Ali kao što kažu Indijanci, prirodu treba pažljivo promatrati. Treba biti inteligentan i pažljiv, kad promatrate prirodne cikluse. S balansom koji naučite u prirodi možete raditi što hoćete. Tehnologija nije zla, ali je zloupotrebljiva kroz pretjerano korištenje", tumači Milenkovich, poznati ljubitelj takozvanih adrenalinskih sportova koji, između ostalog, obožava vožnju motociklom (i to ne bilo kojim modelom, naravno) po Americi.
Skače padobranom, iako naglašava da se ne uspijeva riješiti tog "užasnog straha pred skok". Kakvu vrstu energije onda daje takav psihofizički angažman? I kako čovjek koji skače padobranom može imati tremu pred koncertne nastupe?
"Iako se čini da je strah pred skok ‘objektivan’, a pred koncertni nastup ne može biti tako intenzivan, u suštini je obratno. Trema ili strah pred nastup s teškim programom u trajanju od, ponekad, čak sat i pol, gdje želite nešto savršeno pokazati ispred publike, kamera, reflektora - nekad je veći od straha pred skok padobranom.
Konzenkvenca neuspjelog skoka padobranom je jasna, a konzenkvenca neuspjelog koncerta možda nije očigledna - ali se itekako radi o našem životu. Mi muzičari dajemo čitav život u glazbu, tu su sličnosti rizika", uspoređuje Milenkovich, čiji je profesionalni stil obilježen eklekticizmom, spojem naizgled raznorodnih oblika.
"Raznovrsnost mojih interesa, vožnja motociklom, skakanje padobranom, sviranje jazza..., za mene je, naravno, neizbježna. Ona ‘čista’ vrsta umjetnosti rijetko se vidi i u muzeju, jedino na platnu iz 1700-ih. Pri čemu i sad muzeji osvježavaju način prezentacije umjetničkih djela. Rođen sam u trenutku povijesti koji je istodobno bio staromodan i moderan, što je privilegija. Tako sam, naime, treniran na neki old school način, a vidio sam tranziciju od Commodorea 64 pa do razvoja mobilnog telefona, koji je sad alfa obitelji.
I vidio sam kako to utječe na ljude, mijenja ih i utječe na našu profesiju. Mnogo je pozitivnoga u toj mijeni pa mislim da je važno da umjetnici, posebno ova generacija između velikih promjena, budu adaptabilni. I tu leži ideja o eklektičnosti: istraživanje glazbe, bez straha da će se negdje pogriješiti", tumači Milenkovich.
Rođeni Beograđanin trenutačno živi u Chicagu, violinu predaje na Sveučilištu Illinois. Koliko shvaćamo, izuzetno voli život u Americi, što gledajući sa strane djeluje zavodljivo. Što ističe od svojeg američkog iskustva? Jer Amerika, kao širi pojam, od mandata Donalda Trumpa nosi notu negativnog političkog predznaka. Ima li se potrebu odrediti prema "trumpovskoj" Americi?
"Već sam dvadeset godina u Americi i vidio sam kako se ta zemlja mijenja. Ondje imam dobar i ugodan život, ali to je zato što mnogo putujem te imam priliku mnogo boraviti i u Europi: zato mi nekako ne fali naš način života, europski duh i pristup. A kao u svemu na svijetu, mnogo je pozitivnih stvari u Americi. Posebno ako na Ameriku gledate kao na sistem, ideju koja je nekad provedena perfektno, a ponekad nije, što ipak ne uništava njezinu supstancu.
Ovo što se danas dešava u Americi izvan je moje privatne svrhe i nije svrha ovoga razgovora. Ali važno je naglasiti da to što se danas dešava u Americi i svijetu nije ništa novo: jedino nam je veća dostupnost informacija. Dinamika tehnologije je intenzivnija, što može utjecati na naš intenzitet doživljaja", kratko će naš sugovornik, kojega na kraju pitamo o svakodnevnoj rutini.
Što, recimo, sad čita? I uzme li često koju knjigu na jeziku ovih prostora? "Uvijek usput nešto čitam. Sad, recimo, čitam knjigu iz područja pranayama yoge, o vježbama disanja koje nisu jedino vezane za yogu. Zanima me koje su biološke promjene u tijelu pri izvođenju tih vježbi. Život mi je intenzivan, imam potrebu za nečim što me održava u psihofičkom balansu. A literaturu čitam stihijski, sve što stignem, uključujući naše autore - jer je čitav naš teritorij toliko bogat, ne samo lateralno, nego i nepresušnim duhom.
Zbog svih stvari koje su nam se dešavale u povijesti imamo dragocjenu perspektivu koja se ogleda i u literaturi. Nema određene umjetnosti koja je nezavisna od druge, a posebno je snažna veza literature i muzike. Muzika je za mene priča: nekad prozna, nekad u stihu, stvar je u načinu interpretacije", smije se na kraju Stefan Milenkovich.
