Michael Haneke je slavni austrijski filmski redatelj i scenarist njemačkoga podrijetla rođen 1942. s bečkim diplomama filozofije, psihologije i dramske umjetnosti. Navode kako je već u svojim prvim filmovima iskazao temeljne tematske stilske sklonosti koje će slijediti tijekom cijele karijere, ali su već tad bili očiti njegovi literarni uzori, Bertolt Brecht, Thomas Bernhard i Peter Handke, te “usmjerenost na motive malograđanskoga licemjerja i naizgled nemotiviranoga nasilja, sklonost metafilmskim elementima, formalno precizan stil režije i otklon od konvencionalnih dramaturških obrazaca kojima iznevjerava očekivanja gledatelja”. Gledala sam nedavno, prvi put, i to sasvim slučajno, njegov film iz 2001. godine “Pijanisticu” i bila iznova fascinirana snagom njegova redateljskog rukopisa.
Michael Haneke
Temeljen na istoimenom romanu Elfriede Jelinek iz 1983. godine, u originalu “La Pianiste”, erotski je psihološko dramski film što priča priču o profesorici bečkog konzervatoriju koja živi sa svojom majkom u stanju emocionalne i seksualne neuravnoteženosti te ulazi u sado-mazohističku vezu sa svojim studentom. I sve bi možda bilo naizgled jednostavno da film nije snimio Michael Haneke i da učiteljicu klavira ili glasovira ne interpretira Isabelle Huppert. “Nemoguće je sumnjati u Hanekeovu izvanrednu sposobnost generiranja scena uznemirenosti i intimno neugodne traume. Jednostavno vas postavlja na mjesto na kojem ne želite biti i tamo vas zadržava. Njegovo je redateljsko oko uvijek čudno suzdržano: seks i nasilje događaju se izvan kadra. No dok gledate film, osjećate se kao da vas je pogodio metak negdje između očiju... Pijanistica bi se mogla očitati kao euro art-shock pornografija, ali takva bi interpretacija previdjela hladan i čelični sjaj toga filma koji nalikuje nadahnutoj noćnoj mori - komorna glazba za komoru užasa. U svojoj strogosti, svom ludom bijesu i tragičnom strahu od ljubavi, Isabelle Huppert nudi jednu od najuvjerljivijih izvedbi koje se mogu vidjeti u povijesti kinematografije”, zabilježeno je u britanskom The Guardianu u godini kad je film premijerno prikazivan i kad je na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu ovjenčan Grand Prixom.
Jednom drugom Hanekovu filmu divila sam se još 2009., kad se počeo prikazivati. “Bijela vrpca” mi je razjasnila tajnu rađanja fašizma i uputila na genezu zla o kojem sam i sama desetak godina poslije svjedočila. U idiličnom njemačkom selu Eichwald, godinu prije početka Prvog svjetskog rada, sve se prividno odvija prirodnim tijekom, dok jednog dana netko ne postavi konop o koji se spotiče barunov konj i izbaci ga sa sedla, nedugo zatim netko potpali štagalj, potom netko otme dvoje djece... Bizarne i neobjašnjive nesreće koje podsjećaju na ritualna žrtvovanja ljudi nižu se u provincijalnoj sredini zasićenoj revanšizmima, ljubomorom, jalom, licemjerjem, zlobom, zavišću, ali i brutalnošću, svim onim znakovima koji upućuju na represivno društvo koje se moralno i fizički raspada, ali mu se nitko nije spreman suprotstaviti. “U svima nama ima isto toliko zla koliko i dobra. Svi smo neprestano krivi, čak i ako to ne činimo namjerno kako bismo bili zli. Ovdje sjedimo u luksuznim hotelima i živimo na leđima drugih koji pate negdje u trećem svijetu. Svi imamo grižnju savjesti, ali vrlo malo činimo po tom pitanju”, kaže Haneke i dodaje izravno se referirajući na film: “Nije slučajno što sam odabrao ovo vremensko razdoblje u kojem ću predstaviti priču. Riječ je o nacističkoj generaciji, no nisam želio film svesti isključivo na taj primjer. Mogao bih raditi film o suvremenom Iranu i postaviti isto pitanje: kako počinje fanatizam. Na mjestima gdje ljudi pate, oni postaju vrlo prijemčivi za ideologiju, jer traže nešto za što bi se mogli uhvatiti, slamku koja će ih izbaviti iz te bijede. Uklanjaju li ideološka uvjerenja potrebu za postavljanjem pitanja? Naravno. Što sam manje inteligentan, lakše slijedim nekoga tko će mi dati odgovor”. Taj je Hanekeov film uostalom jedan od najnagrađivanijih u 2009. godini. Pripali su mu Zlatna palma u Cannesu, Zlatni globus za strani film i sve glavne europske filmske nagrade 2009.
I dok novinari pišu kako 81-godišnjeg Michaela Hanekea prati reputacija jednog od najbeskompromisnijih filmskih umjetnika modernog doba, njegov se rad neprestance bavi temama društvenog otuđenja i umrtvljujućim učincima masovnih medija na ljudsku empatiju. “On napada udobnost koju osjećamo u buržoaskim uvjerenjima tjerajući svoje likove na ekstremne, neugodne izbore posve preciznih mazohističkih tendencija, baš kao i na groteskno-bolnu ranjivost iza emotivno hladne fasade.” Za mene je, ako izuzmem njegove posljednje filmove “Ljubav” i “Happy End”, koji me nisu bezuvjetno oduševili, “Bijela vrpca” posljednje remek-djelo svjetske kinematografije. Sve što se snimilo poslije i projiciralo, unatoč svim nagradama i medijskim hvalospjevima, filmovi kao što su “Parazit”, “Trokut tuge”, “Tar”, “Babylon”..., po nekim mojim osobnim, ali i umjetničkim mjerilima, nisu ni na kratko promijenili izgled kinematografije i naše poimanje svijeta.
Rijetka su umjetnička djela, poput filma ili kazališne predstave, nakon kojih se doista osjećamo drugačije, koja nas ili tjeraju na neku unutrašnju akciju ili nam pomažu da prebrodimo vlastite nevolje, odgovorimo na pitanja koja si godinama postavljamo, riješimo intimne dvojbe ili se samo osjećamo bolje u svijetu kojem pripadamo. Takva se djela s pravom zovu remek-djelima, jer pomiču granice i svaki put nas iznova ohrabruju u našoj vjeri u umjetnost. U posljednje vrijeme takvih je djela nažalost sve manje. Gledamo brojne filmove koji govore o fenomenima našeg vremena, ali koji nas se zapravo ne tiču. Gledamo predstave koje se uklapaju u različite repertoare, ali ostaju prosječne, zamjenjive i brzo zaboravljene. Osvrćemo se oko sebe i pokušavamo zaustaviti vrijeme, uvjeravamo se kako je nešto dobro i veliko, ne zato što je doista riječ o velikom djelu, nego zato što nam ono toliko nedostaje.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao vrlo mlada kazališna kritičarka, na Bitefu sam gledala predstavu “Cerceau” ruskog pisca Viktora Slavkina i redatelja Anatolija Vasiljeva te shvatila kako kazalište, ako već ne može promijeniti svijet, može promijeniti moj pogled na svijet. Izlazeći iz teatra te večeri učinilo mi se kako ne postoje fizičke granice i kako teatar može pokrenuti i one sile u nama ili izvan nas koje godinama mogu biti zatomljene, a koje nas čine boljima. Događalo mi se to još ponekad nakon što sam odgledala “Trilogiju zmaja” Roberta Lepaga, “A Dissapearing Number” britanske skupine Complicite ili “Vojvotkinju Malfešku” jedne druge isto tako zanimljive britanske skupine Cheek by Jowl, “Hamleta” Thomasa Ostermeiera, Nekrošiusova “Otela”, “Rat i mir” u čitanju Pjotra Fomenka, “Opening Night” Ive von Hovea, “Isabelinu sobu” Needcompany, “Bitku za Staljingrad” Reze Gabriazea... Posljednji put takav me osjećaj obuzeo u Avignonu nakon što sam vidjela uprizorenje gotovo nepoznate Čehovljeve pripovijetke “Crni monarh” u režiji redatelja kojeg je Putin godinama držao u kućnom pritvoru te je postao zvijezdom europskog teatra, Kirila Serebrenikova. Snaga te predstave prelazila je fizičke granice Papinske palače, gdje se nalazila, i geografske zemlje u kojoj se izvodila, kao i zemlje o kojoj je govorila, a pokretala ju je pritom neka metafizička sila koja se više nije referirala na teatar, nego na poimanje cijeloga svijeta.
Takvih je predstava i filmova sve manje. I pogrešno je misliti kako u povijesno zanimljivim vremenima, kao što je ovo naše, u kojem se jedna za drugom izmjenjuju razne katastrofe u luku od bolesti, ekonomskih kriza do ratovanja, nastaju velika djela. Bilo bi logično zamišljati da upravo takva kataklizmička doba potiču umjetnike na velike i nezaobilazne teme kako bi ispisali putokaze ili barem olakšali snalaženje onima koji ih prate i koji u takvom vremenu nedvojbeno pate. Suprotno tome, izazovna su vremena, ponajčešće popraćena umjetničkim kompromisima, usputnim temama, lakom zabavom i zaboravom, neupitnim događajima, sa sviješću da nas sve to što se prikazuje dubinski ne zanima. Kao da je stvarnost toliko jaka da se opire svakoj interpretaciji, odnosna svaka njezina interpretacija ne uspijeva ocrtati njezinu snagu te ubrzo postaje neuvjerljivom. Zadovoljavamo se brzim rješenjima, potrošnim umjetničkim djelima, zavodljivim kratkotrajnim efektima te filmovima i predstavama koji nas ponekad zabave i tako rijetko zamisle nad onim o čemu govore. Takva su vremena prijelomna u zbilji i nestvarna u fikciji. “Kad netko ima uzvišeni duh, a podlo srce, piše velike stvari, a čini ih malima”, pisao je Albert Camus. Danas bismo njegovu tezu s lakoćom mogli čitati izokrenutom.
