Ne znam odakle početi. Možda od prve rečenice romana: "Metak uvijek pronađe metu" i sljedeće u kojoj čitam kako i kad promaši, metak zapravo pogađa. Ili od odnosa roditelja i djece, osobito djece kojoj je jedan od roditelja samoubojica. Možda bi ipak bilo najsigurnije krenuti od tog metka iz prve rečenice, sad konkretnog, onoga koji je ispalio Gavrilo Princip na prijestolonasljednika Ferdinanda, pa nastavio svoj put, kroz čitavo stoljeće, od rata do rata, od mete do mete, pogađao ili promašivao svejedno je, na kraju usmrtio Đinđića... O tome čitamo na početku i to bi se moglo raspisati u smjeru teza o cikličnosti povijesti, odmaka od jednog, konkretnog rata prema svakom, univerzalnom ratu, fašizma za koji nakratko pomislimo kako smo ga upokojili, a on cijelo vrijeme vreba iza gotovo svakog ugla. Ovo "upokojili", na tu me riječ asocirao roman "Kako upokojiti vampira" Borislava Pekića, na koji se novi roman Andreja Nikolaidisa, pisca i novinara koji tematski godinama svrdla po svemu onome čega se većina drugih boji, kako sam kaže, pomalo naslanja već podnaslovom - kako ubiti vampira. Prošle se godine Nikolaidis romanom "Most na Drini" naslonio i na Andrića, a takvih će naslanjanja biti i dalje, navodno za jednu poštenu trilogiju.
Sve ovo što sam do sada napisala, a vi pročitali, možda ste shvatili, samo je nekakvo okolišanje kako bih dobila na vremenu i broju redaka do trenutka kad konačno moram izreći kako je Nikolaidis, kao prvi pisac na našim jezicima, napisao roman o "sarajevskom safariju". O kojem, čak i ako znate samo onoliko koliko je moguće saznati iz medija i niste pogledali dokumentarac slovenskog redatelja Mirana Zupaniča iz 2022., svakako mislite kao o najpsihopatskijem i najsadističkijem događaju koji ljudski (zlo)um može smisliti (u slučaju da ne, izađite iz ovoga teksta), a konkurencija zaista nije mala. Činjenice oko "sarajevskog safarija" ovdje nemam namjeru navoditi, prestrašno je to da bi se uopće ukratko prepričavalo, a sad ipak moram prijeći na roman. A on je, kako to kod Nikolaidisa inače biva - kratak, eksplozivan i intenzivan, iznimno mračan i ciničan, roman o zlu u čovjeku, takvom za kakvo zaista ne postoje kategorije pravde, kazne, oprosta, a kamoli pravedne kazne. Ovo jest fikcija, jer nije riječ ni o kakvoj dokumentarističkoj rekonstrukciji onoga što se događalo tijekom sarajevske opsade (time se konačno, iako desetljećima prekasno, bavi talijansko pravosuđe), dapače fikcija je to u formi noir krimića. Ali to je i fikcija za koju dobro znamo kako je nastala da bi se u priču uobličilo, da bi se fiktivnim likovima pokušalo i samome sebi razjasniti ono što je potpuno neshvatljivo i neizgovorivo. Preciznom, analitičkom metodom zarezati u taj mrak, to uspijeva ovaj kratki roman. Pritom, dakako, Nikolaidis barata dokumentarističkim elementima, bez toga ne ide - Jevrejsko groblje iznad Sarajeva, patologija i sadizam bogatih fašista sa snajperima u ruci koji plaćaju kako bi ubijali djecu, mladi Aleksandar koji tvrdi da on zapravo drži kišobran, pa onaj zločinac crvenog lica s r-šprahfelerom, i Edvard Limonov, da i on, ako ga se na nesreću sjećate. A na ulicama Sarajeva - osobito vikendima jer se radnim danima bolesnici koje srpska vojska i služba "državne bezbednosti" dovode na "safari" bave drugim poslovima (ili istim, ali ne na toj lokaciji) - majke koje u naručju drže svoje mrtvo, snajperskim hicem ubijeno dijete, na snijegu, na bjelini na kojoj su kapljice krvi poremećenim ubojicama efektnije.
Safari u Sarajevu, Andrej Nikolaidis, Hena Com
Jedna je od takvih majki junakinja romana, Anisa Fatić, supruga tipičnog krimi uglednika, te nove klase svih naših balkanskih tranzicija, pripadnica obitelji koja je "ratnu traumu pretvorila u postratnu bajku". No dok njezinoj kćeri svadbeni poklon dolazi od Erdogana, a mužu je najvažnije da se sve zataška i možda još samo to tko mu je spavao s kćeri i ženom, ona se obraća privatnom detektivu s naredbom - da pronađe i ubije snajperista koji je usmrtio njezinu prvu kćer. Bebu koju je nosila u naručju 1992., kao 16-godišnjakinja, spašavajući pravo na majčinstvo i život. Privatni detektiv nije nikakav pravednik, dapače, i on je spreman na sve i iskušao je sve, pa i ubijanje, dijete je samoubojice, sve je u njegovu životu razbijeno, brak i odnos s kćeri, ogrezao je u cinizam, alkohol i kokain, život je za njega "sadistički ubica" i definitivno nije tu da bi čitateljima bio simpatičan. Potraga koja to i nije, jer u "sarajevskom safariju" sve je jasno, dovoljna je samo jedna svjedokinja, šefica kupleraja, i još jedna koju treba malo obraditi, ali ona je na to ionako navikla, dovodi ga do Talijana Andrea Massima. On je možda ubojica, možda i nije konkretno baš ubojica Anisina djeteta, ali ako i nije - je. Potraga dovodi detektiva i do Massimove fotografije koju kad pogleda shvati - "neobično je ličio na mene". I tu je jedna od poanti te cloace maxime, nema nevinih, "svijet se trpi, nepravda i laž njegova su osnovna načela", sve je pod "crnim vampirskim plaštom". Massimu, psihopatu, fašistu, seksualnom sadistu, približavamo se putem pronađenih pisama koje je pisao svom srodniku po fašističkim forumima i ideologiji. Massimov psihoportret brutalan je kao najbrutalniji mit (no nećemo spojlati), djeluje kao zaoštravanje fikcijom, ali u svijetu u kojem postoje Epsteinov otok i Sarajevo safari, u kojem fašisti ustrajno mrze drugu rasu, vjeru ili klasu i obožavaju svijet kroz nišan snajpera, a budući predsjednici nose "kišobran" na Jevrejskom groblju, više ništa nije zaoštravanje fikcijom. Račune je nemoguće poravnati, osveta i ako je izvršena, a za to će se potegnuti do Sudana, samo otvara novi krug, metak ide dalje... Metak u ovom kontekstu, u usporedbi s monstruoznostima o kakvima se sve ovdje radi, djeluje gotovo kao igračka. Svijet je vampir - ono kako ga upokojiti iz Pekićeva romana o bivšem nacističkom časniku Rutkowskom koji nakon posjeta jednom dalmatinskom gradu pokušava shvatiti temelje zla u sebi i svijetu, a pitanju krivnje pristupiti naslanjajući se na filozofe, mora prijeći u glagol ubiti, ali i to je prilično beznadno.
Nikolaidisov je roman zaista brutalan jer jedino takav s obzirom na temu i može biti - jezik mu je brutalno precizan, struktura bez esejističkih ekskursa, likovi brutalno nesimpatični, a tema brutalno aktualna. Sarajevo safari je temelj, polazište, jer gradnja na tom temelju zahvaća i mnogo šire - roman je to o zlu kao takvom, kao konstanti. Pa ako je Boris Dežulović nedavno romanom "Tko je taj čovjek" postavio pitanje što bi bilo da je uspio atentat na Hitlera, a Darko Cvijetić u "Previše mi to. Osam djevojčica" približio lice zla suočivši nas s licem ratnog zločinca, Nikolaidis tu zakucava još brutalnije, na način da riječi ne znače ništa, da ništa zapravo više ne znači ništa, nakon što je moguć Sarajevo safari ili Epsteinov otok. Nikolaidis je, znamo to otprije, majstor parezije, retoričke figure za kazivanje nelagodne istine. Njegov roman nema nijedne pukotine u kojoj bi čitatelj mogao pronaći mogućnost bijega u neko zrnce optimizma, sve je samo mrkli mrak i on naravno izaziva nelagodu. Jedino se tako i može pristupiti ovoj temi i zato je to važan roman koji treba pročitati i o njemu govoriti, javno, glasno, jasno, i bez retoričkih figura.
