Ne stišava se euforija oko filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića, koji je nominiran za Oscara u kategoriji kratkog igranog filma, što je izniman uspjeh, jer se Slijepčević natječe i u konkurenciji filmova na engleskom jeziku, što nije slučaj s dugometražnim igranim filmovima. Na konferenciji za novinare povodom nominacije javnosti su se obratili redatelj Nebojša Slijepčević, producent Danijel Pek, ravnatelj HAVC-a Chris Marcich te ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, dakle osobe koje su na određeni način pridonijele uspjehu filma, odnosno hrvatske kinematografije, jer se Slijepčevićev uspjeh uglavnom doživljava na taj način. Chris Marcich je izjavio da je ovo veliki trenutak za hrvatsku kinematografiju, “priča se o nama, pričat će se još više i omogućiti i drugim filmovima da imaju dobru prepoznatljivost u svijetu, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama”.
Čovjek koji nije mogao šutjeti
Film je, također, svojevrsna satisfakcija za HAVC, koji je nekad, u svoje zlatno doba, dok ga je vodio Hrvoje Hribar, pa i u kratkom tranzicijskom periodu, dok je na njegovu čelu bio Daniel Rafaelić, bio jedna od najljepših filmskih priča u regiji, pa i šire. Od tada pa do danas mnogo se toga promijenilo u filmskoj industriji, pa tako i u hrvatskoj, koja posljednjih godina kao da bježi od “teških tema”. Hollywood je premrežila “woke kultura”, zbog čega se Oscar u velikoj mjeri pretvorio i u nagradu novouspostavljenoj političkoj korektnosti. Roy Price, nekad visokopozicionirani dužnosnik Disneya i osnivač Amazon Primea, pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima objašnjava odlukom Kamale Harris da se zahuktalom Trumpovu populizmu suprotstavi holivudskom “woke kulturom”, obraćajući se nekoj nepostojećoj Americi koja postoji samo u “holivudskim odjelima za ljudske resurse, u sveučilišnim salonima na Columbiji te na CNN-u i MSNBC-u”. Treba imati na umu da veći dio članova Američke akademije, koji odlučuju o Oscaru, dolazi iz tog miljea.
O ovom fenomenu na najbolji način svjedoči blijedi i neuvjerljivi film “Emilia Perez” Jacquesa Audiarda koji, unatoč tome, ima čak 11 nominacija za Oscara, zbog čega sam mišljenja da je Slijepčevićev film već dobio najveću nagradu koju je mogao dobiti, a riječ je o Zlatnoj palmi s festivala u Cannesu, gdje se još vodi računa i o umjetničkom segmentu filma. Zbog svega navedenog, moram priznati kako bih bio prijatno iznađen ako “Čovjek” dobije Oscara, bez obzira na to što to Slijepčevićev film po mojemu mišljenju itekako zaslužuje. Iako ne volim filmove koji su rađeni prema istinitim događajima, koju su počesto predvidivi, ostao sam fasciniran načinom na koji je to Slijepčević premostio. Tu, uz sjajnu glumačku ekipu, ponajprije mislim na odabir zastarjelog televizijskog formata 4:3, kojim je maksimalno otvorio drugi plan, u kojemu se zapravo odvijaju najvažniji dijelovi filma.
Slijepčevićev film po svevremenskoj temi, pa i izvedbi, kao da je nastao u zlatno doba HAVC-a. U kratkoj izjavi koju je dala za tportal, ministrica Obuljen Koržinek kao da je imala ovo na umu: “Ovo je jedna univerzalna, humana priča, za koju je podloga pronađena u događaju iz 1993. godine, tragediji koja se dogodila tijekom rata u BiH, no može je osjetiti, suosjećati svaki čovjek, bez obzira na to što zna o ratu na našem području”, izjavila je Obuljen Koržinek.
Bez obzira na to što je svaki film prvenstveno uspjeh redatelja i filmske ekipe, hrvatske institucije, odnosno HAVC i Ministarstvo kulture, u Slijepčevićevu su slučaju obavile svoj dio posla. Ovo govorim isključivo iz vlastite perspektive, imajući na umu stanje u bosanskohercegovačkoj kinematografiji koju su institucije, ogrezle u korupciju, doslovce uništile. Proces uništenja kinematografije i izdavaštva kulminirao je dolaskom HDZ-ove ministrice Sanje Vlaisavljević na čelo federalnog Ministarstva kulture. Nakon što je raspušten Upravni odbor Fondacije, raspisan je novi natječaj za proizvodnju filmova nakon što je prethodni poništen. Najsmješniji dio priče je način na koji su Upravni odbor Fondacije i Ministarstvo kulture zaobišli odluke stručnog žirija te dodijelili sredstva svojim favoritima, drsko vrijeđajući zdrav razum i logiku. Gotovo 90 posto prijava odbačeno je zbog toga što korisnici preko zatvorene kuverte nisu udarili pečat ili nisu spiralno uvezali dokumentaciju, kao što je to traženo u natječaju. Praksa je u HAVC-u, a kakva je ranije, sve do ovoga saziva, postojala i u Fondaciji za kinematografiju, da se korisnici obavijeste da naknadno dostave dokumente koji eventualno nedostaju, jer Fondacija, kao suport, postoji zbog filmske industrije, a ne obratno.
Aktualna euforija u hrvatskim medijima neodoljivo podsjeća na euforiju nakon uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. Slično je i u Bosni i Hercegovini, gdje se Oscar doživljava na sličan način kao i veliki nogometni uspjesi u Hrvatskoj. U hrvatskom slučaju, čini se kao da su na površinu isplivale nagomilane frustracije u odnosu na uspjehe srpske kinematografije, a tu se prvenstveno misli na gledanost domaćeg filma. Mogli bismo iz te perspektive euforiju oko Slijepčevićeva filma opisati pomalo bombastičnim izrazom “hrvatska kinematografija uzvraća udarac”, jer srpska kinematografija od devedesetih naovamo nije imala nijedan film nominiran za Oscara. Posljednji, uvjetno rečeno srpski film koji je nominiran za Oscara, bio je film Emira Kusturice “Otac na službenom putu” iz 1985. godine. Najbliži nominaciji bio je film “Klopka” Srđana Golubovića, koji je 2007. godine ušao u uži izbor, među devet najboljih filmova na stranom jeziku.
Usporedbe hrvatske i srpske kinematografije traju još od polovice devedesetih, u vrijeme dok je srpski film još živio na “staroj slavi”, iz sedamdesetih i osamdesetih, kad je srpska kinematografija doživjela zvjezdane trenutke kroz niz filmova etabliranih redatelja poput Slobodana Šijana, Gorana Markovića, Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika, Aleksandra Petrovića... Druga polovica devedesetih samo je potvrdila dominaciju srpske kinematografije.
Dok su u Srbiji nastajali filmovi “Lepa sela lepo gore” i “Rane” Srđana Dragojevića, hrvatska je potonula na povijesno dno, filmovima poput “Vremena za...” Oje Kodar ili “Četveroreda” Jakova Sedlara.
Stanje se donekle promijenilo krajem devedesetih filmovima Vinka Brešana i Zrinka Ogreste. Pogotovo su važni Brešanovi filmovi, koji su imali rekordnu gledanost, koji su za sobom povukli još neke filmove, poput filma “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara. S druge strane, srpska kinematografija ima kontinuitet visoke gledanosti domaćeg filma, od “Rana”, “Lepih sela”, “Ivkove slave”, “Zone Zamfirove”, pa do novijih filmova poput “Južnog vetra”, “Tome” i “Nedelje”.
Kad je prije sedam-osam godina Telekom Srbije ušao u filmsku industriju, što je bio propagandni potez režima Aleksandra Vučića, srpska kinematografija je doživjela streloviti rast. Jedan od ciljeva, pretpostavljam, bio je i Oscar, kao jedina velika nagrada koja srpskoj kinematografiji još nedostaje. Režim se u svom pohodu na Oscara, želeći jednim udarcem ubiti dvije muhe, oslanjao na propagandne i ideološke filmove, slične onima kakvi su snimani u Hrvatskoj devedesetih. Tako je 2021. godine srpski kandidat za Oscara bio film “Dara iz Jasenovca” Predraga Antonijevića, iste godine kad i film “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, bez obzira na to što je te godine srpska kinematografija imala film koji je imao realne izglede za nominaciju. Riječ je o filmu “Otac” Srđana Golubovića, u kojemu je glavnu ulogu, kao i u Slijepčevićevu filmu, igrao Goran Bogdan. Članovima Akademije, pretpostavljam, nije nevažna ni činjenica da je Golubović, što sam već spomenuo, 2007. godine ušao s “Klopkom” u uži izbor. Slično se dogodilo i dvije godine kasnije, 2023., kad je srpski kandidat za Oscara bio film “Heroji Halijarda” Radoša Bajića, koji govori o spašavanju američkih pilota oborenih nad Srbijom tijekom Drugog svjetskog rata.
