Express: Jedan politički događaj obilježio je vas/vašega protagonista - 1971. i takozvano Hrvatsko proljeće. Dečec Žiža, junak romana, nekim slučajem ili incidentom je upao u gužvu političke procesije i završio na policijskom ‘saslušanju’. Pedeset godina smo između historiografske mitomanije i fakata s tim događajem ali vaš dečec je to zabilježio jedino kao upitnik u svom životu? Obiteljska povijest u kojoj postoji jedan domobran, jedan partizan i rukovodilac, to tipično domaće prešućivano mjesto, od toga su ‘čuvali’ vašega junaka? Je li vas to u životu uopće zanimalo, ta ‘politička pozadina’ iz vremena vaše mladosti?
Ne znam jesu li samo moji čuvali mene od neugodnih sjećanja. Primjerice, o Bleiburgu mi nisu ništa govorili iako su neki iz obitelji stupali tzv. Križnim putem, onim dijelom po Jugi. Jednako tako, na cijeni je bio jedan djedov brat, ali nisam znao da je baš on heroj svoga gradića, dok je moj djed bio domobranski antiheroj. Možda su se tako rješavali neugodnosti i prijetećih pitanja jednoga klinca. Čini mi se da je to bila opća pojava. 1971. sam doživio, sudjelovao kao Žiža u uličnim demonstracijama, morao sam kao i svi đaci pohađati Savkine mitinge na Trgu Republike. Nakon Karađorđeva šutjelo se o Hrvatskom proljeću, to je bio isključivo tzv. masovni pokret (mas-pok). A mi omladinci postali smo bolja budućnost. Da li sam kao student uopće bio svjestan da su malo stariji studenti još bili u zatvoru, kao nacionalisti? Nisam siguran. Doznao sam onog časa kad je Čičak izašao i pojavio se na jednom Solarovu predavanju. Ono što nije u istoj prostoriji s vama, to nije postojalo. Čak i tad mi smo ga ignorirali ignorirajući sami sebe, vlastitu i neposrednu prošlost. Težilo se kolektivnom zaboravu, historijskoj gumici baš u to vrijeme koje se služilo njome, a koju često i danas koristimo. Sjećam se još kad me Branko Hribar upoznao s Vladom Gotovcem na Cvjetnom trgu. Ne znam više, ali okrenuo sam se i gledao da li nas tko gleda. Jadan je takav strah za sutra. Ne mogu zaboraviti Vicu Vukova s lektorskom taškom od kože. Tad me politička pozadina nije zanimala, ali danas me zanima, što se vidi u ‘Dječaku’. Kad su me pozvali u Maticu hrvatsku da bih režirao dokumentarac povodom 150 godina te institucije, koji, usput, nije snimljen zbog nedostatka sredstava, Gotovac je sjedio za stolom predsjednika, a sa mnom su uglavnom razgovarali Horvatić i Jelčić. Sjetio sam se davnog susreta i pomislio kako su ovakve teme specifično naše, pa nerijetko mađarske, uopće pripadaju bivšem Istočnom bloku. Koprcamo se između ovih i onih takozvanosti, tražeći pravi opis. Dodajemo im kompleks nacionalne osviještenosti, koji ističemo ubojitim razlikovnim rječnicima.
Express: Nevjerojatno izgleda, ali evo prepisujemo iz vaše službene biografije: autor ste osamdeset dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova. Riječ je, u pravilu, o televizijskoj produkciji, i to onoj koja danas (arhivski) pripada HTV-u. Kad ste zadnji put vidjeli neki svoj film na toj televiziji? Deplasirano, a bome i glupo, izgleda kad uspoređujemo vrijeme dokumentarističke zrelosti tadašnje javne televizije i ovoga što imamo sad na istoj adresi. Ali što je vama to značilo - jer već desetljećima ne radite televizijsku dokumentaristiku?
Televizija je bila lijepo iskustvo, od početka osamdesetih, kad sam radio svoj prvi dokumentarni film, o Jamesu Joyceu u Puli 1904/5. Kao slobodnjak živio sam od honorara. Potom su slijedile dokumentarne serije i drugi filmovi. Kasnije sam počeo režirati, što je bio dodatak na honorar za scenarij. Ne idealiziram to vrijeme, niti čeznem za njim, ali upravo zahvaljujući putovanjima u TV kombiju, obišao sam dobar dio bivše domovine i Lijepe Naše. Urednik, legendarni Angel Miladinov, brinuo se za to kako se snalazim sa šarenom i brojnom TV ekipom. Bilo je to neko drugo vrijeme. No je li format dokumentarca bio zreliji, tko zna. U dalekoj mladosti sve je bolje. Žao mi je što nisam režirao više muzičkih spotova, drag mi je onaj za ‘Sejmene’ Haustora. A značaj TV-a za mene sigurno je bio formativan, kao što su sve egzistencijalne dionice. Kad sam u Parizu pokazivao dokumentarac o Joyceu, zvao se ‘Dan šarenih oblaka rođenih iz mora’, režirao ga je Mladen Juran, susreo sam se s tamošnjim autorima. Oni su se čudili broju mojih ‘jedinica’; imali su iza sebe po dva-tri filma, najviše pet. Što je tu nevjerojatno, zapravo? Na telefon me nazvala – mobitela još nije bilo – Gisele Freund i tražila honorar za jednu presnimljenu fotku. U knjižari Village Voice, gdje sam film pokazao na U-matic kaseti, bio je nazočan Joyceov nećak sa zlatnim nalivperom, kojim sam mu napisao adresu TV Zagreba. A on je ubrzo poslao tužbu zbog korištenja nekoliko rečenica iz pisma svog strica Jamesa.
Express: Posljednjih desetljeća, evo vas u novinarstvu. Dvadeset godina već luta avet smrti tiskanih medija, ali, nasreću, tehnologija nije presudila na taj način. Televizija je moćan medij, ali ljudi u kriznim vremenima vole čitati, traže sadržaj, objašnjenje, fabuliranje: kao eskapizam ili argumentaciju trenutnoga, svejedno? Kako mislite o tom paketu problema s medijima? Optimizam volje, pesimizam intelekta?
Da ponovim onu staru, ‘kanadsku poslovicu’: medij je poruka. To nisam dobro razumio prije interneta, televizija mi nije bila dovoljna, a nisam je ni gledao kao mlađi. U novine me vratila potraga za poslom. Krenuo sam od omladinske štampe i Večernjaka, ostario u Jutarnjem. Dok sam radio za pečalbu, nisam dobro razumio koliko je jaka gazdina zapovijed. Bili smo frendovi u Poletu. Onako kako je to rekao jedan njemački pisac, da su partijski šefovi bili mila majka prema kapitalističkim. Nova pragmatičnost je daleko šira, tiče se većeg paketa proizvoda na tržištu, reklo bi se svih. Stara se doticala jednopartijske ideologije, povijesti i izuzetaka. Socijalna nesigurnost je obveza. Ako čitatelji ne traže sadržaj, onda ga traže političari koje su izabrali. Mediji su javni servisi kao što smo mi konobari bogatijih turista iz inozemstva, čekamo narudžbe. Pad tiskane naklade je jeziv. Bilo bi super da su ti čitatelji prešli na internet, ali bojim se da u vremenu krize nemamo love za novi kompjutor.
Express: Pandemija i potres, lockdown i tko-zna-kako-dalje. Kako se nosite? Ako je pandemija samo simptom još teže situacije iz budućnosti, u čemu je šansa? Neka nategnuta solidarnost? Ionako sve upropastimo, ali u što da se uzdamo?
Pandemiji je bilo stalo da otkrije što smo postali i bili do njene pojave, ona se zanima za sadašnjost, a mi se tlapimo budućnošću. Poučila nas je: ako vam je nesiguran posao, neka vam bude jednako tako nesiguran život. Zašto ne?! Svaka je jednakost i svako bratstvo palo s cjepivom, bez imalo stida, u slavu straha i parole: doživjeti stotu. Ono što je proricao Fischer, nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova, to se dogodilo. Države su lokomotive i vagoni baš kao i ljudi. Bespomoćnost svakom dolazi na večeru. Uostalom, empatiju su promovirali američki predsjednici za interne potrebe, na van ona je bila i ostala milosrđe. Ništa novo na Zapadu. Još se možemo uzdati u se i u svoje kljuse. Možemo zahvaliti na pomoći EU i drugima. Oko nas zvoni alarm. Italija je jasno pokazala da je ekonomska reforma preduvjet preživljavanja, zato je njen predsjednik promovirao ‘tehničku’ vladu ekonomista Draghija. Jer nije dovoljno preživjeti, treba jesti. Nitko ne govori o tome kojom svotom talijanska država pomaže svojim stradalnicima, ili američka. Kad je usporedimo s pomoći hrvatske države, možda ćemo razumjeti ‘visokodržavne’ odnose velikih i malih, naš istinski položaj u repu za cjepivo.
Express: Kad bismo postavljali ono retoričko foulcaultovsko pitanje ‘Što sam ja?’, vi ste jedan od onih koji, u ime čitalačke svrhe književnosti, očito znaju odgovor? Eto, i na kratkoj videopromociji vašeg romana rekli ste da slažete, preslagujete biblioteku, a to smo vidjeli kao događaj dugog trajanja... A što pišete, kojom se temom, u kojoj formi, bavite sad?
U Sartreovoj ‘Mučnini’ junak Roquentin čita po nekom redu, abecednom. Kod mene je nešto drugo, preslagujem knjige zato da ne ostavljam kaos iza sebe. Zapravo, ne znam odgovor na pitanje ‘što sam ja’. Tražeći ga, pišem knjige. Možda je bio privilegij toliko čitati u nekom drugom vremenu, možda je bilo lakše baviti se pisanjem. Trenutno me zaokupljaju dvije teme.
To je generacija koja je devedesetih, uoči rata, bila u dvadesetim godinama života. Druga tema su socijalistički poslanici koje je Titova Jugoslavija poslala u SAD davnih ‘70-ih. To su bili uglavnom srednjoškolci.
Otići onamo bilo je živo čudo, to je bio svemir u kojem su ovdašnji omladinci zastupali ‘bolji’ svijet socijalizma. Pritom, moram priznati da mi ne bi bilo prvi put da od toga čime se bavim počnem pisati nešto deseto. Ako mi to dozvoli zdravlje.
