Vijest o dodjeljivanju ovogodišnje Pritzkerove nagrade bila je neuobičajeno popraćena prošlog tjedna u hrvatskim medijima. Tome je mogao biti tek jedan razlog, dakako taj da je najveće priznanje za djelovanje na području arhitekture došlo u ruke naše gore lista, i to imena koje zvuči tako poznato da je to milina, čileanskog arhitekta Smiljana Radića Clarkea. Svakako da je i to malo, neodoljivo prepoznavanje dovoljno da nas ova vijest pomalo razgali na onoj lijepo primitivnoj razini, ali ono što zaista raduje, činjenica je da takvo priznanje nagrađuje jednu rijetku, suštinsku nenametljivost kojom se mogu opisati i njegova arhitektura i sam Smiljan Radić. I u obrazloženju žirija stoji priznanje da i sama pisana riječ posustaje pred opisivanjem te arhitekture - to su, navode, djela koja pobuđuju doživljaje koji izmiču verbalizaciji, poput doživljaja vremena samog, neuhvatljivog jednoznačnim konceptom. Ono što se može jednoznačno reći, to je da pristup Smiljana Radića ne nalikuje nijednom drugom, da je u onome što se prepoznaje kao vrh suvremene arhitekture gotovo poput sretne anomalije.
Rođen je 1965. godine u Santiagu u Čileu. Otac, od kojega je i naslijedio ime, Smiljan Radić Piraino, sin je Bračanina koji je 1919. godine s jednim bratom došao u Čile. Ostalih osmero braće i sestara ostali su na otoku s roditeljima. Djed mu se tek jednom vratio u domovinu, a hrvatski je pričao samo s bratom. Majka mu je podrijetlom Britanka. U djetinjstvu je volio crtati, no na arhitekturu nije pomišljao sve do 14. godine, kad je na satu likovnog dobio zadatak osmisliti kuću.
Kuća za spjev pravoga kuta (House for the Poem of the Right Angle) smještena je u dubokoj osami šume u Vilchesu u Čileu
Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu čileanskog katoličkog sveučilišta, nakon čega je nastavio školovanje na studiju povijesti na Istitutto Universitario di Architettura u Veneciji. To mu je putovanje, isticao je u intervjuima, bilo najvažnije formativno iskustvo. Godine 1994. osvaja prvu nagradu na međunarodnom natjecanju Platía Eleftería u Heraklionu na Kreti, nakon čega se udružuje s dvojicom lokalnih arhitekata i neko vrijeme djeluje u Grčkoj. Nakon pobjede na natječaju za uređenje središta grada Conception u Čileu 2000. godine, na kojemu je sudjelovao s dvojicom kolega, Udruga arhitekata Čilea bira upravo Smiljana Radića kao najboljeg čileanskog arhitekta mlađeg od 35 godina. Svoj ured u Santiagu vodi od svoje 30., radi isprva na projektima stambene arhitekture, a kasnije sve više na području kulturne i javne namjene. Iako je mogao, svoj mali ured sa svega nekolicinom zaposlenih i suradnika nije nikad proširio. Sve do danas, mjerilo njegova radnog okruženja intimno je i tiho. Mogao je razviti veliki korporativni ured, pogotovo nakon 2014. godine, kad Serpentine Gallery čini jedan ispravan potez prema suvremenom arhitektonskom kanonu i poziva Smiljana Radića da projektira čuveni paviljon u vrtovima Kensington u Londonu. Posjetitelji su te godine ulazili u prostor obgrljen biomorfnom, nježno zakrivljenom i blago translucentnom ovojnicom od stakloplastike. Arhitektura kao pronađena u prirodi, pomalo i divno neljudska, oslonjena na gromade lomljenog kamena. Po takvom kamenju potrebno je pristupiti u unutrašnjost paviljona, put je nalik spuštanju u rijeku - iz rijeke je Radić sam odabrao svaki kamen koji treba biti izvađen i donesen na nekoć kraljevske tratine. Nije mogao to znati, kad je četiri godine ranije izradio maketu svijajući papir, posvetu priči o Sebičnom divu Oscara Wildea, da će u gradu koji je proslavio pisca i dramatičara postaviti paviljon nadahnut upravo tom maketom - paviljon koji će proslaviti potom i njega samoga. Početak svakoga projekta je, isticao je često, materijal sam. Kod njega se pristup oblikovanju svakog od materijala kojima radi fino klati između imitacije i asimilacije spram zatečenog okoliša. Upotreba kamenja na mjestu strukturalnih elemenata - ono što će obilježiti njegovu intervenciju okruženu engleskim klasicističkim nasljeđem kojemu, za razliku od prirode, ne podilazi već kontrira - kao prepoznatljivi manir pojavljuje se i u ranijem projektu za restoran Mestizio u Santiagu. Tamo, pak, na golemim oblucima počivaju armiranobetonske grede, tanašne i bojene crno poput čeličnih, tako da među njih prodire tek dovoljno svjetla, a ovješena visi membrana tende nad betonskom terasom, kao plutajućom, ponovno nalik onom lomljenom riječnom kamenju. Dojam lebdećeg, plutajućeg i tek zamalo od tla odvojenom, takav je zajednički svoj njegovoj arhitekturi.
Kuća za spjev pravoga kuta, crna betonska tvorevina, u sebe svjetlost propušta tek kroz tri isturena nadsvjetla, svako pod svojim kutom, svoga oblika, svoje volje
“Ponekad je potrebno proizvesti vlastito korijenje”, rekao je Radić upitan o nestalnosti vlastitih obiteljskih korijena - ako bismo tumačili možda i suviše slobodno, moglo bi se tu iščitati jedno stalno i neprekidno uzmicanje uzemljenju uopće, nestabilnost “korijenja” kao takvog.
Tome je nalik i zgrada kazališta Biobo u Concepcionu (Čile), uvučenog ostakljenog prizemlja i obodno postavljenim nosačima pred kojima se lako može stati u nevjerici što na tim tankim, skošenim stupovima opstaje čitava građevina. Kostur kazališta obavijen ovojnicom fikcije, takvim su ga opisali. Ovojnica je i ovdje translucentna, izvedena iz PTFE-a i kao takva prikriva zapravo puno racionalniju konstrukciju nego se to na prvu čini. Upravo oprostorena fikcija. Takvom djeluje i autorici ovoga teksta osobno najdraža među projektima Smiljana Radića, Kuća za spjev pravoga kuta (House for the Poem of the Right Angle). Smještena u dubokoj osami šume u Vilchesu u Čileu, crna betonska tvorevina u sebe svjetlost propušta tek kroz tri isturena nadsvjetla, svako pod svojim kutom, svoga oblika, svoje volje. To što mu građevine djeluju poput skulptura, dovršene, nepromjenjive i neuklopljive u svaku konvenciju o arhitekturi, sasvim je moguće zasluga i svakodnevne razmjene Radića s njegovom suprugom, kiparicom Marcelom Correa. Upoznali su se tijekom studija, nakon čega je Radić za Correau projektirao njezinu prvu kuću u čileanskim Andama, a potom je oženio. Kuća više ne postoji, nastala je tek za jedno životno razdoblje.
Zgrada kazališta Biobo u Concepcionu (Čile)
“Kuća je projektirana u određenom životnom trenutku, nešto poput konzervirane ili uščuvane nužnosti: sabijene, bludne i pomalo nelagodno prijatne. No kad kuća počinje napuštati svoju funkciju, nastaje dvojba o tome što je zaista vrijedno čuvanja, što vrijedi spasiti od napuštanja. No često su uspomene sasvim dovoljne”, napisao je Smiljan Radić u svojem eseju o “Kući koja više ne postoji” (Obradoiro, Revista de arquitectura, 33, 2008., p. 196-201).
Misao suprotna tendencijama suvremene arhitekture o neospornom i vječitom čuvanju tipa Lacaton-Vassal - a ipak negdje joj posve bliska, na jedan blagi, a oprečni način jednako ispravna. Ničega što je moguće oduzeti, ništa za dodati, vrijedi od Albertija i renesanse, sve do danas, ako tom idejom barata netko izuzetnog kapaciteta.
A gdje je tu, zapitat će se pošteni čovjek, gdje je tu djedovina, gdje je Hrvatska?! Bio je gostujući predavač na Sveučilištu u Teksasu, a s Marcelom Correa održao je brojna predavanja i postavljao izložbe diljem svijeta: u Meksiku, Argentini, SAD-u, Španjolskoj, Norveškoj, Austriji... te u Hrvatskoj. Nastupao je na zagrebačkim Danima Orisa i u Orisovoj Kući arhitekture, tom malom posljednjem utočištu dijaloga o suvremenoj arhitekturi. Godine 2020., kad se Rijeka neslavno pripremala za Europsku prijestolnicu kulture, na Krku je postavljena instalacija Smiljana Radića i Marcele Correa naziva “Kapi”. Uz mrgare, vrstu suhozida začudnog, cvjetastog oblika koji su nekad postavljani u svrhu kontroliranog gonjenja stada ovaca. “Kapi” čine dvije skulpture nalik oblutcima, izrađenima od taljenog stakla - ono se lijevalo u kalupe (dugoselska tvrtka Bokart) te su skulpture u svojem konačnom obliku helikopterom dovezene na Krk. Staklene su kapi postavljene uz suhozide jer je, kako su rekli autori, stvarnost umjetničke realizacije jednako važna kao i njezino iznenadno otkriće, a takvom se može tumačiti i neočekivano nađeni suhozid, negdje usred otočkog pejzaža. Kad je pandemija naglo promijenila okolnosti čitavog projekta za EPK, autori su se odrekli honorara za ovu realizaciju kako bi instalacija ipak mogla biti postavljena. Već sljedeće godine ista je oštećena. Arhitektura kao vječiti eksperiment, kao pokušaj dosezanja nedohvatljivog, premošćivanja iz izgrađenog u svijet prirode, arhitektura kao da i nema arhitekta, arhitektura sama po sebi i samodostatna... Zbog svega toga je ovogodišnji izbor Pritzkera veliki korak za svijet koji takvim pristupom oskudijeva, pa onda i za sve nas zaista je lijepo moći si pripisati nekoga poput Smiljana Radića.
