Kultura Nagrada Fric
288 prikaza

To je bilo doba kada ljudi nisu najavljivali posjete

Sandra Simunovic/PIXSELL
Zbirka 'Blizina svega' Ante Zlatka Stolice ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi donosimo ulomak iz zbirke. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

ŠUMA

Prezentacija

Čekamo u kući, počet će prezentacija. Velika je nervoza, baba popravlja sve što se može i ne može popraviti prije nego što dođe prezenter. Prezentirat će nam usisivač koji posebno dobro čisti prašinu i uklanja grinje. Evo ga, tu je. Sjedi s nama za stolom, rasklapa stvari. I on je jadan nervozan. Priča kao ljudi s televizije. To nam malo imponira, ali više nas plaši. Mater i baba povremeno pokušavaju govoriti kao on, a stari govori kao i inače da bi mu dao do znanja da ga ne može dobiti na svoju stranu. Brat, ja i prababa šutimo od početka do kraja. Možda je i sestra tu, nisam siguran je li se već rodila. Možda se taman rodila ili se taman trebala roditi pa smo zato i imali prezentaciju. Maloj bebi sigurno smeta prašina više nego nama. Ali znamo mi čistiti prašinu i svojim usisivačem. Sve očitije je da nam ovaj novi ne treba, a i uvredljivo je skup. Nećemo ga na kraju kupiti, ali prezenter još ne posustaje. Neobičan čovjek kakvih ću kasnije vidjeti na tisuće. Taj čovjek, koji je s nama sjedio to ljeto sredinom devedesetih na Sućidru, kasnije će postati običan, prosječan čovjek. Nervira nas, dosadan je i ljigav. Ustao je sa stola, uključio usisivač i odnekud usisao prašinu. Odakle? Sve je bilo čisto. Ipak neke prašine je očito bilo kad je pokazao filtar: Vidite ovo? Vidimo. Zamolio je mamu da mu doda neki nož i čašu vode. Nožem je skinuo finu prašinu s filtra, umočio ga u čašu vode i promiješao. To su grinje. Zastao je na trenutak, pokazao čašu kao mađioničar i obratio se mom ocu: Biste li vi, gospodine, popili ovu čašu vode da vam ja sada nudim deset tisuća maraka? Recimo da je baš negdje u tom trenutku netko pokucao na vrata. To je bilo doba kada ljudi nisu najavljivali posjete. Iz današnje perspektive to je toliko neobično, neprihvatljivo... Ravno terorističkom napadu. Sjediš doma ili ležiš, jedeš ili gledaš televiziju i u bilo kojem trenutku može ti se na vratima pojaviti bilo tko od svih ljudi koje poznaješ. Sve je trebalo biti spremno, uredno, čisto, za slučaj da se netko pojavi. Najčešće bi se pojavljivali djedovi prijatelji. Znali bi svratiti po danu, a nekad bi ih on dovodio na afterpartyje. Nekoliko godina nakon što je on umro, dolazili su i sami. To su bili ulični tučari koji bi nakon izlaska kupili pršuta i pršutom gađali kokoši po dvorištima.

 | Author:

Imali su svoja tipična oružja, uglavnom noževe i boksere, a jedan je u jakni nosio kamenje. Uglavnom bi baba prva izašla na vrata i obavijestila nas tko dolazi, a mi bismo ovisno o gostu stali u svoje položaje. Vraćala bi se iz hodnika nervozno govoreći: Evo ide Ć, evo ide R, evo ide Ž, evo ide B, đavli ga donili. Sad je išao Šesto. Sjeo je za stol vidno zatečen i zabavljen onim što se događa, baba mu je natočila vino. Objasnili smo mu o čemu se radi, a on je, glumeći ljubaznost, predložio da se program nastavi. Ovaj put bili smo mu zahvalni na posjetu jer smo znali da će nas otarasiti prodavača. Svi smo likovali nad zbunjenim čovjekom, a ja likujem i dan-danas, iako mi je desetak godina kasnije ustanovljena alergija na prašinu. Prodavaču je bilo neugodno ponoviti pitanje koje je postavio prije dolaska gosta, ali otac je zato rezimirao stvar:

Evo nudi mi čovik deset iljada maraka da popijen ovu čašu vode. Pa šta ne popiješ? odgovorio je Šesto, a otac mu dalje vratio loptu na volej: Pa ne smin, tu su grinje. Šesto pogleda prodavača i uzme čašu sa stola: Daj meni, ja ću popit. Prodavač se prepadne, uozbilji: Gospodine, ja to vama ne smijem dati! Ali Šesto je bio odlučan: Daj ti meni pedeset maraka, ja ću popit! Prinosi čašu ustima, ali prodavač također hvata čašu u namjeri da je otme. Svaki poteže na svoju stranu, voda im se prolijeva po prstima. Brat, ja i prababa također priđemo stolu da vidimo što će se dogoditi. Odakle priđemo? Kauča tada nije bilo, stigao je godinama kasnije. Kako je izgledao život bez kauča? Jesmo li se nakon ručka svi išli odmoriti u krevet ili bismo samo ostali sjediti na mjestu? Ne mogu se sjetiti da nam je falio taj kauč. Kad smo ga kupili? Tko nas je na to nagovorio?

* * *

Je li krpelji sad spavaju?

* * *

Oćemo vode! viču djeca u našem parku, zatim skandiraju slovo po slovo V! O! D! A! i onda dalje: Voda, voda, voda... Sve dok se ne umore, dok ne postane besmisleno.

* * *

Kad krene stezati zima, bubamare nadiru u kuću. Neke uđu u duplo staklo prozora, umru u izlogu, stoje tu cijelu godinu i govore Slabi su vam prozori.

* * *

Nazvao me Lujo, s kojim se nisam čuo skoro deset godina. Družili smo se u danima kad smo Jure i ja vjerovali da bi netko tko ne zna baš ništa svirati, mogao svirati bas, jer bas ima samo četiri debele žice i ako baš nećemo komplicirati s ritmom (a nećemo), svatko bi ga mogao svirati. Eto baš ovaj koji me nazvao bio je jedan od takvih naših basista, slučajno me nazvao, falio broj.

* * *

Kad ujesen krene padati lišće, bude mi žao što smetlari sve smetu s puta, treba propisati neki minimum lišća.

* * *

Napisala mi Zlatarina Kupi mi neko nježno cvijeće. Mučim se u cvjećarnici... Kakvo nježno cvijeće? Gledam, tražim, mislim se... Pa daj prodavačicu ću pitat, šta sam tako mutav: Molim, vas... Imate... Neko nježno cvijeće... Pogleda me: Kakvo nježno cvijeće?

* * *

Vozimo ježeve u šumu. Napunili su više od pola kila od kada ih je Jana donijela doma, sad su spremni za život, povraćaju u autu.

* * *

Zoran Milanović spušta se niz livadu.

* * *

Komad po komad dvadesetmetarske bukve pila neki radnik u podnožju jelenovačke šume. Kad je deblo dopilao do panja, sjeo je na njega, izvadio sendvič, jogurt i tako tu doručkuje, nije ga strah visine.

* * *

Ljudi imaju pedeset kuna.

* * *

Podravski blues. Kruno Heidler sliježe ramenima: Zvali me iz Kloštra, kažu, dođi, imamo slikarsku koloniju, ispekli smo janje.

* * *

Pada lišće u sinjorin bazen.

* * *

Vidiš kako sad tu svi stoje i sad će prijeći kad bude zeleno, objašnjava mama maloj kako prijeći preko semafora. Gledaj tamo kad se sad upali zeleno. Ali zeleno se ne pali pa ne pali, zablokirao semafor. Dio ljudi kreće kroz crveno, dio još stoji, nećka se, mala gleda mamu, mama šuti, mala gleda ljude, aute, semafor, kaos je ovaj život.

* * *

Iznesem biljke na terasu kad Zlatarina ode na posao; kako se pomiče sunce, tako ih šetam ko pse.

* * *

Pet, šest godina unatrag sanjam rat. Zadnje dvije godine imam i nekih problema s desnima, nekad se probudim s krvlju na zubima. Sinoć se desilo oboje.

* * *

Odložio sam prije mjesec dana dva odvijača na stepenice koje vode iz prizemlja na kat. Izvlačio sam njima poklopac od odvoda pa ih odložio tu dok ih ne vratim na pravo mjesto. Svaki put kad prođem pokraj njih, pogledam ih kao vijest o nesreći koja se dogodila daleko.

* * *

Netko šapće u daljini.

* * *

Neonski natpis dugo se skrivao pogledu s prozora kroz gusto lišće stabala prodirala je samo krvavo crvena svjetlost. Danas je sve lišće otpalo i posve je razgovijetno da tu piše Konzum, kao i svuda u Zagrebu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.