Navi Pillay, pravnica i borkinja za ljudska prava iz Južne Afrike, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za mir i to je, najprije u Izraelu, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, izazvalo šok i nevjericu.
Nitko, istina, ne spori njezinu borbu protiv aparthejda u zemlji u kojoj je rođena, angažmane na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu i Međunarodnom kaznenom sudu - do kojega SAD i Izrael drže koliko i do Županijskog suda u Zagrebu, ali bi, ipak, više voljeli da ne postoji - te onaj visoke povjerenice UN-a za ljudska prava.
Sporno je, ali manje od ostalog, to što Nobelovu nagradu za mir žarko želi predsjednik SAD-a, Donald Trump, kojega očito ne zadovoljava zbog njega ustanovljena i njemu prvom dodijeljena mirovna nagrada Međunarodne nogometne federacije koju mu je uručio, blago rečeno kontroverzni čelnik te organizacije, Gianni Infantino.
Temeljni problem je, dakle, u činjenici da je Pillay predsjedavala neovisnom komisijom UN-a koja je u rujnu 2025. izraelske zločine u Gazi nazvala - genocidom. Ta kvalifikacija, potpuno usklađena s međunarodnim pravom, Pillay je donijela etikete antisemitkinje, mrziteljice Izraela i, malo ćemo pretjerati, zastupnice Hamasa pri Ujedinjenim narodima.
"Nobelova nagrada za mržnju prema Izraelu", vrisnulo je s naslovnice Wall Street Journala. "Joseph Goebbels vjerojatno aplaudira u paklu", napisao je na društvenim mrežama izraelski šef diplomacije Gideon Sa'ar.
Ne znam ništa o toj ženi, a ne zna ni bilo tko drugi! Koliko je meni poznato, nitko nikad nije čuo za nju, osim po tome što očito mrzi Izrael, komentirao je Trump dobitnicu Navi Pillay
"Nakon uspješnih etničkih čišćenja 1948. i 1967. godine, stigla je sljedeća faza cionističkog projekta na kome je utemeljena židovska država. Izrael je postao država transfera kojoj je etničko čišćenje jedna od ključnih političkih smjernica. Aparthejd u Južnoj Africi nikad nije imao za cilj očistiti zemlju od njezina starosjedilačkog stanovništva. Izraelski aparthejd upravo to čini. Nije lako biti ni anticionistički emigrant, a to je posebno teško pripadniku cionističke aristokracije kao što je Omer Bartov. On je ugledni američki povjesničar izraelskog podrijetla, istraživač genocida i ekspert za Holokaust. Poslije duge dvije godine razmišljanja on je zaključio da je Izrael počinio genocid u Pojasu Gaze. Onda je u New York Timesu 2025. objavio dva teksta u kojima je opisao svoj proces prepoznavanja genocida i time izazvao burne reakcije širom svijeta. Najnovija knjiga Omera Bartova je 'Izrael: što je pošlo naopako?'. U intervjuu Haaretzu, Bartov kaže i da ne voli sveznajuće povjesničare koji poslije svega tvrde: 'Oduvijek smo znali da će se to loše završiti'. Ali u ovom slučaju je bilo loše od početka. Cionizam je od prvih dana bio protiv starosjedilačkog stanovništva Palestine, još u doba 'osvajanja rada', kad su Židovi ohrabrivani da rade u poljoprivredi i industriji, to jest da zauzmu radna mjesta koja su uglavnom pripadala lokalnom stanovništvu. Bilo je to prvo cionističko protjerivanje. Puno prije arapskih pobuna iz 1929. i Holokausta, pripadnici tog pokreta su raseljavali lokalno stanovništvo. Sam početak nije valjao. Cionizam se nije izrodio u nešto drugo, dragi Bartove - uvijek je bio takav."
Ništa od citiranog nije djelo ruku ovogodišnje dobitnice za mir. Sve i jedno slovo i sve i jednu riječ napisao je Izraelac i Židov iz Tel Aviva, novinar Haaretza, koji više od 30 godina izvještava iz Gaze i sa Zapadne Obale, Gideon Levy, unuk žrtve iz Treblinke, sin iz Europe izbjeglih Židova, bivši novinar izraelskog vojnog radija i glasnogovornik nekadašnjeg premijera i predsjednika Izraela te dobitnika Nobelove nagrade za mir - zajedno s Jicakom Rabinom i Jaserom Arafatom - Simona Peresa, dakle netko koga je, ipak, malo teže optužiti za antisemitizam.
O nagradi za Navi Pillay i reakcijama na odluku Nobelova komiteta Levy piše: "Žena koja se borila za provođenje međunarodnog prava, skupa zakona nastalih iz ruševina i uništenja koje su posijali Goebbels i njegovi suradnici, dobiva odvratnu reakciju ministra vanjskih poslova zemlje u kojoj žive oni koji su preživjeli Goebbelsa. Uostalom, kako su u to vrijeme postupali Goebbels i njemu slični? Godine 1936. Adolf Hitler i Goebbels napali su još jednog dobitnika Nobelove nagrade za mir, njemačkog novinara i pacifista Carla von Ossietzkog, koji je nagradu dobio 1935. godine i bio pritvoren. Povjesničar Adam Raz navodi kako je Hitler objavio kako Nijemcima više neće biti dozvoljeno primanje te nagrade, dok je njegov ministar propagande dao zapovijed za dodjelu alternativne. Hitler i Goebbels tvrdili su da iza odluke o dodjeli nagrade Ossietzkom stoje Židovi. Devedeset godina kasnije Izrael tvrdi da iza izbora Pillay za dobitnicu stoje antisemiti. Ne, Sa'are, Goebbels ne aplaudira. On se prevrće u grobu kad vidi da žena poput Pillay, odlučna Tamilka iz Južne Afrike, sutkinja koja je sudila optuženima za zločine protiv čovječnosti i borac protiv rasizma u svojoj zemlji i širom svijeta, dobiva ovu nagradu. Ako Goebbels ima razloga za aplauz, to je kad vidi što se dogodilo sa zemljom koja je izrasla iz pepela Holokausta. Kad Goebbels vidi kako svijet uočava sličnosti između onoga što se dešavalo u Njemačkoj 1930-ih i onoga što se dešava u Izraelu 2020-ih, on uživa u zbunjujućoj ironiji povijesti".
"Ne znam ništa o toj ženi, a ne zna ni bilo tko drugi! Koliko je meni poznato, nitko nikad nije čuo za nju, osim po tome što očito mrzi Izrael. Sjedinjene Američke Države, koje predstavljam ja kao vaš predsjednik, trebale su dobiti Nobelovu nagradu za mir, ali nisu", napisao je, komentirajući dobitnicu, Donald Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social.
Kakvi god bili, ni Trump, ni Wall Street Journal, ni Gideon Sa'ar nisu u otvorenom sukobu s činjenicama o onome u što se pretvorila izraelska vojna operacija pokrenuta nakon terorističkog napada Hamasa od prije točno tri godine. Oni, naime, s tim činjenicama nemaju nikakvih problema, ali imaju s onima koji masovne zločine precizno nazivaju, kao i s onima kojima ta definicija ne smeta, poput Nobelova komiteta čiju odluku predsjednik SAD-a smatra "neizbrisivom sramotom za Norvešku", izbjegavajući podsjećanje na neke slične koje se ili mogu smatrati sramotnim ili su takve naknadno postale zahvaljujući laureatima.
Zanimljivo je da među itekako upitne dobitnike spadaju i dva Amerikanca, od kojih je jednog u Bijeloj kući zamijenio upravo Trump. Njegovo ime je Barack Obama i jedini je akontativni nobelovac u povijesti: nagrađen je 2009. godine, dakle malo nakon što je izabran za predsjednika, a prije nego što je povećao broj američkih vojnika u Afganistanu, intervenirao u Libiji i napade dronovima učinio učestalijima.
Punih 35 godina prije njega nagrađen je i bivši šef američke diplomacije, Henry Kissinger - nerijetko nazivan ratnim zločincem - nakon čijega je proglašenja komičar Tom Lehrer rekao kako je "politička satira postala suvišna".
Koliko je bio u pravu - Lehrer, ne Kissinger - potvrdili su Menachem Begin, Aung San Suu Kyi i Abiy Ahmed. Begin je, izvan svake sumnje, među najzaslužnijima za mirovni sporazum Izraela i Egipta, ali je, prije nego što će postati šef vlade židovske države, predvodio terorističku organizaciju Irgun. Istina, i čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije, Jaser Arafat, smatran je međunarodnim teroristom dok nije postao dobitnik Nobelove nagrade za mir koji, uzgred rečeno, nikad nije nastupio, ali ne njegovom krivicom.
Slično se, samo u drugoj kategoriji, ponio i norveški pisac Knut Hamsun, koji je svoju Nobelovu nagradu, dobivenu 1920. godine, poklonio onome što, prema izraelskom šefu diplomacije, aplaudira iz groba zbog odabira Navi Pillay: Josephu Goebbelsu!
Aung San Suu Kyi i Abiy Ahmed nisu imali spornu prošlost, ali su takvom učinili budućnost. Nakon što se godinama i nenasilno borila za demokraciju u Mjanmaru, Aung San se dokopala vlasti i počela se prema narodu Rohindža u toj zemlji odnositi kao Izrael prema Palestincima. Premijer Etiopije, Abiy Ahmed, pomirio je svoju zemlju i Eritreju, pa onda, ovjenčan slavom, pokrenuo brutalni rat u etiopskoj regiji Tigraj.
Slično se, samo u drugoj kategoriji, ponio i norveški pisac Knut Hamsun, koji je svoju Nobelovu nagradu, dobivenu 1920. godine, poklonio onome što, prema izraelskom šefu diplomacije, aplaudira iz groba zbog odabira Navi Pillay: Josephu Goebbelsu!
Nisu, daleko od toga, pisci imuni na političke gluposti, kao što ni njihov neupitni dar ne podrazumijeva manjak etičkih principa. Dobitnik nagrade za književnost 1925., George Bernard Shaw, u tom dijelu prošlog stoljeća simpatizirao je Hitlera, Mussolinija i Staljina, da bi naknadno bio kritičan prema prvom, prema drugom onako, ostajući do kraja odan Josifu Visarionoviču.
Peter Handke - laureat iz 2019. - nije se, kao ni Shaw Staljina, odrekao Slobodana Miloševića, na čijem je sprovodu govorio 2006.
Navi Pillay ima dovoljno godina - rođena je 1941. - da bi sad napravila nešto čime bi ukaljala vlastitu biografiju. Pokušaji izraelskih dužnosnika, Donalda Trumpa ili Wall Street Journala odbijaju se od podataka o broju palestinskih žrtava u ratu čiji je početak opravdavan terorizmom Hamasa i namjerom da se ta organizacija uništi, da bi se iz onoga što je Levy nazvao etničkim čišćenjem 3.0 pretvorio u, prema istom autoru, nešto "što se dešavalo u Njemačkoj 1930-ih". A to ne može imati lijepo ime, već samo ono koje koriste Pillay i Omer Bartov.
