Satiričan portret nakaradne buržoazije autodestruktivnog avangardista Maxa Jacoba

Bio je prijatelj Pabla Picassa, Jeana Cocteaua i Guillaumea Apollinairea, živio destruktivnim životom prepušten drogama i alkoholu, preplašen vlastitom homoseksualnošću, ali i rastrgan željom da živi moralnim i povučenim životom. Francuski slikar i pjesnik Max Jacob bio je jedna od važnijih figura avangardnih pokreta s početka stoljeća, kubizma, dadaizma i nadrealizma, iako ga povijest radije pamti kao prijatelja slavnijih slikara i pisaca. Kad je Gestapo 1944. došao po Jacoba koji je bio Židov, ali koji se nakon vizije Krista 1909. preobratio na katoličanstvo, njegovi slavni i utjecajni prijatelji nisu potegli veze da ga spase. Dva tjedna nakon što su nacisti odveli ovog preobraćenog katolika, ponižen i slomljen, umro je u tranzitnom logoru Drancy od upale pluća. Jacob je bio izrazito kontradiktorna ličnost, cijeli život balansirao je između potpune boemštine i meditativnog vjerskog smiraja. Večeri je provodio u divljim pohodima pariških kavana, da bi ujutro jurio u crkvu na ispovijed. Čak su postojale i glasine da je bio Picassov ljubavnik, a to potvrđuje i Picassov biograf John Richardson. „Oh, Picasso je definitivno spavao s Maxom Jacobom. I svi su to znali!“ Jedno vrijeme je Jacob živio potpuno povučeno, izoliravši se u napuštenu opatiju svetog Benedikta na nagovor jednog opata. Tamo su ga posjećivali stari prijatelji i mamili da se vrati svome razuzdanom životu. 1928. godine to i čini, seli se u Pariz i ponovno pokušava živjeti od slikanja.