Kraći prozni monolog “Sjećanje zraka” iznimno ugledne belgijske autorice francuskog jezičnog izraza Caroline Lamarche premijerno je izveden u sklopu programa kazališnog festivala u Avignonu 2012. godine. Maestralna izvedba glumice Dominique Blanc potaknula je Caroline Lamarche da tekst doradi i potom objavi u prestižnoj kolekciji “Blanche” u izdavačkoj kući Gallimard. Ovaj je tekst, autorice tematski i žanrovski prilično raznorodna opusa, ostvario zavidan uspjeh te je preveden na nekoliko stranih jezika. Hrvatski je prijevod, koji potpisuje Mirna Šimat, nedavno objavio Disput.
Tekst je strukturiran kao unutarnji monolog neimenovane pripovjedačice koja se prisjeća vlastite prošlosti, pokušava proniknuti u tajnu vlastite egzistencije i shvatiti zašto je proteklih dvadeset godina proživjela na način na koji jest. Svake je noći mori san u kojem na dnu provalije pronalazi tijelo mlade, preminule žene. Taj san, koji se neprestano ponavlja, potiče uspostavu svojevrsnog dijaloga između preminule žene i one koja je preživjela. Tijekom monologa evocira sedmogodišnju strastvenu ljubavnu vezu s muškarcem kojeg jednostavno naziva Prijašnji. Pripovjedačica pažljivo secira nijanse njihova odnos, prožeta sukobima te psihičkim i fizičkim zlostavljanjem, na koje se s vremenom priviknula. Zbog tog disfunkcionalnog odnosa naposljetku shvati da je korijen njezinih problema neprobavljena trauma silovanja koje je preživjela u mladosti. Time “Sjećanje zraka” otvara prostor za osvještavanje osobne, dugo prešućivane, traume i razotkrivanje tišine koja okružuje žrtvu nasilja.
Ova se priča, koja je autorici osobno iznimno važna, ne može svesti na jednostavnu ispovijest. Ona otvara temu važnosti svjedočenja za žrtve različitih trauma pa makar one bile praćene nelagodnim i posve neumjesnim reakcijama policijskih službenika kao u njezinu slučaju. Autorica s distancom, s ironijom i bez imalo patetike pripovijeda o onome što je proživjela prije 25 godina te kakve je to posljedice ostavilo na njezin život. Caroline Lamarche uspjela se odvojiti od vlastite traume i napisati priču koja, iako se temelji na autoričinoj osobnoj priči, ima univerzalnu vrijednost.
No važnost i vrijednost ove knjige ne svodi se samo na tematiziranje nasilja nad ženama, već uvelike počiva na iznimnoj sugestivnost teksta koji je vrlo pomno napisan te bez suvišnih riječi i rečenica, cizeliranim i distanciranim stilom, osobno pretvara u univerzalno.
