Bio je prijatelj Pabla Picassa, Jeana Cocteaua i Guillaumea Apollinairea, živio destruktivnim životom prepušten drogama i alkoholu, preplašen vlastitom homoseksualnošću, ali i rastrgan željom da živi moralnim i povučenim životom. Francuski slikar i pjesnik Max Jacob bio je jedna od važnijih figura avangardnih pokreta s početka stoljeća, kubizma, dadaizma i nadrealizma, iako ga povijest radije pamti kao prijatelja slavnijih slikara i pisaca. Kad je Gestapo 1944. došao po Jacoba koji je bio Židov, ali koji se nakon vizije Krista 1909. preobratio na katoličanstvo, njegovi slavni i utjecajni prijatelji nisu potegli veze da ga spase. Dva tjedna nakon što su nacisti odveli ovog preobraćenog katolika, ponižen i slomljen, umro je u tranzitnom logoru Drancy od upale pluća. Jacob je bio izrazito kontradiktorna ličnost, cijeli život balansirao je između potpune boemštine i meditativnog vjerskog smiraja. Večeri je provodio u divljim pohodima pariških kavana, da bi ujutro jurio u crkvu na ispovijed. Čak su postojale i glasine da je bio Picassov ljubavnik, a to potvrđuje i Picassov biograf John Richardson. „Oh, Picasso je definitivno spavao s Maxom Jacobom. I svi su to znali!“ Jedno vrijeme je Jacob živio potpuno povučeno, izoliravši se u napuštenu opatiju svetog Benedikta na nagovor jednog opata. Tamo su ga posjećivali stari prijatelji i mamili da se vrati svome razuzdanom životu. 1928. godine to i čini, seli se u Pariz i ponovno pokušava živjeti od slikanja.
Upravo te godine objavljena je njegova knjiga „Crni kabinet“, otkačena satira pisana u eksperimentalnom ključu. Naslov ove pseudoepistolarne zbirke koju čine izmišljena pisma na koje autor piše svoje komentare dolazi od imena tajne francuske službe (le cabinet noir) koja je otvarala i čitala pisma i tako često presretala važne političke poruke. No u Jacobovom „Crnom kabinetu“ pošiljatelji su obični ljudi, često pripadnici aristokracije ili barem sljedbenici njezinih vrednota, a tajna služba je sam autor, koji se poput voajera naslađuje s tuđim preokupacijama i na njih daje neobične komentare. Najčešće autorice pisama su starije dame, pripadnice višeg sloja, koje pišu pisma svojim kćerima, sinovima, prijateljicama i rođakinjama. U pismima se mogu iščitati ostaci klasnog nerazumijevanja i buržujske netrpeljivosti, autori se izražavaju kičasto, pretjerano podilazeći osobi kojoj pišu, a samo u svrhu ostvarenja nekog vlastitog materijalnog cilja. Pišu o časti, tradiciji i dobrom ukusu, a na pameti im je novac ili neka poslovna prilika. No kako je svako pismo popraćeno komentarom, Jacob uzima sebi prostora da propisno ironizira autore pisama, njihove nakane i one najlicemjernije segmente francuskog društva, bilo da se radi o proračunatim udavačama, škrtim staricama, sluškinjama zaljubljenim u gazdine sinove ili očevima razočaranim sinovljevom rasipnošću. „Crni kabinet“ pisan je u tradiciji avangarde kojoj je Jacob pripadao, eksperimentalan je, namjerno nedorečen, na trenutke nesuvisao, zaigran, otvoren za interpretacije i beskrajno ironičan. Njegova vrijednost proizilazi iz toga što je ostao nepregažen vremenom upravo jer se bavi onim ljudskim osobinama koje mijenjaju obličja i pojavnosti, ali ne i ćud.
