Tko bi ga na kraju znao je li veći grijeh Ante Tomića to što ima neugodnu naviku dijelu sunarodnjaka objašnjavati da su licemjerni i zadrti divljaci ili to što je Prološčanin? Dvojica napadača doista su ga napala u četvrtak pred splitskim Domom omladine nazivajući ga "jugoslovenskim govnom".
Po svoj prillici izazvani nedavnom kolumnom u kojoj je Tomić objasnio da se hrvatski i srpski nacionalizam, u narodu opjevani ustaše i četnici, susreću i južnoslavenski bratski ljube na mjestu vjerske mržnje prema svima koji nisu kršćani.
Isto kao što se u tom dijelu razumiju i s norveškim psihopatskim ubojicom 77 građana iz 2011. godine Andersom Breivikom. Ili pjesnikom ratnikom Radovanom Karadžićem. Ili kao što je, primjerice, Marijana Petir ustreptalo primijetila nakon posljednjeg ISIL-ova pokolja u Bruxellesu elemente vjerskog rata između "nas" i "njih", odnosno između "našeg" i "njihovog" boga.
Bez obzira na to što su među žrtvama bili i muslimani i što su ISIL-ovci oružje kupili od kršćana u kršćanskoj Europi za kršćanske eure. Problem je bio u tome što je Ante Tomić po stoti put nacionalno i vjerski isključivi folklor smjestio na pripadajuće mjesto u odnosu na zapadnu civilizaciju danas. A rušenje iluzija boli vjerojatno više nego samog Tomića.
Istini za volju, u napadu u četvrtak Tomić nije, koliko se moglo iščitati, stigao primiti nijedan splitski "šakomicin". To je umjesto njega dopalo doajena splitske fotografije Feđu Klarića koji mu je priskočio u pomoć kad su ga dvojica tipova nakon književne večeri "Pričigina" stali vrijeđati.
Navodno su Feđu Klarića dobro raspalili jer je ovaj potom završio i na Hitnoj. U oči, međutim, bode to što se divljak u najboljim godinama koji je junački nasrnuo na tog 73-godišnjeg veterana novinarstva, uhvatio za glavu kad je shvatio da je nokautirao živuću kulturnu ikonu grada, te mu se stao ispričavati: "Šjor Feđa, nisam znao da ste to vi..."
Tako je napadač pretrpio teški kurcšlus u frontalnom režnju svog organa od dvije dojčmarke jer si u trenutku više nije mogao pomiriti pravednički gnjev koji ga je poveo u napad na hrvatskog izroda i šokantnu spoznaju da je pritom pregazio Feđu Klarića.
I tu dolazimo do suštine. Nije Ante Tomić jedini hrvatski književnik ili novinar čije pisanje vrijeđa mentalni sklop s ekstremne desnice koji je u stanju koliko toliko proslovkati njegove tekstove. Hrvatske plaćenike zapadnih agentura definirali smo još u 1990-ima.
Ali je jedini koji je stradao od splitske endemske meteorološke pojave govana iz vedrog neba, jedini je kojemu su Prološčani učinili čast pa krnju krstili njegovim likom i imenom, jedini je kojemu je svojedobno držati prodike za shodno našao čak i pokojni "Fra Jebo", lokalni klerik kojega je samo smrt spasila od odsluženja zatvorske kazne za pedofiliju.
Srećom, pa još nismo došli do društvenog urušavanja do te razine da bi po uzoru na fašističke ili boljševičke ulične razbijače, rulja mlatila hrvatske novinare i književnike bez razlike.
Zato je tu Tomić. A njegov je grijeh u tome što je Prološčanin, iz Imotske krajine, ako baš inzistirate Vlaj, a istodobno svjedoči da je i odan svom porijeklu i takav kakav jest, a to onda znači da oni drugi istog porijekla, ali koji se nalaze u njegovim kritikama svijeta koji bi mogao biti puno svjetlije, bolje i sretnije mjesto, nisu morali ispasti takvi kakvi jesu, da su krivi i zato što su zadrti i zato što su divljaci i licemjerni pseudokršćani koji mrze bližnjega svoga. Zato Tomića smatraju da vrijedi napasti, pa makar pritom junački morali polomiti 73-godišnje kosti splitskog fotoreportera.
