Nakon što je Patrick Modiano 2014. godine dobio Nobelovu nagradu, hrvatski su nakladnici objavili niz novih prijevoda, ili ponovljenih izdanja postojećih prijevoda, ovoga klasika suvremene francuske književnosti ("Mjesto za zvijezdu", "U kavani izgubljene mladosti", "Ulica mračnih dućana", "Dora Bruder", "Mali dragulj") koji do tada široj publici nije bio osobito poznato ime. Taj val novih izdanja potaknutih dodjelom Nobelove nagrade ubrzo je posustao, a onda je, prije nekoliko mjeseci, na hrvatski jezik preveden i njegov posljednji roman "Plesačica" (La Danseuse), objavljen 2023. godine. Ovaj roman, kao i ostatak Modianova opusa, obilježava introspektivnost, tematska zaokupljenost pitanjima identiteta, pamćenja i zaborava te potraga za izgubljenim vremenom. Modianovi likovi u pravilu su obuzeti pokušajima rekonstrukcije vlastite prošlosti i identiteta. Njegov je stil minimalistički, eliptičan, jednostavan, no istovremeno slojevit i refleksivan. Na izvoran način spaja autobiografske i fikcionalne elemente, sjećanja i stvarnost, pritom pokušavajući uhvatiti prošlost koja neprestano izmiče.
"Plesačica" je kratki prozni tekst od svega stotinjak stranica, najkraći Modianov roman. Na prvi je pogled izrazito jednostavan, lišen intrige i opipljivih događanja. Iznimno je atmosferičan, odiše tajanstvenošću i nostalgijom. I u njemu se sjećanja prožimaju sa stvarnosti, a likovi se doimaju kao da su na rubu iščeznuća. Pripovjedač evocira svoju vezu s mladom plesačicom tijekom šezdesetih godina prošla stoljeća, s bezimenom, fragilnom, neuhvatljivom, gotovo fantomskom figurom čiji se identitet rekonstruira posredstvom pripovjedačevih sjećanja. Kroz sjećanja pripovjedač rekonstruira pomalo oniričan svijet pariških izvedbenih prostora i kavana te oživljava atmosferu Pariza šezdesetih i sedamdesetih godina. Pripovijedanje je prožeto elipsama, prazninama i tišinom te zahtijeva aktivna čitatelja koji će povezati različite niti i aluzije. Knjiga je svojevrsna meditacija o zaboravu, o tragovima ljudi koji su nekoć bili dio našega života, o susretima koji obilježavaju našu egzistenciju te o godinama, tj. vremenu koje brišu oštrinu sjećanja. Desetljećima kasnije pripovjedač se pita kako i zašto je plesačica, s čijim se sinom zbližio, nestala bez traga. Rečenice su kratke, dijalozi rijetki, jezik pročišćen, delikatan, muzikalan i melankoličan što je u hrvatski prijevodi izrazito umiješano prenijela Marija Paprašarovski.
"Plesačica" ne donosi značajniji iskorak u Modianovu opusu. Roman reprezentira tipičan modianovski svijet, on je novi dio slagalice njegova opsežna i iznimno vrijedna književnog opusa u kojem tematizira nepostojanost pamćenja, identitetska propitivanja i uzaludne pokušaje rekonstrukcije prošlosti. Roman "Plesačica", dakle, ne unosi novine u Modianov umjetnički svijet, ali ga na sugestivan način nadopunjuje. Ispisana minimalističkim stilom i prožeta atmosferom nostalgije, knjiga čitatelja poziva na intimno propitivanje identiteta, gubitka i prolaznosti. Kao i ostatak njegova opusa, "Plesačica" potvrđuje Modianovu majstorsku sposobnost da iz tišine i praznina izvuče duboko emocionalne odjeke prošlosti.
