Kultura
150 prikaza

Valjarevićevi klasici prebačeni na audio knjige, a nama govori kako je odrastati na beogradskom asfaltu

Zarađivao je dobro, trošio pogrešno - ponajprije na alkohol - a rezultat su knjiga zahvaljujući kojima postao je jedan od najčitanijih suvremenih srpskih pisaca

Školu nije volio, na fakultet nije išao, kasno je počeo čitati, još kasnije pisati, a postao je jedan od najčitanijih suvremenih srpskih pisaca. Autor pet romana i jedne zbirke poezije, Srđan Valjarević (1967.), svakako je jedno od najzanimljivijih spisateljskih imena ne samo Srbije, nego i regije. Kad su ga zbog upale leđne moždine i živaca uslijed pretjeranog opijanja, koja ga je ostavila potpuno nepokretnim, već mnogi gotovo otpisali kao nikad prežaljenog talentiranog pisca mlađe generacije, Valjarević se potpuno oporavio, svoje iskustvo svakodnevne dvogodišnje borbe za život sažeo u četiri mjeseca dnevničkih zapisa “Dnevnik druge zime” (2005.) i lansirao se u književnu orbitu. Knjiga mu je donijela nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva, a međunarodni žiri Istočnoeuropske književne nagrade uvrstio ju je među deset najboljih književnih djela Istočne Europe. Stil pisanja, gotovo nihilistički odnos prema životu, i savršeno vladanje rečenicom priskrbili su mu epitet “srpskog Bukowskog”, a Oleg Novković je 2001. po motivima njegove proze snimio film “Normalni ljudi”. Njegov sljedeći roman “Komo” (2006.) postao je jedan od najčitanijih srpskih romana posljednjeg desetljeća te je proglašen najboljim romanom postjugoslavenske književnosti novoga tisućljeća. Valjarević je potom nestao iz javnog života. Do danas nije objavio ni jednu novu knjigu. Ne izlazi na popularna mjesta, nema ga u medijima, ne reklamira se, rijetko daje intervjue. Ali sad imamo audio knjige po njegovim modernim klasicima "Dnevnik druge zime" i "Komo". Uglavnom, dosljedan minimalizmu svojih lirskih proza, u razgovoru u kojemu namjeravam iz njega izvući što više o njegovu pisanju, bjegovima, životu u Srbiji, odgovara onako kako zamišljam da bi mi vjerojatno odgovarao sam Bukowski: dobrodušno, ali oprezno, pogleda istodobno uprtog prema van i okrenutog prema unutra, u sebe, kao da prije svakog odgovora mora dobro promisliti ima li tamo ičega zanimljivog što bi mogao reći. Riskirajući da ponavljam pitanje koje mu vjerojatno mnogi postavljaju, prvo želim znati - gdje je bio svih ovih godina? “Posljednjih je godina bilo i dobrih, ali i dosta loših stvari”, oprezno odgovara. U početku je puno pisao i putovao, kaže, ali onda je morao sve prekinuti jer mu se “u onome što se zove običan, svakodnevni život mnogo toga izdešavalo i promijenilo”. “Sad je sve prošlo, sad je kako treba. Nisam objavljivao jer mi nije bilo do toga, a od prodaje knjiga, pa od nekih stranih izdanja i od nekoliko nagrada, nakupilo se dovoljno novca i mogao sam živjeti”, gotovo se opravdava. Ne zna, kaže, može li se to inače u Srbiji - nema pojma kako i od čega žive drugi pisci. On je imao sreće - “Komo” je dobro prošao u Francuskoj, djela su mu i dalje među najčitanijim naslovima srpske suvremene književnosti, prevođena na niz jezika. Pisac koji za sebe voli reći da je čovjek bez karijere, Valjarević se u književnosti pojavio u 90-ima s biografijom djeteta socijalizma, odraslog na beogradskom asfaltu, bez interesa za školu, bez posebnih ambicija, s radnim iskustvom metalostrugara i strojobravara. Napisao je još romane “List na korici hleba” (1990.), “Ljudi za stolom” (1994.) i “Zimski dnevnik” (1995.) te zbirku pjesama “Džo Frejzer i 49 pesama” (1992.), upotpunjenu 1996. godine reizdanjem “Džo Frejzer i 49 (+24) pesama”. Habitus njegove autorske persone možda najbolje opisuje ulomak iz pjesme “Klinč”: “Zovem se Srđan Valjarević, rođen 16. jula 1967. godine u Beogradu, imam male šake i debele usne, imam hiljadu dolara zarađenih u mašinbravarskoj radionici, čitam Šervuda Andersona, veoma sam loš udvarač, ne studiram ništa, ne govorim razgovetno, volim flomastere, volim kad žensko nosi mušku košulju, volim Patagoniju, volim punjene paprike, mislim da sam dripac”. Prvu knjigu u životu pročitao je kad je imao 17 godina. “Počeo sam pisati jer filmovi koji su meni bili važni više nisu postojali”, govori. Zapravo je počeo pisati jer mu je bio hitno potreban bijeg od života. “Završavao sam strojobravarski zanat i radio u velikoj radionici Feros, i istovremeno svakodnevno odlazio u Kinoteku. Odgledao sam na stotine starih filmova, ako ne i tisuće. Gledao sam sve što se moglo od nekih meni najvažnijih umjetnika uopće, ikad: Robert Bresson, Luis Bunuel, John Cassavetes, Jean-Luc Godard i tako dalje. Kad istovremeno, kao mlad čovjek od nekih 17-18 godina, radite od sedam do tri taj strojobravarski posao, a onda idete na dvije projekcije dnevno u Kinoteci od 17 i od 20 sati, i tako svaki dan nekoliko godina, i pogledate sva ta velika djela koja ostanu u vama duboko i zauvijek, smatram da je normalno da vam se smuči život te da zavolite knjige i čitanje, pa onda i pisanje. Sve drugo u vezi s odrastanjem je nevažno. Tako se meni desilo”, objašnjava. Posao u radionici postajao mu je nepodnošljiv. “Morao sam se vaditi iz toga. To me je jedino zanimalo. A pisanje mi je to dalo. Nikakvih daljnjih ambicija više nisam imao. Nemam ih ni dalje. A i ne mora se biti ambiciozan, to je pitanje izbora”, dodaje. Valjarević doista nije ambiciozan pisac - za sebe kaže da ga ta karijera nikad nije ni zanimala. Njegov je književni život panorama odlazaka i dolazaka. “Dnevnik druge zime” napisao je nakon jednog takvog potpunog razilaženja s pisanjem. Našao je posao od kojega je mogao živjeti, u trgovini fotokopirnim aparatima, i prestao pisati. Zarađivao je dobro, trošio pogrešno - ponajprije na alkohol - a rezultat je upravo ta knjiga, u kojoj je detaljno opisao svoje ponovno rađanje nakon što mu je organizam pukao od svakodnevnog uništavanja alkoholom. Otkazale su mu noge, bio je potpuno nepokretan. U bolnici je proveo mjesec dana, u toplicama sljedećih godinu i pol. “Dnevnik” je u pravom smislu dnevnik njegove bitke za život, za novi početak, u kojemu opisuje svoju borbu s vlastitim nogama tijekom četiri mjeseca. Svaki dan pokušava napraviti što više koraka, doći malo dalje nego jučer. Njegov je cilj svaki dan napraviti 100 metara više, sve dok ne uspije proći u jednom komadu put od svojega stana do Kalemegdana. U međuvremenu se, kaže, opametio, pije isključivo sok. “Imao sam još neke briljantne momente, ali sad sam konačno dobro, već dulje. Tu i tamo neki gemišt, ali rijetko kad”, ustrajan je. Motiv bijega u alkoholni stupor u njegovoj se prozi nadovezuje na onaj izmještanja, odlaska, neke vrste samonametnutog prognaništva, prisutan još od knjige “Ljudi za stolom”, ponovljen u opjevanom “Komu”. Beograd je grad iz kojega odlazi i vraća se. Na te pokušaje bijega, govori, nagoni ga vječito nezadovoljstvo, ali i radoznalost. “To se stalno prožima, upravo te dvije stvari, nezadovoljstvo i radoznalost. Pobjegao sam iz Beograda svoje mladosti u ovaj život sad, koji je puno bolji nego što je bio kad sam bio mlad, iako je Beograd u mnogo, mnogo gorem stanju, ako me razumijete, a siguran sam da razumijete. Mnogo toga se i promijenilo u međuvremenu, na dosta toga se čovjek privikne, prihvati, a i za bjegove više nisu nužni ni alkohol ni bilo kakva ispomoć izvana. Biti odsutan je izvodljivo na razne načine, tu sam, a nema me nigdje. I to se može.” Glavni lik “Koma” je mladi beogradski pisac koji bijeg od Srbije pronalazi u trošenju Rockefellerove stipendije koju dobiva kako bi u miru i luksuzu talijanske vile pisao roman. Suprotno običajima stipendista, on ni ne pomišlja raditi, a dane provodi opijajući se i družeći s ljudima iz obližnjeg mjesta. 

 | Author:

Valjarević u romanu opisuje sudbinu vječnog outsidera, trajnog društvenog marginalca, ne toliko u nacionalnom smislu, koliko u svim drugim - ekonomskom, pa i intelektualnom, ljubavnom... Iako se čini da je ta pozicija jedina u kojoj se dobro osjeća, biti vječni marginalac za njega, kako kaže, ipak nije stvar odabira, nego objektivnih okolnosti. “Sad je sve potpuno drugačije, sad sam marginalac jedino u nacionalnom smislu. Točnije, potpuni outsider, tu sebe ne vidim uopće. Niti me to na bilo koji način zanima”, pojašnjava. Ipak, sve drugo je dosta stabilno, dodaje. Proteklih godina radi sve što i inače: “Čitam, hodam, pišem, spavam. Kod mene je sad sve u redu”. 

 | Author:

Čini se da mu pozicija pisca- marginalca sasvim odgovara: “Ostati po strani i ne priključivati se, uz pomoć knjiga, ne vidim drugi način kako da preživim u ovom svijetu. To je, naravno, moj doživljaj, i ne preporučujem ga, govorim ovdje samo o tome da za drugačije nisam sposoban niti želim to biti. I biti nesposoban za život nije nikakva mana, tako vjerujem, iako se i ta etiketa opaljuje po ljudima lagano. Ja mislim da je to odlično, biti nesposoban za život i raditi ono što voliš”. A on voli miran život, iako priznaje da je možda već polako došao trenutak da ponovno počne objavljivati - nakupilo se svega, kaže, možda je vrijeme da ponovno zakorači u svijet od kojega se sklonio i pusti da se dogodi što se mora dogoditi. Saznajem da su u pripremi tri rukopisa, zbirka poezije, roman i nešto što naziva “prozni rukopis”. Njegova je pozicija outsidera autentična - trendove ne prati, ne zna što pišu neki novi klinci, drži se podalje od politike. Ne sviđaju mu se, kaže, potpuna ravnodušnost i odsutnost solidarnosti koje detektira u društvu posljednjih tridesetak godina. “Vjerujem da se svi poremećaji jednom moraju okončati, često i na bolan način. Tako može biti i u Srbiji, predugo traje to stanje da je nacionalizam dominantan, to je sve potpuna iluzija i poremećaj, sad je to već duboko u društvu, i toliko se s poricanjem i lažima daleko otišlo da je još jedan težak debakl vjerojatan ishod. I nužan”, smatra. Nacije su poput školjki, “zatvaraju se, vole da nema nikog i ničeg drugog, a tako se ne može živjeti”, dodaje. Ali ne osjeća nostalgiju prema nekadašnjem zajedničkom jugoslavenskom kulturnom prostoru - hrvatsko-srpski prostor ionako i sad postoji u nekoj mikro varijanti, kaže, “jer ne može se promijeniti činjenica da se svi odlično razumijemo”. 

 | Author:

Bilo kako bilo, njegove pitke autobiografske proze u kojima bez zadrške i uljepšavanja dokumentira vlastitu svakodnevicu stekle su status kultnog štiva, a kritika ga hvali kao velikoga pisca pod čijim prstima ono što je naizgled obično i svakodnevno kao čarolijom postaje vrhunska literatura. Valjarević na sve to odmahuje rukom: on samo živi svoj život, šeće i piše, a nad svojim knjigama, jednom kad su objavljene i otišle u svijet, nema kontrolu niti je želi imati. To mu, kaže, ne smeta, niti to ima ikakav utjecaj na njegov život, “i trudim se da tako bude i dalje”. “Ja samo pišem, to je sve. Onako kako mi je i kako se osjećam u danom trenutku, tako pišem, i nađem neki način u tome momentu, kad znam o čemu ću pisati i kako mi najviše odgovara da to napišem, i tako nastavim dok ne završim. Samo se pustim i pišem.” Baš ono što zamišljam da bi mi rekao i Bukowski.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.