Prvi trenutak koji posebno pamtim u ovih 20 godina karijere bio je kad sam 2016. godine išao u Fukushimu. Prije toga već sam bio u Černobilu pa sam imao neka očekivanja o tome što znači posjetiti radijacijom kontaminiranu zonu, no nisam bio spreman na to koliko su posljedice katastrofe još bile prisutne. Černobil je tad obilježavao 30 godina od katastrofe, dok je od Fukushime prošlo tek pet godina.Sjećam se da sam hodajući kroz napuštena sela imao osjećaj da su sve rane katastrofe još potpuno otvorene. Posebno mi je taj osjećaj pojačala činjenica da se, kad sam ušao u interijer jedne od zgrada, još osjećao miris raspadajuće hrane iz hladnjaka. To mi je bilo iskustvo koje mi je potpuno promijenilo pogled na takve katastrofe, priča nam Mihovil Pirnat, producent koji od punoljetnosti vodi ekipu za urbano istraživanje Croatia Infiltration.
- Drugi trenutak potpuno me uhvatio nespremnog. Prije nekoliko godina, dok smo obilazili lokacije po Italiji, došli smo do jedne velike, derutne crkve. Dok smo hodali interijerom, krajičkom oka primijetio sam razne grafite. Svi su bili napravljeni crvenom bojom i imali su prilično "sotonistički" karakter. Takve stvari često se mogu vidjeti na napuštenim lokacijama pa tome nisam pridavao previše pozornosti. Tek kad smo došli u glavnu prostoriju crkve, gdje se nalazio oltar, shvatio sam da sam možda ipak trebao biti na oprezu. Netko je, naime, oskvrnuo grob koji se nalazio u kripti crkve i kosti aranžirao po oltaru. To je bio jedan od onih trenutaka kad sam jednostavno stao i trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim što se zapravo događa oko mene i da prođe početni šok - prisjeća se Pirnat.
Černobil reaktor
Ovo horor iskustvo samo je jedna crtica onoga što je u dosadašnjim avanturama i istraživanjima sa svojom ekipom doživio, a zadnje što je ovaj mladi entuzijast stvorio genijalna je dokumentarna serija "Ispod radara", koju trenutačno možete pratiti na Prvom programu HRT-a. No prije serijala bila je istoimena knjiga. Ili paralelno s njim. A sve je počelo baš od gore spomenutog Croatia Infiltration tima. Mihovil nas je vratio na početak.
- Prije svega, i prije serijala i knjige, bio je projekt Croatia Infiltration, koji je nastao prije gotovo 20 godina. Kroz životni vijek tog projekta to je većinom bio samo hobi koji smo koristili kao super izliku za lude izlete, kampiranje u napuštenim bazama i općenito druženje na način na koji se naši tadašnji vršnjaci nisu družili. U toj početnoj ekipi bili smo Josip Kovač Levantin, Matija Pucak, Vjekoslav Palinić i ja - sjeća se Pirnat.
A što ih je tad vodilo? Mladost, ludost, sve od navedenog?
- U početku je to bila kombinacija znatiželje, avanture i želje da istražimo mjesta koja su većini ljudi ostajala nedostupna. Kad imaš 17, 18 godina, napuštena vojna baza na vrhu planine ili bunker skriven duboko u šumi zvuče kao nešto iz filma. Nama je to bila prilika da izađemo iz svakodnevice, otiđemo negdje gdje nikad nismo bili i doživimo nešto što većina naših vršnjaka nije ni zamišljala. S vremenom sam shvatio da me ne fasciniraju sama mjesta, nego i priče koje se kriju iza njih. Svaki napušteni objekt nekad je imao svoju funkciju, ljude koji su u njemu radili ili živjeli i neki razlog zbog kojega je na kraju ostavljen. Ta kombinacija povijesti, arhitekture, ljudskih sudbina i propadanja s vremenom mi je postala puno zanimljivija od samog istraživanja. Nisam planirao da će mi to obilježiti život i postati dio profesionalne karijere. Croatia Infiltration dugo je bio naš hobi i način druženja, a tek smo s vremenom shvatili da sve te priče vrijedi dokumentirati i podijeliti s drugima. Danas mi je možda najdraže upravo to što iskustva koja smo godinama skupljali možemo prenijeti kroz knjigu i televizijski serijal, tako da ta mjesta i njihove priče ne ostanu potpuno zaboravljeni - govori s, čini nam se, još jednakim entuzijazmom kakav je imao na samim počecima.
A postoji li tu strah?
- Mislim da bih lagao kad bih rekao da nema straha i nelagode, pogotovo kad se nađeš sam u nekom golemom napuštenom kompleksu, kilometrima od civilizacije, bez signala na mobitelu i bez da itko zna gdje si točno. S vremenom se navikneš na neke stvari, ali nikad se ne možeš potpuno opustiti. Napušteni objekti često su u lošem stanju, konstrukcije propadaju, podovi i stubišta mogu biti nestabilni, a nikad zapravo ne znaš što te čeka iza sljedećih vrata. S druge strane, upravo je taj osjećaj nepoznatog dio onoga što nas je oduvijek privlačilo. Nikad ne znaš što ćeš pronaći, kakvu ćeš priču čuti ili na kakvu ćeš situaciju naići. Ipak, mislim da s godinama naučiš razlikovati uzbuđenje od nepotrebnog rizika. Nije poanta pod svaku cijenu ući baš svugdje, nego istražiti koliko možeš, a pritom znati gdje treba povući granicu - iskreno govori Mihovil, koji je kroz dosadašnju karijeru zaista imao i ima vrhunsku ekipu suradnika, koji su ga potaknuli ne samo da svoje avanture pretoči u sliku, već i u riječ.
Ulice Fukushime
- Serijal smo oduvijek željeli realizirati, a ideja je dobila konkretan televizijski oblik dolaskom dramaturginje Tee Matanović i redatelja Luke Tokića, koji potpisuju scenarij, a Luka i režiju. Hrvatska radiotelevizija podržala je projekt 2025. godine i tako omogućila da 'Ispod radara' donesemo na male ekrane. Paralelno sa serijalom nastajala je i istoimena knjiga, na čije me pisanje dugo poticao Vedran Bratušek, Lukin i moj dugogodišnji prijatelj i urednik u Mozaiku knjiga. Često smo razgovarali o tome kako bi bilo šteta da sve naše priče i anegdote s terena ostanu samo među nama. A onda mi je jednom, uz piće, rekao da je krajnje vrijeme da ih pretočimo u knjigu. Na kraju sam se ipak odvažio poslušati ga - govori Pirnat.
- Što se tiče samoga serijala, u njemu zapravo obilazimo puno više lokacija nego što ih je moguće obuhvatiti u četiri epizode od 26 minuta. Put nas vodi od otoka Visa, preko Splita i napuštene baze u Žrnovnici, pa do radarskog položaja na Goloj Plješevici u blizini Plitvičkih jezera. Otišli smo i u Bosnu i Hercegovinu, u jedini sačuvani bunker tog tipa na teritoriju bivše Jugoslavije, ARK D-0 u Konjicu. Nakon toga jedini logičan smjer bila je Albanija, država s gomilom bunkera. Moram priznati da sam još dok sam studirao arhitekturu želio posjetiti obnovljeni bunker Pionen u Stockholmu, koji izgleda kao nešto iz filmova o Jamesu Bondu. A u posljednjoj epizodi vraćamo se na najpoznatiju napuštenu lokaciju u Hrvatskoj, aerodrom Željava. S obzirom na to da je lokacija jedna od najpoznatijih i najčešće dokumentiranih napuštenih vojnih lokacija u Hrvatskoj, odlučili smo joj pristupiti iz jednog potpuno drugačijeg kuta. Prvi put nakon 34 godine sletjeli smo s dva aviona na tamošnje piste i parkirali avion ispred ulaza u kompleks. Uz to, okupili smo i legendarne pilote Danijela Borovića, Ivana Selaka i Ivicu Ivandića, koji su prvi put zajedno na okupu u bazi od 1992. godine. Zanimalo nas je i je li im se dogodilo da su ih na neku lokaciju odbili pustiti ili da su htjeli snimiti nešto što je na kraju stopirano.
- Dok smo pripremali projekt, očekivali smo znatno više prepreka, no zahvaljujući dobroj komunikaciji s nadležnim institucijama uspjeli smo ishoditi sve potrebne dozvole i suglasnosti. Najkompliciranije je bilo dobiti sve potrebne papire za izvanaerodromsko slijetanje na napuštene piste Željave. Tu je herojski uletio Josip Kovač Levantin, koji je ujedno i voditelj i pilot, pa smo kroz nekoliko mjeseci napornog rada uspjeli dobiti sve potrebne papire i suglasnosti. U jednom švedskom bunkeru imali smo dozvolu snimiti i otvoriti točno određena vrata, ali ne i proći kroz njih. Kad smo ih otvorili, iza njih su nas dočekala... Još jedna vrata. Cijela je situacija bila negdje između Kafke i Montyja Pythona pa je, naravno, završila i u epizodi - govori nam Mihovil i sve nas više vuče ne samo da pogledamo serijal, već i pročitamo istoimenu knjigu koja sredinom listopada dolazi u prodaju.
Portugal palača
U njoj ćemo moći zaroniti još dublje u sve njegove dosad proživljene avanture, a iako je to htio, čak ni ondje ih nije uspio upisati baš sve.
- Knjiga 'Ispod radara' na neki je način presjek gotovo 20 godina našeg istraživanja napuštenih i zaboravljenih mjesta diljem svijeta. U njoj se nalaze priče o lokacijama koje smo obilazili, ljudima koje smo susretali i situacijama u kojima smo se našli, a koje su nam često ostale u sjećanju puno dulje od samih mjesta. Nisam htio napisati klasični vodič kroz napuštene lokacije, nego prenijeti čitatelju osjećaj kako je zapravo biti ondje, kako izgleda kad uđeš u prostor koji je desetljećima izvan svakodnevnog života, a u njemu još pronalaziš tragove ljudi koji su ga nekad koristili. Ponekad su to velike povijesne priče, a ponekad neki sasvim mali detalji ili neobične situacije koje nikad ne bih mogao isplanirati - govori te nas kratko vodi u sam proces nastanka knjige, koji je bio poprilično izazovan, s obzirom na to da se u njoj morao prisjetiti trenutaka koje je proživio davno, a sjećanja na njih već su gotovo potpuno izblijedila.
Posebno ga veseli što će u knjizi zauvijek ostati sačuvan dio svih iskustava i priča koje bi, da se nije odvažio na pisanje, ostale tek u razgovorima i sjećanjima.
- Neka od tih mjesta i dalje postoje, neka se mijenjaju, a neka možda više nikad nećemo moći vidjeti u obliku u kojemu smo ih zatekli. Htio sam da barem njihove priče ostanu zabilježene - iskreno će Mihovil, kojega smo za kraj morali upitati smatra li da bi neke priče o nekima od svih silnih mjesta koja je s godinama posjetio jednostavno zauvijek trebale ostati neispričane te je li neke prošle stvari bolje ne buditi.
- Mislim da da. Ne zato što neke priče treba skrivati ili brisati iz povijesti, nego zato što postoje mjesta koja je možda bolje ostaviti na miru, pogotovo ako njihovo otkrivanje može ugroziti nečiju sigurnost. U knjizi opisujem jednu situaciju iz Italije, kad smo tijekom istraživanja napuštene lokacije naišli na čovjeka s pištoljem. Ne bih sad previše otkrivao detalje jer je to jedna od priča koje sam ostavio za knjigu, ali to je bio trenutak u kojemu smo vrlo jasno shvatili da napušteno ne znači nužno i napušteno u svakom smislu te riječi. Nikad zapravo ne znaš na koga možeš naići, tko se ondje zadržava i zašto. Drugi razlog je što se na takvim lokacijama često još nalaze vrijedni predmeti, dokumenti, pa čak i umjetnine. Kad bi se javno otkrilo gdje se neka od tih lokacija nalazi, time bi se moglo privući ljude koji ondje ne dolaze zbog istraživanja, nego zbog onoga što mogu odnijeti. Jedno od osnovnih pravila urbexa glasi: 'Take nothing but pictures, leave nothing but footprints' (uzmi samo fotografije, ne ostavljaj ništa osim tragova). Mislim da je moja odgovornost, kao nekoga tko se time bavi gotovo 20 godina i danas o tome govori kroz knjigu i televizijski serijal, da ne dijelim javno informacije koje bi mogle ugroziti lokaciju ili ono što se u njoj nalazi. Volim otkrivati zaboravljena mjesta i njihove priče, ali ne mislim da baš svako mjesto mora ponovno postati poznato. Ponekad je važnije znati gdje povući granicu nego biti onaj koji je nešto prvi otkrio. Odgovornost prema mjestima koja istražujemo podrazumijeva i to da neke stvari jednostavno ne otkrijemo javnosti - zaključuje Mihovil.
