Kultura Nagrada Fric
291 prikaza

Svaka priča ovdje, može se bez zadrške reći, je dragulj

edvin kalić
Knjiga Semezdina Mehmedinovića 'Ovo vrijeme sada' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., sponzorstvo Barcaffea, a mi vam donosimo kritiku djela

iz svog života kao Semezdin Mehmedinović. Autorova nova knjiga, “Ovo vrijeme sada”, napisana je u jednakom tonu kao i “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, “Knjiga prozora” i “Autoportret s torbom”, sve izdane u nakladi Fraktura, te ni u jednom svome segmentu neće iznevjeriti čitatelja. Ono što mu se prije sviđalo u Semezdinovoj prozi, zbog čega ga voli, svidjet će mu se i sad. Ili kako bi se to jednostavno dalo kazati: čitatelj se vraća onome što zna da će provjereno biti dobro. Semezdinova proza posjeduje neku posebnu toplinu, lišenu sladunjavosti, no i grubosti i nezadovoljstva. Za autora je već sam susret neka vrsta čuđenja, a ponovni susret kao da zatvara krug poznanstva i daje prvom susretu dublji, gotovo sudbinski smisao. “Imam strah od izmišljanja”, piše na jednome mjestu pisac, “pišem poeziju, memoarsku prozu ili autofikciju. Drugim riječima, opisujem ono što mi se događa. Pritom, ja zapisujem dnevnički, u vrijeme ili neposredno nakon nekog događaja važnog da bude opisan.” Iz ove dvije rečenice može se puno toga shvatiti o autoru. Da za njega kao pisca ne funkcionira pisanje fikcije kao takve nego da se u potpunosti ostvaruje kao pisac kroz autofikciju, kroz istinitu književnost. A drugo, da sjećanja ne gradi naknadno, jer je svjestan manjkavosti ljudskog sjećanja, nego zapisuje, to jest ostavlja budućem sebi “hint” što je u danom trenutku mislio. Kao što je to opisao u priči “Je li živ Damo Suzuki”. Autor je itekako svjestan protoka vremena, kojemu se kao pisac ne želi oduprijeti, jer mu je jasno da mu se ne može oduprijeti, ali pokušava sačuvati sebe kakav je bio u nekom drugom vremenu, kao što pokušava sačuvati slike drugih ljudi iz toga vremena. Pisac je koji ljude gleda lijepo, s naklonošću. Čak i kad ga živcira čovjek koji na dugačkom letu sjedi pokraj njega u avionu, kao da se prst sudbine pobrine za to da autor kasnije požali što je bio “zločest” prema tome čovjeku, što ga nije naklonjenije gledao. Dvije su ključne geografske odrednice u autorovoj prozi. To je najprije Bosna, a potom i Amerika. Iz Bosne je otišao nakon opsade Sarajeva, a vratio joj se krajem 2019., nakon više od 25 godina. Iako se, dok je autor bio smješten u Americi, doimalo da je njegova glavna umjetnička odrednica Bosna, nakon što se vratio u Sarajevo, čini se da je ta ključna odrednica postala Amerika, koja ga je silom prilika oblikovala u nešto drugo nego što je bio. Tu su važna iskustva, a ona kasnije generiraju sjećanja. Tu su ljudi, strani, ponešto ipak drugačiji od domaćih.

 | Author:

Autor zadržava karakteristike tih domaćih ljudi, no ujedno poprima karakteristike i tih stranih, što ga mijenja na jedan zanimljiv način i čini drugačijim i od ovih domaćih i od onih stranih. Postaje čovjek s dvije identitetske odrednice, hibrid. Također, dok ga za Ameriku vežu živa sjećanja, jer su svježa, priče iz Bosne tiču se prošlosti, iz doba prije 1992. godine, te se doima da autor kopa po dalekoj prošlosti koja se i njemu samom čini udaljenom. Kad u svome sarajevskom stanu pronađe kakav predmet ili sliku, gotovo da je iznenađen postojanjem toga predmeta. Kao da kaže: još si tu iako sam zaboravio da postojiš. Dojmljivost Mehmedinovićevih priča, to jest njegove proze uopće, proizlazi vjerojatno iz autorove duboke ljubavi prema jeziku, koja je očigledna, no i zaokupljenosti sjećanjima. Susrete s ljudima, doima se, doživljava kao nezavršene, sve dok se ne dogodi taj ponovni susret, koji može kulminirati u nekoj nespretnoj epizodi, nimalo filmičnoj ili literarno potentnoj. Zanimljiva je priča kako je autor u jednom američkom baru u koji je zalazio krajem ‘90-ih i početkom 2000-ih ugledao Márqueza, kojem je imao neodoljivu želju prići iako je znao da će tim svojim susretom nepotrebno uznemiriti pisca. Međutim, svejedno mu prilazi i daje mu portret koji je nacrtao. U priču se umiješa i jedna djevojka iz bara koja je također prepoznala Márqueza i njoj on pokloni Semezdinov portret na koji samo još pridoda svoj potpis. Iako je ovdje fokus priče na autorovom prilasku velikom piscu, priča bi bila jednako vrijedna da je autor ostao na svome mjestu, dvojeći cijelu večer treba li prići piscu ili ne. Već samo emotivno previranje kod ovog autora priča je za sebe. Mehmedinović je zapravo najbolji kad gradi priču oko sasvim malog događaja, kad je priča tek fragment ili skica. Neke priče u zbirci su sasvim kratke, poput one kad iz sobe izbacuje mrava na poleđini fotografije na kojoj se nalazi Dario Džamonja, nasmijan, nakon što je također na nekom književnom druženju izbacio mrava na balkon. 

 | Author: edvin kalić edvin kalić

Dok, recimo, jedna duža tematizira poznanstvo iz mladosti s jednom djevojkom, slikaricom, čiji je otac bio Bosanac, a majka Japanka i s kojom je dijelio jedan sarajevski studio. Svaka priča ovdje, može se bez zadrške reći, je dragulj, raritet, predstavlja sve ono što mi drugi osjećamo, ali ne znamo prenijeti onako kako to Semezdin umije, ne znamo svoja sjećanja kanalizirati u dirljivu prozu. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.