Kad je Bela Krleža od Josipa Broza Tita dobila Orden rada s crvenom zastavom, bila je prilično iznenađena. Pa zašto ja, upitala ga je. “Zato što si cijeli život izdržala s drugom Krležom”, našalio se Tito.
Krležinoj ženi odlikovanje je dodijeljeno 1961., povodom 65. rođendana i dugogodišnjeg umjetničkog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu. A on je bio bogat, uključujući i prešućenu endehazijsku epizodu, zbog koje su mnogi njezini kolege ispaštali. Bela je na početku NDH uhićena, ali je brzo puštena, da bi već u rujnu, nepunih pola godine kasnije, nastupala u Budakovim “Ognjištima”. Postala je jedna od vodećih zvijezda Hrvatskog državnog kazališta, pa je jasno da ju je izvođenja pred Sud časti spasila samo protekcija slavnog muža, koji se tijekom rata silno napatio, premda nije išao u šumu. Skrivao se u sanatoriju dr. Đure Vranešića, katkad i u Vrapču, strepeći od nekog nenajavljenog posjeta Kvaternikovih koljača. Na kraju rata ostao je bez zuba.
Ivan Meštrović
“Izgleda kao ruina. Nema uopće niti jednog zuba. Glava mu izgleda kao neka grčka maska. Maska fauna ili možda i Sokrata uoči atenskog suđenja. Bela pokraj njega, jako ostarjela, upravo izlinjala. Osjećam da je sasvim bespomoćan...”, prisjetio se Bogdan Radica, diplomat i pisac koji ga je po oslobođenju obišao među prvima.
Vojin Bakić, kipar čija su tri brata ustaše ubili, nakon 1941. nastupao je na umjetničkim manifestacijama, koje su u NDH i duž osovinskih prostora bile vrlo česte. Ustaše su, između ostalog, za cilj imale i preporod kulture - u striktno nacionalnom duhu, pa su za neke programe izdvajali i veliki novac. Već u studenom 1941. u Umjetničkom je paviljonu otvorena prva velika izložba na kojoj su nastupili svi vodeći likovnjaci (uzgred budi rečeno, među njima je bila cijela vojska masona i komunista): Ivan Meštrović, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Ljubo Babić, Vanja Radauš, Fran Kršinić, Jozo Kljaković, Antun Augustinčić... Ovaj zadnji uskoro će dobiti i narudžbu koja se ne odbija - izradu Poglavnikove biste. Augustinčića je, bilo je to 1942. godine, iznenada posjetio Pavelićev tajnik - i pozvao u Banske dvore.
Bista Ante Pavelića koju je izradio Antun Augustinčić
“Nisam imao vremena ni da skinem radne papuče”, otkrio je poslije rata Augustinčić prisjećajući se kako je Pavelić bio pristojan domaćin - nudio je kiparu cigarete (koje je sam pripaljivao), nastojao ga šarmirati, a onda mu naredio da mu napravi portret.
“Upozorio sam ga da se s tim poslom ne može početi tako brzo, pošto ga sad vidim prvi put u životu i da bih trebao neko vrijeme promatrati ga, studirati. Dobro, rekao je vi sjednite u fotelju a ja ću raditi.”
Augustinčić se u uredu zadržao više sati, sve do popodneva.
Pušio je i studirao poglavnikov lik, osjećajući se kao na promenadi glavešina nove države. Pavelić je, naime, pojedinačno pozivao svoje ministre.
Ustaša: Viesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta 1943/26
“Kad su došli Eugen Dido Kvaternik i još neki njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali čas na mene, čas na Pavelića. Trajalo je to tako, otprilike, pola sata, kad odjednom Pavelić, koji je primijetio to pogledavanje, reče smiješeći se: ‘Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić’. Te Pavelićeve riječi: ‘... nije to Gestapo...’ samo pokazuju kako je takozvana NDH bila obična nacistička tvorevina i ekspozitura u kojoj je Gestapo bio sve i sva i ako ustaška vlada i ostali njezini podčinjeni organi nisu mogli ništa poduzimati bez znanja Gestapa, kojega su se i sami strahovito bojali.”
Tih su dana Augustinčića često posjećivali Ivan Krajačić i Ivo Lola Ribar. Preporučili su mu da nastavi portretirati Pavelića, ako već odmah ne može bježati, a da će honorar dati za Narodnu pomoć.
“I tako je prva svota koju sam primio (od Pavelića) upućena kao pomoć sestri Vladimira Nazora”, otkrio je Augustinčić.
Ivan Meštrović je, nedugo nakon otvaranja izložbe u Paviljonu, uhićen i odveden u zatvor na Savskoj cesti. Nekako istovremeno priveden je i Jozo Kljaković. U jednom trenutku ispred svoje ćelije Meštrović je začuo žustru raspravu. Očito su se stražari svađali oko njega, ali kontekst mu tad nije bio jasan. No brzo je shvatio o čemu je riječ. Navečer, nakon smjene straže, jedan je čuvar drugome rekao kako će “s bradonjom ići lako”, ali, dodao je, “onaj slikar je mlađi i žustar.” Drugi ustaša nije se brinuo oko toga: “Pusti kraju, najprije čekić u glavu, pa je onda naš”. Mlađi, žustri slikar je Kljaković, “bradonja” je Meštrović.
“Bradonja” je zaključio kako neminovno ide bogu na račun.
Ljubo Babić bio je poznat prijeratni ljevičar, no dolaskom NDH nije otišao u šumu, već je ostao u Zagrebu, gdje ga je, kao poznatog slikara, režim angažirao na izradi cijele serije insignija, među kojima je najpoznatija zastava - ona poznata, s prvim bijelim poljem i ustaškim slovom ‘U’
“Sad mi je bilo jasno o čemu se radi i nema nego se sabrati. Otpor ne bi pomogao, nego možda mir i dostojanstvo. Svjesno dostojanstvo, svakako, i dostojna poruka koja će se saznati, ta oni će je nekomu od svojih ipak povjeriti...”, pomislio je Meštrović.
Ustaše su vjerojatno htjele zaplašiti čovjeka koji je u tom trenutku svjetski najpoznatiji Hrvat, nego ga stvarno priklati. Za Meštrovića je uskoro intervenirao osobno papa Pio XII., kojega je Meštrovićev prijatelj Stepinac upozorio na zatočenje slavnog kipara, predanog vjernika. Meštrovića je osobno Mussolini zvao u Italiju, no ovaj se, više nego hrabro, odbio susresti s Duceom, iako je pristao izlagati na venecijanskom Bienallu, što mu je poslužilo da napusti NDH, a potom prijeđe u Švicarsku.
“Nisam ja nikakav talijanski podanik”, rekao je Duceovim izaslanicima. “Pa vi ste iz Dalmacije, a ona je anektirana i danas je Italija”, rekao je Talijan. Meštrović se nije pokolebao: “Možete vi, gospodine, tako gledati, ali rat nije završen”. “Nije završen, ali se vidi kako će završiti. Možete se vi ne smatrati talijanskim podanikom, ali i ovo će sutra biti pod talijanskim protektoratom, a to je već i danas”, nastavio je Talijan, pa dodao kako Duce osobno poznaje Meštrovića te bi ga htio “staviti u sigurnost”, čime bi bile zaštićene i njegove stvari “koje ovi barbari ne razumiju te su u stanju da sve razbiju. Ta jednu crkvicu kraj Knina su vam razbili četnici”, dodao je pa ponovio prijedlog. “Zato promislite, uzmite našu putnicu i dođite sa mnom u Rim, ta rekao sam vam kako mi je i Duce naglasio, da se i osobno poznajete.” Meštrović se, međutim, opet uzjogunio. “To je lijepo od njega, ali vam ja kažem da nikada neću putovati s talijanskom putnicom. To će Duce razumjeti. Ovaj me čudno pogledao, a akademik se malko nasmiješio, kao da je znao kakav ću odgovor dati. - Saopćit ću Duceu da ste otklonili njegov poziv, a on će, vjerojatno, reći, neka vas Bog čuva. “Recite vi njemu u tom slučaju, da i njega Bog čuva. Akademik se opet nasmiješio, ali ne ironično...”
Vojin Bakić
Ivan Meštrović uskoro je otišao u Italiju na BIenalle. Venecijanska izložba nakon rata mogla mu je donijeti ozbiljne nevolje, u najmanju ruku saslušanje pred komisijom koja je ocjenjivala ponašanje kulturnih radnika pod okupacijom, ali se nije vratio u Jugoslaviju. No u Veneciji je nastupio i Titov omiljeni kipar Antun Augustinčić.
Kazališna zvijezda Tito Strozzi, čuveni prevoditelj i režiser Fausta, nije prošao tako dobro kao Bela Krleža. Bela nije izvođena pred Sud časti, a Strozzi jest. Zamjereno mu je da je režirao “Ognjišta”, “Tomislava” te, najgore, da je na večeri slavio smrt Milana Rakuša, glumca, ljevičara. Rakuša je, s trideset talaca, obješen 10. veljače 1945. godine, uz cestu između Savskog mosta i Remetinca. Bio je to jedan od najokrutnijih događaja što ih je Zagreb doživio u ratu. Strozzi sve do kraja sezone 1944./1945. vodio pismenu evidenciju svojih režijskih i glumačkih nastupa. Zadnja mu je bilješka upisana početkom sezone 1945./1946., a glasi: “Časni sud osudio me na zabranu rada od šest mjeseci”. Sve daljnje stranice ostale su neispisane.
“Časni sud bio je sastavljen od glumaca. Glumci su sudili glumcima, kolege kolegama. Krivci nisu čekali da im se sudi, već su na vrijeme ‘digli sidro’. Mnogima je suđeno zbog zanemarivih sitnica. Vika Podgorska također je bila član Časnog suda. Jednom, mnogo kasnije, Strozzi ju je pitao: ‘Kako to, Vika, da na Časnom sudu nisi koju riječ našla za mene? Ti si me barem dobro poznavala, stotinu uloga sam radio s tobom, znala si kako mislim i osjećam’. Podgorskin odgovor je bio: ‘Bila sam prestrašena, inhibirana na tom suđenju, nisam se usudila uopće progovoriti’. Dramatizaciju ‘Ognjišta’, kao što sam već spomenula, Strozziju su predložili još 1938. godine u PEN klubu. Do režije ‘Ognjišta’ vjerojatno ne bi ni došlo da nije iskrsla jedna fatalna okolnost. Anđelka Ilić, Strozzijeva životna družica, i njezina majka zaklinjale su ga da se prihvati režije ‘Ognjišta’ zato što su Anđelkina brata Veljka Ilića uhitili kao skojevca. I Anđelka i njezina majka vjerovale su da će ga Budakovom intervencijom spasiti. Nade su se izjalovile, Veljko je strijeljan. Slučaj Tomislav. Na suđenju Strozzi je upitao suce: ‘Kakav je krimen u jednoj povijesnoj drami?’. ‘Tomislav’ je bio Časnom sudu previše nacionalistički obojen. Članovi Časnog suda bili su članovi Saveza komunista, a ne marksisti, inače bi ‘Tomislava’ drugačije prosudili. Sovjetski Savez, Staljin i boljševizam postali su u prvom naletu najsvjetliji ideali povratnika iz NOR-a. To je trajalo do velikog razočaranja, odnosno donošenja rezolucije Informbiroa. Treća točka optužnice bila je ‘večera’. Na pokladni utorak Strozzi i Anđelka pozvali su nekoliko kazališnih kolega na večeru. To je dan kad nam običaji nalažu da se veselimo, međutim tijekom prijepodneva, kad je stigla vijest o Rakušinu ubojstvu, večera je otkazana. Nedugo prije tragičnog događaja Strozzi je pozvan u ministarstvo radi sređivanja svojih dokumenata. Strozzi se uljudno predstavio referentu: ‘Hrvatsko narodno kazalište, Tito Strozzi’. ‘Aha, Hrvatsko narodno kazalište’, odgovorio mu je cinično referent, ‘to je ono leglo komunizma gdje ćemo uskoro napraviti red, a prvi će biti onaj Rakuša’. Strozzi je odjurio u Rakušin stan da mu priopći referentove prijetnje. ‘Rakuša, kao Boga vas molim, bježite iz Zagreba, bježite u partizane, uhapsit će vas’.
Rakuša ga je mirno slušao i zatim mu priopćio da ne može ostaviti suprugu koja je slaba zdravlja, a upravo su kupili i novi namještaj. Zar je namještaj bio prevaga u Rakušinu životu i smrti? Scenografa Vladimira Žedrinskog Strozzi nije uspio obavijestiti o otkazanoj večeri i on se sa sinom Nikolom pojavio u osam sati u Vodnikovoj 7. Strozzi, Anđelka, Vladimir i Nikola Žedrinski proveli su zajedno tu sumornu večer, kao neku vrstu rekvijema za Rakušu i Veljka Ilića, uz šutnju, uzdahe i blijedi odsjaj svijeća. Jedan član Časnog suda neprestano je inzistirao na ‘večeri’ kao slavljenju Rakušine smrti. Od te zlonamjernosti Strozzi je izgubio živce, problijedio je, skočio sa svoga mjesta, nastala je neugodnost koja je slutila na zlo... i tad je progovorio Joža Rutić: ‘Znam da je Strozzi volio Rakušu i često ga je zapošljavao, dao mu je čak Mefista u ‘Faustu’. Ja sam igrao u kabareu Dverce gdje je Strozzi bio umjetnički savjetnik. Moram reći da je bio pošten, kako mi je rastao uspjeh, tako mi je povisivao honorare. Ne vjerujem da mu se može išta i politički prigovoriti”, čitamo u knjizi Elze Gener.
Strozzija je Časni sud ipak osudio na šest mjeseci zabrane rada u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iz tog vremena potječe njegovo pismo upućeno Ministarstvu prosvjete.
Tito Strozzi
Zagreb, 31. svibnja 1945.
“Slobodan sam zamoliti, budući da ne želim ostati u Zagrebačkom kazalištu, da budem dodijeljen na rad novom kazalištu, koje se otvara u Rijeci. Nadam se da bih svojim dugogodišnjim iskustvom u svim granama kazališnog života koje sam stekao kroz 25 godina službe u Zagrebačkom kazalištu kao redatelj, glumac, pedagog i direktor Drame mogao naročito poslužiti kod stvaranja novog kazališta. Držim da bi moja poznata aktivnost, uz dokazanu stručnu spremu, mogla pridonijeti da ta nova ustanova na istaknutom mjestu odgovara svom zadatku. Smrt fašizmu, sloboda narodu. Tito Strozzi.”
Slikar Ljubo Babić imao je, prema tadašnji mjerilima, teži grijeh. Miroslav Krleža je Josipu Vaništi jednom, govoreći Babiću, rekao nedorečenu rečenicu: “1945. učinio sam sve za njega, vi znate što...”.
A što? Pa, očito ga je spasio. Ljubo Babić bio je poznat prijeratni ljevičar, no dolaskom Nezavisne Države Hrvatske nije otišao u šumu, već je ostao u Zagrebu, gdje ga je, kao poznatog slikara, režim angažirao na izradi cijele serije insignija, među kojima je najpoznatija zastava - ona poznata, s prvim bijelim poljem i ustaškim slovom “U”. Babić je dizajnirao i novčanicu kunu, vojne činove i druge stvari, pa je jasno zašto je nakon rata živio u nelagodi. Svi su ti detalji biografije, nepodobni u Jugoslaviji, maknuti u stranu (očito i Krležinim trudom) i potisnuti u drugi plan - tako su spašeni i Slavko Kolar, Lovro Matačić te drugi umjetnici - a Babićeva “Crna zastava” ostala ikoničko djelo autora koju režim nije trebao gurati.
Lovro plemeniti Matačić bio je, pak, ravnatelj Simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog sdruga, s činom domobranskog dopukovnika. Što ga je vuklo prema odori? Čini se prije narcizam nego ideologija - volio je gledati prizor sebe u ogledalu, u uniformi, koja mu je stajala kao salivena. No postao je fashion victim, i to bukvalno. Hrvatski biografski leksikon piše kako se Matačić “pojavljuje 1944. u promidžbenom igrano-dokumentarnom filmu ‘Borci za Hrvatsku’, za koji je i skladao glazbu. Uhićen je u Zagrebu u svibnju 1945., osuđen na smrt strijeljanjem. U srpnju ga je Vojni sud Komande grada Zagreba osudio na pet godina zatvora te petogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava”.
Lovro plemeniti Matačić bio je, pak, ravnatelj Simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog sdruga, s činom domobranskog dopukovnika. Što ga je vuklo prema odori? Čini se prije narcizam nego ideologija - volio je gledati prizor sebe u ogledalu, u uniformi, koja mu je stajala kao salivena. No postao je fashion victim, i to bukvalno
Teza o smrtnoj kazni zapravo nije nigdje dokumentirana, možda mu je njome samo zaprijećeno. Lovro plemeniti Matačić kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški (gdje je vodio orkestar osuđenika) od listopada 1945. do pomilovanja u kolovozu 1946. godine.
Krešo Golik u vrijeme NDH radio je kao sportski reporter na Radio Zagrebu. Međutim, otkriveno je da je u to vrijeme, kao mladić u ustaškom tjedniku Spremnost objavio pripovijetku pod naslovom “Ustaša se živ ne predaje”, koja je bila nagrađena. Zbog toga mu je nakon rata, točnije tijekom 1960-ih, bila onemogućena samostalna redateljska karijera u Zagrebu na gotovo deset godina. U tom je razdoblju radio kao asistent režije (primjerice, Branku Baueru) i snimio film “Kala” 1958. godine u Sloveniji. Kasnije se proslavio kao autor najpopularnijih hrvatskih filmova i serija, a mnogi likovi koje je podržavao kao sportski novinar - reprezentativci Nezavisne Države Hrvatske - postali su prvotimci FK Partizan. Stjepan Bobek tijekom rata igrao je za zagrebački Građanski i Wacker iz Beča, da bi u Partizanu postao najbolji strijelac u povijesti kluba. Franjo Glaser je 11 puta branio za reprezentaciju NDH, da bi postao jedan od prvih vratara Partizana. Miroslav Brozović, branič Građanskog i reprezentacije NDH, postao je prvi kapetan Partizana, dok je legendarni Zlatko Čajkovski u Partizan prešao iz Građanskog, gdje je igrao do sredine pedesetih. Napadač Franjo Rupnik također je stigao iz Zagreba, kao i Aleksa Atanacković, koji je nakon igranja u NDH (za klubove) završio u prvoj momčadi Partizana.
Zvonimir Berković (1928. - 2009.), istaknuti režiser i glazbenik, kako navodi Ivo Goldstein, zapisao je 2006. kako je “endehaški Zagreb bio bez konkurencije najljepši period moga života”. Naime, Berković je 1943. s roditeljima stigao iz Zaječara u doba kad je “Srbija bila zapala u najgoru moguću depresiju”. U Zagrebu se, pak, Berković nikad nije direktno suočio s bilo kakvim zločinom i nasiljem. Za 15-godišnjeg dječaka bilo je važno i da “škole nije bilo, jer su školske zgrade bile okupirane od vojske”, a on je, suptilan i senzibilan kakav je bio, po cijeli dan vježbao violinu”.
A kada se 15-godišnjem došljaku iz Zaječara, doživotnom zaljubljeniku klasične glazbe, dječački vidokrug proširio izvan Glazbenog zavoda, Berković je doživotno postao “bijesni protivnik svakog totalitarizma, diktature i autokracije”, a u Pavelićevoj NDH otkrio samo totalno crnilo i o NDH napisao da “ni najmorbidnija hrvatska književna fantazija nije mogla zamisliti takav horor-film!”
