Rođen 1965. u malom kurdskom selu u regiji Haymani nedaleko od Ankare, studirao je pravo u Istanbulu i radio kao odvjetnik za ljudska prava prije nego što je - nakon politički motiviranog napada - bio prisiljen deset godina živjeti u političkom egzilu u Velikoj Britaniji. Ondje je započeo svoj književni put, a danas živi između Istanbula i Cambridgea. Godine 2021. izabran je za predsjednika najstarije svjetske udruge pisaca PEN International. Sönmez je dobitnik niza najvažnijih turskih i europskih nagrada, a njegov nagrađivani roman “Kamen i sjena”, nedavno objavljen u prijevodu Alena Matkovića i izdanju nakladničke kuće Frakture, potvrđuje ga kao iznimno važnog protagonista suvremene europske književnosti.
Expres: Odrasli ste u središnjoj Turskoj, u malom kurdskom selu bez struje. Kako je vaše djetinjstvo u ruralnom okruženju odredilo vaše kasnije književne teme, posebno u smislu pripadnosti i identiteta?
U nekom smislu, osjećamo da je naše djetinjstvo naša domovina. Gdje god otišli, nosimo tu zemlju iz prošlosti sa sobom. Moje je djetinjstvo oblikovano u ruralnom selu bez električne energije, s jezikom - kurdskim - koji je na Bliskom istoku čitavo jedno stoljeće stigmatiziran i koloniziran. Odrastanje u malom selu dalo mi je osjećaj bogatstva unutarnjeg svijeta, mogućnosti života uma, refleksije. U selu se svijet širio prema unutra, a ne prema van. Moja je majka bila darovita pripovjedačica. Kad bi pričala priče, nije bilo rekvizita ni scena, nismo imali internet ni filmove kao okvire tih priča. Naučili smo upotrebljavati maštu. Kao da su život vanjskog svijeta i život mašte postojali usporedo, u različitim, ali jednako snažnim dimenzijama. Htio sam uhvatiti i podijeliti te trenutke. To mi je usadilo razumijevanje bogatstva ljudske imaginacije, a upravo tu sposobnost želim pobuditi u svojim čitateljima. Osjećam da je moja domovina - moje djetinjstvo - uvijek prisutna u mome pisanju, kroz priče, jezik i sjećanja.
Expres: Vaš je materinji jezik dakle kurdski, ali uglavnom pišete na turskom, koji ste naučili tek u osnovnoj školi. Kakav je vaš odnos prema jeziku i zašto ste odlučili pisati na turskom? Na kojem jeziku razmišljate?
Nisam odlučio pisati na turskom, to je bio jedini obavezni i službeni jezik, a moja generacija nije imala druge mogućnosti nego pisati na turskom. Ali vremena se mijenjaju. Otpor Kurda i naše novo društveno okruženje u ovom dobu otvaraju nove putove. Tako sam svoj novi roman, ‘Lovers of Franz K.’, napisao na materinjem jeziku, na kurdskom. U mojem svakodnevnom životu danas engleski je moj glavni jezik, uz kurdski i turski. Ponekad se i sam pitam na kojem jeziku zapravo mislim. Teško mi je dati jedan odgovor. U pričama osjećam da je kurdski moj glavni jezik, ali u publicistici - u člancima, intervjuima, predavanjima - dominira engleski.
Express: Kao mladić pisali ste poeziju i studirali pravo u Istanbulu. Otkud je krenula vaša ljubav prema književnosti? Kako je odvjetnik sa sklonošću prema poeziji postao romanopisac? Prvi roman napisali ste u egzilu...
Prije nego što sam postao odvjetnik, već sam bio čovjek zaljubljen u književnost. Pisao sam pjesme, osvajao pjesničke nagrade, sanjao da ću objaviti pjesničku knjigu. Ali život je čudan, dolazi k vama sa svojim vlastitim planovima. Bio sam teško ranjen od strane turske policije, otprilike u isto vrijeme i osuđen na sudu, i onda sam se našao u egzilu, pokušavajući se liječiti i izgraditi novi život u novoj zemlji. Tamo sam počeo pisati prozu. Jedva sam funkcionirao i nisam radio. Bio sam na rubu potpunoga sloma. U tim dugim, neprospavanim, mučnim noćima počeo sam pisati u bilježnice. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da sam zapravo počeo sastavljati priče. To je nastavilo teći prirodno, ali trebalo mi je još nekoliko godina da prihvatim da me olovka vodi prema pisanju romana. To je bio put do prvog romana i onih koji su uslijedili. Mislim da je to bilo poziv u najdubljem smislu. Nešto me nastavilo gurati naprijed sve dok rukopis romana nije bio dovršen.
Express: Vaš posljednji roman “Kamen i sjena” sadrži mnogo priča unutar priča, koje se odvijaju u različitim vremenskim razdobljima i nisu kronološki poredane. Kako izgleda vaš kreativni proces?
Ne odlučujem o strukturi priče na početku. Krenem s nekim narativnim linijama i scenama, te s nekim idejama koje želim dodavati toj priči. Ona se počne oblikovati nakon nekoliko poglavlja, kad osjetim da je to pravi oblik i stil za tu priču. Ali nije lako doći do te faze. Dok ne pronađem idealnu formu za određenu priču, mnogo puta pišem i brišem, kako bih došao do duše same priče.
Express: Kritičari su vas uspoređivali s Borgesom i Dostojevskim, nazivali vas najvećim majstorom magičnog realizma u Turskoj. Strukturu svog romana “Istanbul, Istanbul” - koji vas je proslavio - kreirali ste po uzoru na Boccacciov “Dekameron”. Koji su vaši glavni književni utjecaji? Turski, kurdski ili zapadni? Koje vas književne tradicije najviše inspiriraju?
Mislim da ne mogu navesti samo jednu ili dvije književne tradicije kao izvorište utjecaja. Ja, kao i svi, čitam autore gotovo iz cijelog svijeta. Ali ako se vratim na ranije godine, kad sam bio tinejdžer, izbor je bio relativno ograničen. U tom je razdoblju poezija bila u središtu mog života. Osim naših lokalnih pisaca, s prijateljima sam pratio francusku poeziju, grčku, španjolsku, englesku, rusku poeziju. U prozi mogu navesti dugačak popis autora koje volim i kojima se stalno vraćam, a na vrhu popisa su, naravno, imena poput Dostojevskog i Borgesa.
Express: Nakon što ste završili pravo, radili ste kao odvjetnik za ljudska prava, ali ste 1996. bili prisiljeni napustiti Tursku zbog svog djelovanja te ste deset godina živjeli u Velikoj Britaniji kao politički izbjeglica. Kako je egzil utjecao na vas?
Egzil je čin zla, jer vas prisiljava na nešto protiv vaše slobodne volje. To je i čin ubojstva, ubijanja svega što ste do tada izgradili. Kad sam otišao u Veliku Britaniju u egzil, morao sam ostaviti obitelj i domovinu iza sebe. Mislio sam da ću umrijeti a da ih više nikada neću vidjeti. Više nisam bio odvjetnik, jer moj odvjetnički certifikat ondje nije bio priznat. A jezici kojima sam govorio, kurdski i turski, više mi nisu bili korisni. Morao sam naučiti novi jezik, engleski. Iako je egzil poput groblja za strance, ako se prisiliš i radiš na tome, možeš otvoriti nove putove za svoj život. To je bio moj moto. Uz nastavak medicinskog liječenja, učio sam engleski - tada nisam znao ni riječ engleskog - i, kao što sam već rekao, počeo pisati romane. Danas sam suradnik Sveučilišta u Cambridgeu, romanopisac sam i istovremeno predsjednik PEN Internationala. To znači da, ako zlo želi ubiti tvoje tijelo i tvoj duh, ti imaš moć ponovno se stvoriti i dići iz vlastitog pepela.
Express: Već dva desetljeća ponovno živite u Turskoj, odnosno između Istanbula i Cambridgea. Znači li to da se stanje ljudskih prava u Turskoj u međuvremenu popravilo?
Volio bih da mogu reći da jest. Nažalost, stanje ljudskih prava je i dalje loše kao i uvijek. Meni je povratak moguć jer je moja osobna situacija danas malo bolja, ali ne mogu to reći za sve ljude i za cijelo društvo. Uhićenja novinara su svakodnevna: samo je jučer ujutro pet novinara uhićeno u Istanbulu.
Express: Ove je godine Radnička stranka Kurdistana (PKK) u Turskoj odustala od oružane pobune i najavila borbu za kurdska prava isključivo političkim sredstvima. Može li to donijeti trajan mir i postupno priznavanje političkih prava Kurda u Turskoj?
Tu postoje dva odgovora. Prvi se odnosi na mir.
Da, vrlo je vjerojatno da će oružana pobuna doći svome kraju. Više neće biti rata između kurdskih snaga i turske vojske. To je dobra vijest. Ali to ne znači da će vlada priznati demokratska prava Kurda. To je drugi dio pitanja. Hoće li kurdski postati službeni jezik i jezik obrazovanja u kurdskim regijama? U Turskoj se govori da ima oko dvadeset milijuna Kurda. Mi želimo naša prava da svoj jezik koristimo u obrazovanju i u svakom dijelu života. Vlada to ne prihvaća. To znači da ćemo nastaviti našu borbu za kulturna prava. Tu je i situacija Kurda u Siriji. Oni su vrlo dobro organizirani i žele da njihov identitet bude priznat od novih sirijskih vlasti. Sirijski režim to ne želi napraviti, jer postupa po diktatu turske vlade.
Express: Kao što ste spomenuli, posljednji roman napisali ste na kurdskom jeziku. Kurdi danas žive na području četiri suverene nacionalne države, u kojima uživaju različite razine prava. Postoji li jedinstvena kurdska kultura i jedinstvena kurdska književnost?
Imamo različite dijalekte i zato bih rekao da je kurdski jezična obitelj. Imamo kurdsku kulturu, ali ona je također bila pod utjecajem drugih kultura. Govorimo o narodu koji je više od sto godina rascjepkan unutar četiri države: Turske, Sirije, Irana i Iraka. Spriječeni smo da održavamo društvene veze s Kuzima u drugim državama. Zato danas imamo drukčiju stvarnost nacije, koja nije slična nijednoj drugoj naciji. Što se književnosti tiče, da, povijesno imamo jedinstvenu tradiciju, ali ona je prekinuta u dvadesetom stoljeću kada je naša zemlja, Kurdistan, kolonizirana od četiri države, koje su nam sve nametale druge jezike. Turski, arapski i perzijski jezik korišteni su kako bi se izbrisali kurdski jezik i kultura. Sada, u ovom novom dobu 21. stoljeća, mi ponovno izgrađujemo naš jedinstveni nacionalni jezik i kulturu novim sredstvima.
Express: Od 2021. ste predsjednik PEN Internationala. Koliko su vas vaša iskustva odvjetnika i izbjeglice pripremila za vodstvo te ugledne organizacije?
PEN International je organizacija koja od 1921. diljem svijeta djeluje za književnost i slobodu izražavanja. To što sam međunarodno priznat pisac i što sam bio uključen u borbu za ljudska prava, dakako da mi je pomoglo. Te su osobine ključne za rad PEN Internationala. Nažalost, sve više vlada u svijetu djeluje protiv slobode općenito. To utječe i na položaj pisaca i na književnost. Ali ne smijemo izgubiti nadu. Čak i mala borba važna je u obrani ljudskih prava. Vjerujem da je PEN International, kao i slične organizacije, vrlo djelotvoran. Možda ne sto posto, ali mogu s pouzdanjem reći da većina onoga što radimo donosi uspješne rezultate. Ne smijemo odustati, naprotiv, moramo još snažnije nastaviti.
Express: Uskoro dolazite u Hrvatsku na Sa(n)jam knjige u Puli...
Bio sam već i prije u Hrvatskoj. Mogu reći da prilično dobro poznajem zemlju i ovaj dio regije. Putovao sam u gotovo sve zemlje toga prostora. Kad odlazim na novi festival u drugoj zemlji, očekujem da ću upoznati nove ljude - pisce, izdavače, prevoditelje i čitatelje - i da ću ih slušati. Očekujem da ću od njih učiti.
