Sve žrtve i sve krivnje Darka Cvijetića, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog pisca

Kad usrećitelji dođu na vlast, oni vode kampanje. Najveći usrećitelj 20. stoljeća, a može biti i cjelokupne čovjekove povijesti, Mao Ce-tung, kojega se prema prevlađujućem američkom pravopisu treba pisati Mao Zedong, ali ovom piscu to ne pada na pamet, taj dakle Mao, poveo je 1958. “Kampanju protiv četiri pošasti”, usmjerenu protiv štakora, komaraca, muha i vrabaca. Protiv štakora, komaraca i muha, s kojima se čovjek bori otkako se očovječio i u toj je borbi umjereno neuspješan, jer je štakorima, komarcima i muhama u njihovo štakorstvo, komarstvo i muhstvo upisano da trebaju preživjeti čovjeka, Mao je postupao kao rutinirani higijeničar. Ali na vrapce je nasrtao strastveno. Od njihova je uništenja trebalo započeti usrećivanje kineskog čovječanstva. Ljudi s posebnom strašću ubijaju one za koje se čini da su nevini. I koji jesu nevini, za sve osim za usrećitelje, koji imaju neka viša saznanja o njihovoj krivnji. Mao je bio uspješan u ubijanju vrabaca. Toliko uspješan da su se sljedeće godine namnožili skakavci i oni su, ti skakavci, uzrokovali u Kini smrt od gladi barem trideset šest milijuna ljudi. Kineska partija priznala je smrt petnaest milijuna. Ali o tome se ni danas ne govori. U Kini šute iz jednog razloga, u svijetu iz drugog. Maovo uništenje vrapčjeg svijeta povremeno se spomene u novinskim rubrikama bizarnosti, naročito u ljetnim danima, za sezone kiselih krastavaca i turističkih pohoda. Osim što se ovim potvrđuje da trideset šest milijuna mrtvih Kineza u kalkulacijama europskih humanista vrijedi mnogo manje od istog ili mnogo manjeg broja nekih drugih ljudi, potvrđuje se i da je čovjekovo srce sasvim otvrdnulo od bizarnosti kakve mu se svakodnevno nude umjesto vijesti o stanju njegova svijeta. Da nije šesto milijuna mrtvih vrabaca, ne bi se ni znalo za trideset i šest milijuna mrtvih ljudi. Srećom po čovjeka, vrapci su preživjeli kineski komunizam.