"Ljudi često povezuju balet s ljepotom i lakoćom, ali ne vide uvijek fizičku cijenu koja stoji iza toga. Koža na nožnim prstima može se ljuštiti, a kurje oči mogu postati toliko bolne da me čak i hodanje boli. Kada učim novu koreografiju ili se vraćam komadu koji nisam plesala neko vrijeme, često osjetim bol u cijelom tijelu. Nakon proba provedem jedan do dva sata oporavljajući se - hladim stopala, namačem se u vrućoj kupki za opuštanje mišića, koristim ultrazvučnu terapiju na bolnim područjima i masiram tijelo loptom. Oporavak i održavanje tijela ključni su dio posla."
Riječi su to koje nam je izgovorila Rieka Suzuki Sumimoto, prvakinja Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uoči premijere Shakespeareova "Othella" u koreografiji slavne Valentine Turcu. Već dobro poznata publici zagrebačkog HNK-a, ova vrhunska koreografkinja ponovno postavlja balet temeljen na književnom predlošku, ovoga puta uz veličanstvenu glazbu Gustava Mahlera.
No kako zapravo izgledaju radni dani baletnog ansambla tijekom priprema za premijeru? Što je ono na što se najviše moraju usredotočiti? Koji su najzahtjevniji dijelovi proba? Kako se nose s ozljedama? I koje su to pogrešne predodžbe koje ljudi često imaju o baletu, a koje nemaju veze sa stvarnošću?
"Naš dan u principu traje od 9:30 ujutro i završava u pet. Do tri sata su u većini slučajeva probe s ansamblom, a do pet ostajemo mi solisti, tada radimo naša sola, duete... Puno vremena zapravo ode i na pripreme van radnog vremena. S obzirom na to da u većini slučajeva plešem sa suprugom, dosta vremena provedemo razgovarajući o tome što možemo bolje, na kojoj podršci trebamo raditi, kako glumački prenijeti ulogu. Jer balet nije samo posao, već naš život", kaže nam Iva Vitić Gameiro, nacionalna prvakinja Baleta.
"Kada se pripremam za premijeru, najvažnije mi je stvoriti mirnu i usredotočenu atmosferu od samog početka dana. Trudim se ne žuriti i umjesto toga održavati rutinu koja mi pomaže da se osjećam usredotočeno. Dobro zagrijavanje je ključno - omogućuje mi da se povežem sa svojim tijelom, probudim mišiće i pripremim se i fizički i mentalno za nastup koji je preda mnom. Također uživam slušati glazbu dok se zagrijavam jer mi pomaže da se opustim i dođem u pravi način razmišljanja. Tijekom tih tihih trenutaka, prolazim kroz ispravke i bilješke koje sam dobio, vizualizirajući određene odlomke i podsjećajući se na detalje koje želim donijeti na pozornicu. Umjesto da dodajem nepotreban pritisak, pokušavam ostati smiren, vjerovati radu koji sam obavio tijekom proba i usredotočiti se na uživanje u iskustvu dijeljenja izvedbe s publikom", nadovezuje se Guilherme Gameiro Alves, nacionalni prvak Baleta i Ivin suprug.
Balet bi se svakako moglo izdvojiti kao najveću i najzahtjevniju umjetnost tijela, nešto što od plesača traži savršenstvo forme, ali i nevjerojatnu izdržljivost i fizičku spremu. Upravo zbog toga, pitamo ih u kojoj mjeri njihov rad u baletnom ansamblu nalikuje treninzima profesionalnih sportaša?
"Mislim da su baletani apsolutno usporedivi s elitnim sportašima u smislu fizičke zahtjevnosti. Potrebne su nam snaga, izdržljivost, koordinacija, fleksibilnost, preciznost i dosljednost, a istovremeno moramo biti sposobni izraziti emocije i umjetnički duh. Dakle, u tom smislu, naš trening vrlo je sličan treningu vrhunskih sportaša. Razlika je u tome što ne ciljamo samo na fizičke performanse, već i na muzikalnost, karakter i emocionalnu komunikaciju, sve odjednom", govori nam Rieka.
Rad koji je u tolikoj mjeri zahtjevan za tijelo sa sobom povlači i određene fizičke neugodnosti pa je tako bol u životu baletnih plesača zapravo već svakodnevnica, no prisutan je i konstantan rizik od ozljeda.
"Mislim da ljudi većinom znaju da je bol kod nas svakodnevna. Guraš svoje tijelo preko maksimuma i radiš s tijelom pokrete koji za njega nisu normalni. Tako da nas uvijek nešto boli. Ozljede su dio našeg posla. Hvala bogu, nisam imala problema s ozljedama, ali to je dio naše karijere", kaže nam Iva.
"Ozljede su, nažalost, dio života plesača. Imao sam četiri operacije koljena, slomio sam stopalo i nosio se s mnogim manjim ozljedama tijekom godina. Zato su disciplina i pravi način razmišljanja toliko važni. Oporavak nikada nije lagan jer ne možete plesati, a vrijeme oko vas prolazi. To može biti mentalno izazovno, ali uvijek sam se trudio ostati fokusiran i pozitivan. Svaki put kad bih se vratio, osjećao sam se jačim i motiviranijim", govori Guilherme.
"Imala sam sreću da nisam doživjela nikakve veće ozljede, za razliku od mnogih drugih plesača. Do sada su jedine ozljede koje sam imala bile manji prijelom rebara i puknuće mišića lista. Ozljede su vrlo česte u baletu, jednostavno zato što stalno tražimo od tijela da radi na ekstremnoj razini. Čak i kada ozljeda nije ozbiljna, mali problemi mogu se lako nagomilati ako se ignoriraju. Oporavak nije samo odmor; obično uključuje liječenje, pažljivo kondicioniranje, strpljenje i postupno obnavljanje snage i samopouzdanja. Za plesače je jedan od najtežih dijelova često mentalna strana oporavka - učenje ponovnog povjerenja u svoje tijelo nakon što se vrate u studio ili na pozornicu", nadovezuje se Rieka.
S obzirom na to da je "Othello" djelo koje se bavi temama bijesa, ambicije, ljubomore, izdaje i nasilja, pitamo ih kako takve izuzetno snažne emocije prenose publici koristeći se isključivo tijelom, bez riječi?
"Osobno jako volim balete u kojima su uključene emocije zato što je nekako lakše izvoditi tehniku kad si udubljen u neki lik, emocije te istinski povedu. U radu na 'Othellu' velika podrška i pomoć bila nam je koreografkinja Valentina Turcu koja nas već zna u dušu. Naravno, dala je svoje neke zamisli, ali nam je također dopustila da mi unesemo sebe. Kako ej Othello moj suprug, posao je još i lakši jer kroz naš život i našu ljubav možemo istinski pokazati i dočarati ljubav Othella i Desdemone. A tragičan kraj opet je nekako došao prirodno. Mislim da nema boljeg načina nego tijelom dočarati osjećaje, posebno uz predivne Valentinine korake, mislim da je zaista sve jasno", kaže nam Iva.
"Kad nema riječi, svaki detalj tijela postaje važan - tajming, težina pokreta, napetost u rukama, smjer pogleda, čak i mirnoća između koraka. Emocije poput ljubomore, izdaje i nasilja ne izražavaju se samo tehnikom nego i namjerom. Moramo razumjeti što lik proživljava iznutra, a zatim dopustiti toj emocionalnoj istini da živi u tijelu. Ako je ta unutarnja motivacija jasna, publika je može osjetiti čak i bez ijedne izgovorene riječi", nadovezuje se Rieka.
Za kraj, pitamo ih postoje li neke predrasude koji ljudi obično imaju o baletu, a koje njima, koji su živote posvetili ovoj profesiji, posebno ide na živce?
"Iskreno me baš živcira pogrešna predodžba o balerinama kako ništa ne jedu. To uopće nije istina. Naravno da je balet vizualna umjetnost i da moraš izgledati lijepo, ali to da ne jedemo nije istina. Moramo jesti kako bismo imali snage za sve te napore. Biti po cijeli dan u dvorani bez hrane za mene je nemoguće. Zaista volim jesti, jedem sve i stvarno ne pazim što jedem", govori nam Iva.
"Danas ne toliko. Međutim, kada sam bio mlađi i tek počinjao, mnogi su još uvijek mislili da je balet samo za djevojke. Srećom, ta se percepcija s godinama uvelike promijenila. Ljudi puno više cijene tu profesiju i prepoznaju nevjerojatnu količinu rada, discipline i predanosti koju ona zahtijeva. Moram reći da je ovdje u Zagrebu balet vrlo cijenjen i drago mi je vidjeti da to uvažavanje i dalje raste", nadovezuje se Guilherme.
"Uobičajena je zabluda da se balet svodi na graciozan i ležerni izgled. Naravno, to je dio onoga što publika vidi, ali iza te ljepote krije se ogromna količina boli, discipline, ponavljanja i mentalne snage. Druga zabluda je da je balet delikatan ili krhak. U stvarnosti, zahtijeva ogromnu otpornost, izdržljivost i čvrstoću - i fizičku i emocionalnu", zaključuje Rieka.
