iz svog života kao Semezdin Mehmedinović. Autorova nova knjiga, “Ovo vrijeme sada”, napisana je u jednakom tonu kao i “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, “Knjiga prozora” i “Autoportret s torbom”, sve izdane u nakladi Fraktura, te ni u jednom svome segmentu neće iznevjeriti čitatelja. Ono što mu se prije sviđalo u Semezdinovoj prozi, zbog čega ga voli, svidjet će mu se i sad. Ili kako bi se to jednostavno dalo kazati: čitatelj se vraća onome što zna da će provjereno biti dobro. Semezdinova proza posjeduje neku posebnu toplinu, lišenu sladunjavosti, no i grubosti i nezadovoljstva. Za autora je već sam susret neka vrsta čuđenja, a ponovni susret kao da zatvara krug poznanstva i daje prvom susretu dublji, gotovo sudbinski smisao. “Imam strah od izmišljanja”, piše na jednome mjestu pisac, “pišem poeziju, memoarsku prozu ili autofikciju. Drugim riječima, opisujem ono što mi se događa. Pritom, ja zapisujem dnevnički, u vrijeme ili neposredno nakon nekog događaja važnog da bude opisan.” Iz ove dvije rečenice može se puno toga shvatiti o autoru. Da za njega kao pisca ne funkcionira pisanje fikcije kao takve nego da se u potpunosti ostvaruje kao pisac kroz autofikciju, kroz istinitu književnost. A drugo, da sjećanja ne gradi naknadno, jer je svjestan manjkavosti ljudskog sjećanja, nego zapisuje, to jest ostavlja budućem sebi “hint” što je u danom trenutku mislio. Kao što je to opisao u priči “Je li živ Damo Suzuki”. Autor je itekako svjestan protoka vremena, kojemu se kao pisac ne želi oduprijeti, jer mu je jasno da mu se ne može oduprijeti, ali pokušava sačuvati sebe kakav je bio u nekom drugom vremenu, kao što pokušava sačuvati slike drugih ljudi iz toga vremena. Pisac je koji ljude gleda lijepo, s naklonošću. Čak i kad ga živcira čovjek koji na dugačkom letu sjedi pokraj njega u avionu, kao da se prst sudbine pobrine za to da autor kasnije požali što je bio “zločest” prema tome čovjeku, što ga nije naklonjenije gledao. Dvije su ključne geografske odrednice u autorovoj prozi. To je najprije Bosna, a potom i Amerika. Iz Bosne je otišao nakon opsade Sarajeva, a vratio joj se krajem 2019., nakon više od 25 godina. Iako se, dok je autor bio smješten u Americi, doimalo da je njegova glavna umjetnička odrednica Bosna, nakon što se vratio u Sarajevo, čini se da je ta ključna odrednica postala Amerika, koja ga je silom prilika oblikovala u nešto drugo nego što je bio. Tu su važna iskustva, a ona kasnije generiraju sjećanja. Tu su ljudi, strani, ponešto ipak drugačiji od domaćih.
