globalnog kapitalizma, koji smatra sveproždirućim sustavom iz kojega nastaju nejednakosti koje generiraju rasizam i druge oblike netrpeljivosti. Pitanje koje u svojim djelima postavlja i na koja nastoji pronaći neke moguće odgovore je: "Može li umjetnost pomoći u suzbijanju mehanizama koji proizvode mržnju i netrpeljivost, a pritom izbjeći klišeje i prevladati predrasude?". Može li? 

Mislim da ne samo teatar, nego umjetnost općenito, to može, ali samo ako adresira prava pitanja. Ali da li nužno teatar treba nuditi i da li nudi rješenja, ne znam. Ako se nakon ovoga intervjua povede rasprava o bilo kojem od pitanja koje ovaj naš projekt otvara, ako postignemo da se o tome više razgovara u javnosti a ne samo u akademskoj zajednici, onda ja već vidim da je umjetnost nekako pridonijela u rješavanju nečega. Možemo to i ovako postaviti: koliko se uopće zna o svemu o čemu mi tamo govorimo? Zna li se dovoljno? Da li je kod nas dovoljno jasno obrađena tranzicija, znaju li svi da je Praljak, za neke heroj, beskrupulozno sudjelovao u rasturanju Chromosa devedesetih? Mislim da na razini neke pravde to pitanje i dalje visi, bez obzira da li je Praljak popio otrov kao Sokrat ili nije. Mi s ovim projektom doprinosimo razumijevanju tranzicije i njenih zasada, djelomice educiramo, problematiziramo, tjeramo ljude na razmišljanje. Uostalom, znaju li uopće današnji mladi ljudi tko je Praljak? Ako i znaju, zašto se ne bi i ovaj dio rekao o njemu? A da li time doprinosimo nekom boljem sutra? Ja mislim da da. 

Express: U svojoj viziji posthumanističkog svijeta, povjesničar Yuval Noah Harari upozorava da svijet mora postati manje antropocentričan ili se suočiti s neizbježnim kataklizmama. Čovjek je, dakle, i izvor problema i ključ rješenja. U nedavnom intervjuu za Express, Hahari je kazao kako vjeruje da ljudi nisu inherentno zli, ali da su itekako sposobni činiti zla djela pod utjecajem fikcionalnih narativa o stvarima kao što su bogovi, nacije i novac. Kako možemo oblikovati svoju budućnost i pritom ne upasti u stare destruktivne obrasce u priči za nadmoć i prevlast? Jeste li iole optimistični? 

Nakon infarkta, pitanje budućnosti za mene je postalo jedno jako osobno pitanje. Ali zato što sam ga preživio, postao sam veći optimist u vezi sebe. Sretan sam da sam tu. I vidim dobro u ljudskoj vrsti. Slažem se s Hararijem da su ljudi inherentno dobri, da je čovjek sposoban ići naprijed, da ovo nije zadnji stadij do kuda mi možemo doći. Ali ovi  zasadi nevjerojatnih, nesrazmjernih nejednakosti nikako nisu dobar zalog za dobru budućnost. Nešto se mora poduzeti, a to neće ići bez borbe, niti će doći samo od sebe, mi nećemo svi doživjeti jedan veliki infarkt da bismo možda nešto shvatili pa poduzeli, niti će doći vanzemaljci. A kako oni koji imaju moć nešto promijeniti sigurno neće učiniti nešto protiv sebe, ta borba, kao što i Rau kaže, mora doći odozdo. Ne mislim da će se desiti potpuna promjena svijesti, niti da svijet može ikada biti potpuno jednak za sve, ali vjerujem u čovjeka. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U svojem radu težite subverzivnosti, polemici. Hrvatska se posljednjih godina sve više udaljava od progresivnih društvenih ideja i tone u konzervativizam. Što je danas mainstream a što avangarda? Ako se izmijenila krvna slika umjetnosti, kako kazalište može biti predstavnik progresivnih i modernističkih ideja u umjetnosti? 

Dosta teško, osobito sada kada kazalište već odavno nije u središtu, kada je razvojem drugih medija na neki način stjerano u kut, postrance, sada teško da kazalište može biti mjesto koje na progresivan način doprinosi promjeni. Ono može biti prostor gdje se s tom promjenom eksperimentira mikropolitički, ono može biti "igralište za potlačene" gdje će neke teme i ideje dobiti veću vidljivost, ali teško da će jedan takav medij, koji je već dugo namijenjen eliti – a u pandemiji je postao medij namijenjen eliti elite, reduciranom broju od par desetaka ljudi – biti išta više od mjesta na kojemu se ljudi bore da se uopće održi ono malo što imaju. A svrha kulture i umjetnosti, naročito one istraživačke, nije da donosi profit. 

Express: Ako se držimo onoga da teatar – umjetnost općenito – nije i ne treba biti natjecanje u moralnoj ljepoti, znači li to da je sve dozvoljeno? Gdje je granica subverzije u umjetnosti? 

Što bi uopće bila subverzija u umjetnosti? Zna se da postmoderna umjetnost prisvaja subverziju, koja tako postaje mainstream. Sad smo doista sve živo ispucali i došli do toga da danas pričamo o tome tko je ili nije influencer. A tko su ti ljudi? Tko ili što danas utječe na javno mnijenje? Je li subverzija pokazati genitalije? To sigurno nije subverzija u ovome svijetu, ali može prodati neki proizvod, može imati utjecaja. Tako da mislim da te stare modele možemo zaboraviti. A pozivati se na neku estetsku ili etičku čistoću kazališta, to bi tek bio totalni nonsense. Ali mislim da sve to treba biti dio nekakvog kulturnog pamćenja. Uostalom, tek ćemo vidjeti što će nam donijeti novi mediji; na Netflixu ima nekih krasnih serija koje su donekle subverzivne. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Hrvatska je tijekom pandemije odlučila zadržati kazališta otvorenima. Što smo u međuvremenu saznali, na koji način hrvatski umjetnici misle ovu krizu? Teže li nekom "starom normalnom" ili, naprotiv, vjeruju da iskustvo krize treba pretočiti u nove, demokratičnije načine stvaranja umjetnosti? Odgovara li vaš novi projekt na neko od tih pitanja? 

Ne znam je li naš proces rada baš bio demokratičniji, ali čini mi se da postoji ta nekakva potreba da se umjetnost otvori i rastvori. Ono čime se ja otpočetka bavim kroz Montažstroj je da u svim svojim projektima pokušavam dati mediju kazališta nešto što mu ne pripada. Kazalište kakvo ne očekujete. Ali, realno, neki institucionalni teatar jednostavno i ne može na repertoar staviti predstavu s napuštenim psima, nezaposlenim ženama i beskućnicima, a Montažstroj je iz svoje nezavisne pozicije mogao raditi s protagonistima koji u takvim inkluzivnim procesima mogu donijeti u taj medij nešto što nije upisano u njegov mainstream. Utoliko je to što mi radimo komplementarno mainstreamu. Nije protiv njega, već radi ono što taj mainstream ne može. Da li je to demokratičnije? Možda inkluzivnije, ali i dalje uz mnogo toga konvencionalnog u procesu. Tek kad je riječ o distribuciji ovaj naš projekt jasno odskače od mainstreama, ali ne mislim da će za njegov uspjeh biti presudan broj lajkova ili komentara, već ono što se zove usmena predaja. 

Express: Kako sami kažete, "Radnička cesta" nastaje na mogućnostima koje otvara digitalni univerzum. S druge strane, neki upozoravaju da je upravo tehnološki razvoj kriv za stvaranje društvenih neravnoteža koje su u konačnici i posredovale okolnosti iz kojih je nastala aktualna pandemija. Ne predstavlja li to određeni paradoks? Je li moguće uspostaviti ravnotežu između ta dva imperativa suvremenosti: nužnosti razvoja i nužnosti zadržavanja društvene svijesti o stvarima kao što su humanizam, ekologija…? 

Tehnologija je neutralna, iako možda nije neutralno koji tip tehnologije se razvija i da li će on ići protiv ljudi ili će služiti ljudima. Tehnologija nas kao takva unapređuje, ali pitanje je kako je uvodimo, i u koju svrhu. To je paradoks ludita, koji se spominje u projektu, paradoks uništavanja stroja, odnosno, činjenica da radnici nisu toliko protiv strojeva koliko protiv toga da im strojevi oduzimaju sigurnost. Nikako nisam protiv tehnologije, ali pitanje je tko odlučuje koji se tip tehnologije financira i razvija, u koju svrhu, u ime čega? Profita, ili boljitka svih? Tehnologija je pojačala taj razdor, gotovo ga je vratila tamo gdje je bio prije industrijske revolucije. Ali tehnologija nije sama po sebi problem, ona čak može biti i dio rješenja. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kad je riječ o spoju tehnologije i kazališta, to dvoje kao da se istodobno privlače i potiru. Kazalište je izvođačka umjetnost, temeljena na interakciji, na razmjeni – dapače, posljednjih godina ideja interaktivnosti proširena je u smjeru inverzivnosti i participativnosti. S druge strane, sve se više eksploatira ideja "dehumanizacije" prirode kazališta, tako i ovaj vaš projekt zamjenjuje kompletno kazalište njegovom digitalnom inačicom. Mijenja li se definicija toga što je predstava, što je kazalište? 

Ne bih se sasvim složio s vašom tezom. Prvo, ovaj projekt nije kazalište, već je samo inicijalno zamišljen i javno financiran kao konvencionalni kazališni projekt, a onda je, kao odgovor na okolnosti, "prilagodio" kazalište i postao neko hibridno medijsko djelo, bez ideje da time mijenja kazalište kao takvo, dakle nije mišljen da bi negirao ili mijenjao ideju kazališta. Možda samo pripomaže definiciji kazališta, proširuje je. Tehnologija kazalištu daje nešto što njemu nužno po defaultu ne pripada, ali time ga obogaćuje – ne mijenja njegovu suštinu. Kazalište će ostati kazalište dokle god veći dio zajednice misli da ga kao takvog treba. Ali prenošenje snimki kazališnih predstava, kao što se radilo u ovoj pandemiji, nije kazalište. Što se mene tiče, nadam se da će najprije umrijeti novo normalno, a onda i teatar novog normalnog. Čim prije, tim bolje. 

Express: Neki vjeruju da će nas ova aktualna pandemijska kriza bolje pripremiti za neke veće katastrofe u budućnosti. Jesmo li sposobni nešto naučiti iz ove globalne krize? Hoće li postpandemijski svijet biti mudriji? Kakav će to svijet biti? Svijet bez ljudi ili svijet ljudi koji su spremni početi ispočetka? 

Krenuti ispočetka? Novi početak bila bi jedino radikalna izmjena društvenih odnosa. Upravo primjer novog normalnog pokazuje da nema novog početka, nego da je sve nastavak istog. A takozvano novo normalno je samo trenutno normalno, nikakvo novo, i ne znači nužno da će ostati normalno i u budućnosti. Pričekajmo da vidimo što će se dogoditi kad pandemija prođe, kad budemo zbrajali mrtve, ranjene i preživjele, tad ćemo vidjeti gdje smo. A s obzirom da smo još uvijek u pandemiji, teško je govoriti da li će postpandemijski svijet biti mudriji. Za sada se ne čini da će to biti. Nalazimo se usred potpune nesigurnosti na svim razinama, zbog čega su se ljudi iz neke vrste altruizma koja je bila vidljiva na početku pandemije, sada još više okrenuli sebi. A da li ćemo kao vrsta biti mudriji kad iz ovoga izađemo samo zato što smo to prošli? Možda, ali mi smo još daleko od toga trenutka. Ovo su vrlo depresivna vremena. 

Express: Kako onda ostati optimističan da će to što radite doista doprijeti do nekoga koga se sve to tiče? Za koga ste vi napravili "Radničku cestu"? 

U Dnevniku rada ima zabilješka upravo o tome, gdje Ana i ja razgovaramo i pitamo se za koga mi ovo radimo? U tom smislu, ja sam se u ovom komadu nekako najviše poistovjetio s Đurom. Idealizam i nemoć. U neku ruku, koliko je jalov njegov pokušaj da snimi tu svoju poruku koja bi trebala odjeknuti, toliko je jalova i pozicija ovoga projekta, pa možda i kazališta općenito. Jer realnost je ta da je na kraju jedino bitno pitanje – koliko će ljudi pogledati naš projekt, odnosno, "čuti našu poruku"? Ta porazna svijest možda se najbolje odražava u Đurinom izrazu lica na kraju: a što da sada ja radim? 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.