Školu nije volio, na fakultet nije išao, kasno je počeo čitati, još kasnije pisati, a postao je jedan od najčitanijih suvremenih srpskih pisaca. Autor pet romana i jedne zbirke poezije, Srđan Valjarević (1967.), svakako je jedno od najzanimljivijih spisateljskih imena ne samo Srbije, nego i regije. Kad su ga zbog upale leđne moždine i živaca uslijed pretjeranog opijanja, koja ga je ostavila potpuno nepokretnim, već mnogi gotovo otpisali kao nikad prežaljenog talentiranog pisca mlađe generacije, Valjarević se potpuno oporavio, svoje iskustvo svakodnevne dvogodišnje borbe za život sažeo u četiri mjeseca dnevničkih zapisa “Dnevnik druge zime” (2005.) i lansirao se u književnu orbitu. Knjiga mu je donijela nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva, a međunarodni žiri Istočnoeuropske književne nagrade uvrstio ju je među deset najboljih književnih djela Istočne Europe. Stil pisanja, gotovo nihilistički odnos prema životu, i savršeno vladanje rečenicom priskrbili su mu epitet “srpskog Bukowskog”, a Oleg Novković je 2001. po motivima njegove proze snimio film “Normalni ljudi”. Njegov sljedeći roman “Komo” (2006.) postao je jedan od najčitanijih srpskih romana posljednjeg desetljeća te je proglašen najboljim romanom postjugoslavenske književnosti novoga tisućljeća. Valjarević je potom nestao iz javnog života. Do danas nije objavio ni jednu novu knjigu. Ne izlazi na popularna mjesta, nema ga u medijima, ne reklamira se, rijetko daje intervjue. Ali sad imamo audio knjige po njegovim modernim klasicima "Dnevnik druge zime" i "Komo". Uglavnom, dosljedan minimalizmu svojih lirskih proza, u razgovoru u kojemu namjeravam iz njega izvući što više o njegovu pisanju, bjegovima, životu u Srbiji, odgovara onako kako zamišljam da bi mi vjerojatno odgovarao sam Bukowski: dobrodušno, ali oprezno, pogleda istodobno uprtog prema van i okrenutog prema unutra, u sebe, kao da prije svakog odgovora mora dobro promisliti ima li tamo ičega zanimljivog što bi mogao reći. Riskirajući da ponavljam pitanje koje mu vjerojatno mnogi postavljaju, prvo želim znati - gdje je bio svih ovih godina? “Posljednjih je godina bilo i dobrih, ali i dosta loših stvari”, oprezno odgovara. U početku je puno pisao i putovao, kaže, ali onda je morao sve prekinuti jer mu se “u onome što se zove običan, svakodnevni život mnogo toga izdešavalo i promijenilo”. “Sad je sve prošlo, sad je kako treba. Nisam objavljivao jer mi nije bilo do toga, a od prodaje knjiga, pa od nekih stranih izdanja i od nekoliko nagrada, nakupilo se dovoljno novca i mogao sam živjeti”, gotovo se opravdava. Ne zna, kaže, može li se to inače u Srbiji - nema pojma kako i od čega žive drugi pisci. On je imao sreće - “Komo” je dobro prošao u Francuskoj, djela su mu i dalje među najčitanijim naslovima srpske suvremene književnosti, prevođena na niz jezika. Pisac koji za sebe voli reći da je čovjek bez karijere, Valjarević se u književnosti pojavio u 90-ima s biografijom djeteta socijalizma, odraslog na beogradskom asfaltu, bez interesa za školu, bez posebnih ambicija, s radnim iskustvom metalostrugara i strojobravara. Napisao je još romane “List na korici hleba” (1990.), “Ljudi za stolom” (1994.) i “Zimski dnevnik” (1995.) te zbirku pjesama “Džo Frejzer i 49 pesama” (1992.), upotpunjenu 1996. godine reizdanjem “Džo Frejzer i 49 (+24) pesama”. Habitus njegove autorske persone možda najbolje opisuje ulomak iz pjesme “Klinč”: “Zovem se Srđan Valjarević, rođen 16. jula 1967. godine u Beogradu, imam male šake i debele usne, imam hiljadu dolara zarađenih u mašinbravarskoj radionici, čitam Šervuda Andersona, veoma sam loš udvarač, ne studiram ništa, ne govorim razgovetno, volim flomastere, volim kad žensko nosi mušku košulju, volim Patagoniju, volim punjene paprike, mislim da sam dripac”. Prvu knjigu u životu pročitao je kad je imao 17 godina. “Počeo sam pisati jer filmovi koji su meni bili važni više nisu postojali”, govori. Zapravo je počeo pisati jer mu je bio hitno potreban bijeg od života. “Završavao sam strojobravarski zanat i radio u velikoj radionici Feros, i istovremeno svakodnevno odlazio u Kinoteku. Odgledao sam na stotine starih filmova, ako ne i tisuće. Gledao sam sve što se moglo od nekih meni najvažnijih umjetnika uopće, ikad: Robert Bresson, Luis Bunuel, John Cassavetes, Jean-Luc Godard i tako dalje. Kad istovremeno, kao mlad čovjek od nekih 17-18 godina, radite od sedam do tri taj strojobravarski posao, a onda idete na dvije projekcije dnevno u Kinoteci od 17 i od 20 sati, i tako svaki dan nekoliko godina, i pogledate sva ta velika djela koja ostanu u vama duboko i zauvijek, smatram da je normalno da vam se smuči život te da zavolite knjige i čitanje, pa onda i pisanje. Sve drugo u vezi s odrastanjem je nevažno. Tako se meni desilo”, objašnjava. Posao u radionici postajao mu je nepodnošljiv. “Morao sam se vaditi iz toga. To me je jedino zanimalo. A pisanje mi je to dalo. Nikakvih daljnjih ambicija više nisam imao. Nemam ih ni dalje. A i ne mora se biti ambiciozan, to je pitanje izbora”, dodaje. Valjarević doista nije ambiciozan pisac - za sebe kaže da ga ta karijera nikad nije ni zanimala. Njegov je književni život panorama odlazaka i dolazaka. “Dnevnik druge zime” napisao je nakon jednog takvog potpunog razilaženja s pisanjem. Našao je posao od kojega je mogao živjeti, u trgovini fotokopirnim aparatima, i prestao pisati. Zarađivao je dobro, trošio pogrešno - ponajprije na alkohol - a rezultat je upravo ta knjiga, u kojoj je detaljno opisao svoje ponovno rađanje nakon što mu je organizam pukao od svakodnevnog uništavanja alkoholom. Otkazale su mu noge, bio je potpuno nepokretan. U bolnici je proveo mjesec dana, u toplicama sljedećih godinu i pol. “Dnevnik” je u pravom smislu dnevnik njegove bitke za život, za novi početak, u kojemu opisuje svoju borbu s vlastitim nogama tijekom četiri mjeseca. Svaki dan pokušava napraviti što više koraka, doći malo dalje nego jučer. Njegov je cilj svaki dan napraviti 100 metara više, sve dok ne uspije proći u jednom komadu put od svojega stana do Kalemegdana. U međuvremenu se, kaže, opametio, pije isključivo sok. “Imao sam još neke briljantne momente, ali sad sam konačno dobro, već dulje. Tu i tamo neki gemišt, ali rijetko kad”, ustrajan je. Motiv bijega u alkoholni stupor u njegovoj se prozi nadovezuje na onaj izmještanja, odlaska, neke vrste samonametnutog prognaništva, prisutan još od knjige “Ljudi za stolom”, ponovljen u opjevanom “Komu”. Beograd je grad iz kojega odlazi i vraća se. Na te pokušaje bijega, govori, nagoni ga vječito nezadovoljstvo, ali i radoznalost. “To se stalno prožima, upravo te dvije stvari, nezadovoljstvo i radoznalost. Pobjegao sam iz Beograda svoje mladosti u ovaj život sad, koji je puno bolji nego što je bio kad sam bio mlad, iako je Beograd u mnogo, mnogo gorem stanju, ako me razumijete, a siguran sam da razumijete. Mnogo toga se i promijenilo u međuvremenu, na dosta toga se čovjek privikne, prihvati, a i za bjegove više nisu nužni ni alkohol ni bilo kakva ispomoć izvana. Biti odsutan je izvodljivo na razne načine, tu sam, a nema me nigdje. I to se može.” Glavni lik “Koma” je mladi beogradski pisac koji bijeg od Srbije pronalazi u trošenju Rockefellerove stipendije koju dobiva kako bi u miru i luksuzu talijanske vile pisao roman. Suprotno običajima stipendista, on ni ne pomišlja raditi, a dane provodi opijajući se i družeći s ljudima iz obližnjeg mjesta.
