Prošle sam subote, u programu Queer Zagreb Festivala, gledala predstavu "Turingov stroj" što ju je Ivica Buljan režirao prema predlošku Benoita Solèa. Predstava, koja je premijerno izvedena prije godinu i pol u ljubljanskome Mini teatru, ove je veljače s uspjehom prikazana u njujorškoj La MaMi. Ne ulazeći u teatrološku analizu niti kritičarsku interpretaciju iznimno uzbudljive predstave, ono što me možda i ponajviše zaintrigiralo u tom scenskom projektu bila je dramski obrađena biografska priča o životu Alana Mathisona Turinga, o njegovu matematičkom geniju te povijesnim činjenicama iz i oko njegova života koje nam se danas, iz perspektive najnovijih tehnoloških dostignuća, čine još zanimljivijima.
"Alan Mathison Turing (1912. - 1954.), engleski matematičar, logičar i kriptoanalitičar, jedan je od najznačajnijih pionira računalstva koji je postavio teorijske osnove suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije te razradio koncepciju univerzalnoga stroja koji se naziva Turingov stroj… Tijekom Drugog svjetskog rata radio je na razbijanju njemačkih kriptografskih šifri, za što je konstruirao jedno od prvih elektroničkih računala, Colossos. Nakon rata radio je na razvoju britanskog elektroničkog računala ACE, a od 1948. i računala s tad najvećom memorijom MADAM." U šturom enciklopedijskom zapisu ne navode se podaci o njegovoj tragičnoj sudbini, nije zapisano da je zbog homoseksualnosti bio primoran podvrgnuti se hormonskoj terapiji i kemijskoj kastraciji, koja mu je prouzročila fizičke i mentalne promjene te mnoga ograničenja u intelektualnom djelovanju, ne navodi se ni da je počinio samoubojstvo. Iako postoje nagađanja o njegovoj smrti, mnogo je više teoretskih spekulacija o njegovu istraživanju i utjecaju njegova istraživanja na današnjicu. "U percepciji svijeta bio je brži i neobičniji od svih drugih te je stvorio svijet prilagođen samo njemu. Oni koji su uspjeli ući u taj svijet morali su igrati po njegovim pravilima i prihvatiti ga, čak i ako ga nisu u potpunosti razumjeli. Oni koji to nisu uspjeli, na kraju su ga uništili. Ovo je priča o čovjeku koji je trčao maraton sa svojim strojem te o znanstveniku koji je postavio temelje suvremenog računalstva. Istovremeno ovo je predstava o čovjeku koji je postavio ogledalo društvu, kako se pogreške jednom učinjene ne bi više ponovile", zabilježeno je u programu.
Nedvojbeno, Turing je bio jedan od onih genija koji ne ispisuju sadašnjost nego prije svega budućnost svijeta. Njegovo se ime danas ponajviše veže za razvoj umjetne inteligencije, koja je postala "opće mjesto" gotovo svakodnevnih razgovora, opsesivna tema našeg društva, podijeljenog na zagovaratelje i protivnike, društva koje je, kao i pred većinom tek otkrivenih fenomena, zapravo ostalo zapanjeno, točnije nijemo. Umjetna se inteligencija sad već koristi u kazališnim predstavama. Prva je nastala u Češkoj, i to točno sto godina nakon što je premijerno u toj istoj zemlji izvedena predstava "R.U.R.", nastala prema predlošku Karela Čapeka. U "R.U.R.-u" se prvi put spominje pojam "robot", i to onaj humanoidni, kakvi su isprva sretno radili za ljude, a njihova kasnija pobuna izazvala je izumiranje ljudske vrste.
Čini se da je Karel Čapek bio jedan od prvih koji su razmišljali o potencijalnoj prijetnji izuma stroja/robota, dogodi li se njegova revolucija prebrzo ili bez propisa. Je li time predvidio prijetnje 21. stoljeća? Na to su pitanje odgovorili članovi tima TheAItre, koji su teatar prvi suočili s izazovima umjetne inteligencije. "Kako bismo proslavili stotu obljetnicu izuma riječi robot, htjeli smo pokrenuti projekt pomoću kojeg bismo saznali može li robot napisati tekst za kazališnu predstavu. Mislite li da je umjetna inteligencija u stanju stvoriti prihvatljiv kazališni scenarij? Može li robot postati dramaturg poput vlastitog oca Karla Čapeka, koji ga je predstavio prije sto godina? Odgovor smo saznali 26. veljače 2021. tijekom premijere prve predstave koju je napisala umjetna inteligencija ili AI (artificial intelligence) pod nazivom "AI: When a Robot Writes a Play". Predstavu je gledalo 18.450 uređaja (oko 30.000 ljudi), a nakon premijere omogućili smo publici da ovu predstavu pogleda online nekoliko dana. Zašto ovo radimo? Većina ljudi ne zna za što su današnji roboti sposobni. Ponekad se boje sposobnosti robota koje nisu stvarne, a ponekad ne žele priznati da smo gotovo posvuda okruženi njima. Želimo stoga započeti razgovor o tome što današnji roboti mogu, a što ne mogu i gdje se trebaju, a gdje ne smiju koristiti", pojašnjavaju autori predstave za koju je tekst napisala umjetna inteligencija.
Kao moto poslužilo im je pitanje - "Prije stotinu godina čovjek je napisao kazališnu predstavu o robotima; što ako danas roboti napišu kazališnu predstavu o ljudima?". Tim računalnih znanstvenika s krakovskog fakulteta i stručnjaka za dramsko pismo, predvođen kompjutorskim lingvistom, radio je na projektu od svibnja 2020., podešavajući unaprijed obučeni jezični model GPT-2 tako da su ga podučavali na kontingentu postojećih kazališnih predložaka. Riječ je o generativnom jezičnome modelu, što znači da, kad se adekvatno uvježba, može dovršiti nedovršene tekstove koristeći sličan jezik i pokrivajući srodne teme. Primjerice, ako mu se unese prvi odlomak novinskog članka, model će pokušati generirati dodatne odlomke o istoj temi, koristeći postojeći tekst kao izvor inspiracije, ali također generirajući rečenice o novim konceptima.
Ravnatelj Češkog centra u Londonu, Přemysl Pela, rekao je pri prezentaciji projekta u Londonu kako "AI algoritmi već mogu pobijediti najbolje svjetske šahiste, skladati klasičnu glazbu koja se ne razlikuje od Mozarta i Beethovena, a sad svjedočimo još jednom revolucionarnom skoku, jer AI ulazi u potpuno neistraženo područje dramskog pisanja". No mišljenja o toj revolucionarnoj predstavi bila su podijeljena. "Prva drama koju je napisala umjetna inteligencija pokazuje da smo daleko od očekivane budućnosti. Devedeset posto 'autobiografskog' materijala generirano je iz njegovih umjetnih dubina, a preostalim, ljudskim dodirima upravlja skupina računalnih znanstvenika, kazališnih redatelja i akademika. Ironično, prvi live stream praćen je zaustavljanjima, pokretanjima i produljenim razdobljima međuspremnika, te je neobično zadovoljstvo bilo saznati da čak ni umjetna inteligencija nije imuna na tehničke probleme interneta. Najveće je otkriće, međutim, da, dok se mašta računala, pomalo nasumično, dotiče tema ljubavi, usamljenosti, humora…, ono je najčešće opsjednuto seksom, što možda i nije iznenađujuće, s obzirom na rasprostranjenost internetske pornografije", piše Arika Akbar u britanskom The Guardianu i navodi neke od rečenica glavnog junaka predstave, robota koji putuje svijetom i ženama se obraća rečenicama poput: "Volio bih da moje binarno ja ima takvo tijelo", "Usne su ti poput toplog meda" ili "Vodit ću ljubav s tobom cijelim tijelom", lišen ikakvih emocija ili konteksta koji u životu potiče emocije. "Sve je to prilično zbunjujuće i pravo je olakšanje kad predstava završi. Također je poučno: iako nam algoritmi mogu pomoći pronaći ljubav, preporučiti savršenu knjigu na Amazonu i činiti se da nas poznaju bolje nego mi sami sebe, robot ne može napisati originalnu ili zanimljivu dramu, barem ne još", zaključila je Akbar svoju kritičku analizu.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu iste godine, londonsko kazalište Young Vic premijerno je izvelo svoju predstavu AI sa sustavom GPT-3 na pozornici, koji želi dokazati da se nemamo razloga bojati robota. Kwame Kwei-Armah, umjetnički ravnatelj Young Vica, postavio je jasno pitanje - postoji li budućnost u kreativnoj suradnji između umjetne inteligencije i ljudi te kad bi umjetna inteligencija mogla napisati članak, bi li mogla stvoriti i predstavu, u stvarnom vremenu, pred publikom? Oni koji su svjedočili tom kazališnom činu tvrde da je proces očaravajući jer otkriva ne samo potencijal strojne kreativnosti nego i kazališni proces koji se inače odvija iza zatvorenih vrata. Gotovo svi članovi produkcijskog tima sjede na sceni u krugu, s prijenosnim računalima u ruci, uključujući pisce koji koriste zapise GPT-3 i usavršavaju ih, postavljaju pitanja publici i potom izvedbeni materijal prepuštaju glumcima. I dok umjetna inteligencija stvara melodramatične priče o seksu, nasilju i smrti, one se oblikuju u interakciji pisaca, glumaca i publike. "Kombinacija ljudskih napora s umjetnom inteligencijom na način koji pokazuju redateljica Jennifer Tang mogla bi dovesti do različitih ishoda. Priča ovdje sadržava intrigu, radnju, karakter i sukob, a razvija se pred našim očima. Priča tako počinje oživljavati te postaje čudom mašte, ljudske koliko i strojne", piše ovaj puta s drugačijim predznakom Arika Akbar.
Čini se da se stroj u toj predstavi, uz prave poticaje, pokazao sposobnim ne samo za originalno razmišljanje nego i, što je još neobičnije, za zamišljanje izmišljenih svjetova. Od godine 2021., iz koje datiraju navedeni pionirski kazališni pothvati korištenja umjetne inteligencije, zasigurno se mnogo toga u tom sektoru još dogodilo. Roboti su i prije te godine na sceni osiguravali svjetlosne i zvučne efekte te pomicali granice izvedbenih mogućnosti. Na nama je samo da si predočimo dosege takvih granica te se opredijelimo hoćemo li biti zadivljeni prisustvom umjetne inteligencije u kazalištu ili pak zabrinuti? I hoćemo li u konačnici povjerovati da nam umjetna inteligencija može, recimo, predočiti sve dubine ljudske patnje o kojima tako uvjerljivo pišu Dostojevski, Čehov ili Flaubert, a da one nisu proživljene?
