Paoli u djetinjstvu nije bio sklon školi i učenju, pa nije završio srednju školu i radije je radio. Otac mu je pronašao posao prvo kao strojarskog dizajnera, a zatim kao grafičkog dizajnera u reklamnoj agenciji, gdje je mogao njegovati svoju strast prema slikanju sudjelovanjem u kolektivnim izložbama i natjecanjima. Ljubav prema glazbi naslijedio je od majke, pijanistice, slušajući Nata Kinga Colea, Buda Powella i Billie Holiday. Družio se u Liguriji s grupom prijatelja koji su dijelili istu strast i koji će činiti prvu jezgru takozvane Genoveške škole. Genoveška škola nastala je 1960-ih, oko kultne ulice u Genovi Via del Campo, koju je u jednoj od svojih kancona opjevao Fabrizio De Andre. U Hrvatskoj ju je prepjevao Arsen Dedić pod naslovom “U toj ulici”.
(U Via del Campo otvoren je 2012. godine muzej “Via del Campo 29 rosso” posvećen kantautorima ove skupine.) Teme pjesama nerijetko su osobne ispovijesti ili društveno angažirane teme. Pokret je napravio radikalan zaokret u odnosu na tradicionalnu talijansku glazbu, koristeći drugačiji jezik i baveći se drugačijim temama, od egzistencijalnih iskustava, ideologija i egzila pa do rata. Genovešku školu, zbog brojnih utjecaja, često povezuju s francuskim egzistencijalistima. U najznačajnije predstavnike, uz Ginu Paolija, ubrajaju se Umberto Bindi, Fabrizio De Andre, Sergio Endrigo, koji je rođen u Puli, Bruno Lauzi i Luigi Tenco. Dok se većina predstavnika stila glazbeno formirala u Genovi, dvojica su tamo i rođeni i odrasli, De Andre i Bindi, dok su se ostali kasnije doselili. Kulturni utjecaji na Genovešku školu su brojni, od tradicionalne talijanske i ligurske lirike preko francuske i angloameričke književnosti 20. stoljeća do anarhističkih ideja i filozofije. Veliki utjecaj na autore Genoveške škole izvršili su frankofoni kantautori, poput Charlesa Aznavoura, Jacquesa Brela, Georgea Brassensa, zatim Leonard Cohen i Bob Dylan. U jednom intervjuu Paoli je govorio o anarhističkim utjecajima: “Oduvijek sam bio anarhist. Anarhistički gen naslijedio sam od djeda, koji je bio nepismen, ali je napamet znao sve spise Carla Cafiera i pjesme Pietra Gorija, pa čak i ‘Božanstvenu komediju’!”. Izričaj Genoveške škole ostavio je duboki trag na hrvatsku glazbu kroz utjecaj na stvaralaštvo i poeziju Arsena Dedića, koji je s mnogim pripadnicima Genoveške škole surađivao i prijateljevao. Dedić je 2005. godine nastupao s Ginom Paolijem u Lisinskom, gdje je snimljen CD i DVD “Arsen Dedić & Gino Paoli u Lisinskom”. Club Tenco svake godine u Sanremu, u listopadu, u teatru Ariston dodjeljuje kantautorima nagradu Premio Tenco za značajan doprinos svjetskoj glazbi. Club Tenco osnovan je u spomen na velikog talijanskog kantautora Luigija Tenca, koji je počinio samoubojstvo u hotelskoj sobi u Sanremu 1967. Premio Tenco dobio je niz poznatih svjetskih glazbenika, od Nicka Cavea do Leonarda Cohena. Gino Paoli nagradu je dobio 1974., a Arsen Dedić 1982. godine. S druge strane, pjesme Arsena Dedića “Odlazak” i “Kud plovi ovaj brod” pjevao je na hrvatskom Sergio Endrigo, koji je s pjesmom “Kud plovi ovaj brod” sudjelovao na Splitskom festivalu 1970. godine. Endrigo je u nekoliko navrata nastupao u hrvatskom televizijskom programu s Dedićem, pri čemu su izvodili svoje pjesme, kao i na koncertima u Endrigovoj rodnoj Puli (1990.). Nosač zvuka s Endrigovim skladbama u izvedbi hrvatskih i slovenskih umjetnika “1947 - hommage a Sergio Endrigo” objavljen je u Puli 2012. godine.
Club Tenco osnovan je u spomen na velikog talijanskog kantautora Luigija Tenca, koji je počinio samoubojstvo u hotelskoj sobi u Sanremu 1967. Nagradu Premio Tenco dobio je niz poznatih svjetskih glazbenika, od Nicka Cavea do Leonarda Cohena. Gino Paoli nagradu je dobio 1974., a Arsen Dedić 1982. godine. Na fotografiji je Luigi Tenco
Krajem 1950-ih dva brata Reverberi, profesionalni glazbenici, pozvali su Paolija te njegove prijatelje Bindija i Tenca u Milano na audiciju u Dischi Ricordi. Pod umjetničkim vodstvom Nannija Ricordija, Gino Paoli je 1959. objavio prvi album, od njih 45, koliko ih je snimio za života. Album je prošao nezapaženo. Ista sudbina zadesila je i sljedeći projekt, autobiografsku pjesmu “La gatta”, objavljenu 1960., koja se prodala u nešto više od stotinu primjeraka u prva tri mjeseca. Međutim, usmena predaja je učinila svoje, tako da je Mina, čuvena pjevačica koja je u to vrijeme započinjala glazbenu karijeru, snimila Paolijevu pjesmu “Il cielo in una stanza”. Veliki komercijalni uspjeh ove pjesme, inspirirane bordelom u kojem se Paoli jednog dana našao, označio je definitivnu afirmaciju Gina Paolija kao kantautora. Godine 1961. započeo je romantičnu vezu s Ornellom Vanoni, koja je inspirirala neke od njegovih najpoznatijih ljubavnih pjesama: “Senza fine”, “Anche se”, “Me in tutto il mondo”... Iste godine prvu put je sudjelovao na festivalu u Sam Remu s pjesmom “Un uomo vivo”. Već u to vrijeme započeli su Paolijevi problemi s alkoholom, koji će potrajati godinama, do 1976., kad je odlučio prestati piti nakon tragične bratove smrti, koja je bila posljedica zlouporabe alkohola. Sljedeće godine, 1962., upoznao je mladu glumicu Stefaniju Sandrelli. Njihovu vezu tisak i javnost smatrali su skandaloznom, zato što je Paoli bio oženjen i očekivao je dijete sa zakonitom suprugom, dok je Sandrelli još bila maloljetna. Godine 1963. snima pjesmu “Sapore di sale”, koja će se pokazati kao najveći njegov uspjeh. Pjesmu je napisao dok je ljetovao sa Stefanijom Sandrelli na Siciliji, u napuštenoj kući uz more. Aranžman je napisao tad nepoznati Ennio Morricone, koji je radio kao aranžer i dirigent orkestra za razne pjevače i kantautore.
U srpnju 1963., zbog niza poteškoća i emocionalnih kriza, Paoli je pokušao samoubojstvo u svom domu u Genovi u Via Byron, pucajući si u srce pištoljem Derringer.
Gino Paoli
Nasreću, metak se zaustavio u prsnom košu bez oštećenja vitalnih organa. Nakon liječničke konzultacije, koju je obavio u Torinu, donesena je odluka da se metak ostavi u tijelu jer je njegovo uklanjanje bilo rizično. O tom iskustvu Paoli je progovorio u jednom intervjuu: “Svako samoubojstvo je drugačije i privatno. To je jedini način izbora: jer ključne stvari u životu, ljubav i smrt, nisu odabrane - ne birate se roditi, niti voljeti, niti umrijeti. Samoubojstvo je jedini, arogantni način dan čovjeku da sam odluči. Ali ja sam dokaz da se čak ni na taj način ne može istinski odlučiti. Metak mi je probio srce i zaglavio se u perikardiju, gdje je još zatvoren. Bio sam kod kuće sam. Anna, moja tadašnja supruga, otišla je, ali je ostavila ključeve kod prijateljice, koja je ubrzo nakon toga došla vidjeti kako sam”. Osuđen je na novčanu kaznu od 60 tisuća lira zbog ilegalnog posjedovanja vatrenog oružja. Postoji više hipoteza o razlozima Paolijeva pokušaja samoubojstva. U autobiografskoj knjizi Gino Paoli daje jedno od objašnjenja: “U tom trenutku imao sam sve. Uspjeh. Novac. Najljepšu kuću u Genovi, Villa Paradisetto, ime koje sve govori. Dvije najljepše žene u Italiji bile su zaljubljene u mene. ‘Sapore di sale’, nedavno objavljena, bila je na svim ljestvicama. U garaži Porsche, Flaminia Touring i Ferrari Scaglietti. Kad razmislim, možda previše za tipa koji nema ni trideset godina. Imao sam sve, da. Ali više nisam osjećao ništa”.
Izričaj Genoveške škole ostavio je duboki trag na hrvatsku glazbu kroz utjecaj na stvaralaštvo i poeziju Arsena Dedića, koji je s mnogim pripadnicima Genoveške škole surađivao i prijateljevao. Dedić je 2005. godine nastupao s Ginom Paolijem u Lisinskom, gdje je snimljen CD i DVD ‘Arsen Dedić & Gino Paoli u Lisinskom’
Prisjećajući se što se dogodilo te noći u kući u Genovi - gdje je bio sam jer je njegova supruga Anna izašla - Paoli nastavlja: “Mislim da sam si upravo rekao: Imaš sve, puno više nego što ti treba. Sve si vidio, nemaš ništa više gledati. Zašto ne odeš i ne vidiš što je s druge strane? Što te briga?”.
Suočen s takvom mišlju, kantautor počinje razmišljati kako si oduzeti život: pokušava s barbituratima, zalijevajući ih alkoholom: “Ništa. Beskrajna gnjavaža”. Zatim razmišlja o bacanju kroz prozor, “ali ne mogu podnijeti sliku svoje majke kako me vidi smrskanog na betonu ulice”, nastavlja u knjizi, nakon čega se sjetio pištolja. Nekoliko godina kasnije, 1967., njegov prijatelj Luigi Tenco počinio je samoubojstvo usred festivala u Sanremu.
“Bio je daleko od zadovoljnog, zapravo osjećao je da nije dobio ono što je očekivao od života”, izjavio je Paoli i nastavio: “Još sumnjam. U konačnici, bio je to ‘kazališni udarac’. Ali nikad se nisam osjećao krivim zbog onoga što je učinio niti zbog onoga što je učinio netko drugi. Svako samoubojstvo je drugačije, to je osobna, vrlo privatna gesta, nema moguće veze s gestom drugih. To je jednostavno arogantan čin”.
Godina 1964. bila je prijelomna u karijeri Gine Paolija, kad prestaje njegovo zlatno doba. Njegovo sljedeće sudjelovanje na festivalu u Sanremu, 1966., s pjesmom “La carta vincente” bilo je neuspješno, jer pjesma nije stigla do finala, nakon čega je objavio album koji je imao ograničen komercijalni uspjeh. Tijekom tih godina Paoli je postigao određeni izdavački uspjeh zahvaljujući kupovini prava na hitove Bee Geesa. Autorski honorari koje je primao putem izdavačke kuće Senza osigurali su mu dostojanstven život čak i kad su se druge aktivnosti, poput upravljanja klubom na Ligurskoj rivijeri, pokazale neuspješnima. Godinama nije bio u središtu pozornosti. Počeo je svirati za mali novac u plesnim dvoranama i noćnim klubovima u Liguriji, gdje je, kako kaže, naučio pjevati. U tom razdoblju susreo se s drogama, kojih se uspio riješiti tek nakon strašne prometne nesreće koja nije ostavila posljedice po njegovo zdravlje. Nakon nekoliko godina šutnje, Paoli se vratio 1971. s tri albuma, koje je kritika pohvalila, smatrajući da je riječ o zrelijem i promišljenijem Gini Paoliju, ali ponovno je izostao komercijalni uspjeh. Neočekivani Paolijev povratak dogodio se 1984. godine sa singlom “Una lunga storia d’amore”, koji je izvorno skladao za soundtrack filma “Una donna allo specchio”, u kojemu je glavnu ulogu igrala Stefania Sandrelli, s kojom će se ponovno nakon više godina vratiti na ljestvice. Godinu dana kasnije, 1985., Gino Paoli i Ornella Vanoni krenuli su na trijumfalnu turneju po Italiji, s koje je objavljen dvostruki album uživo “Insieme”, koji je postigao veliki komercijalni uspjeh. Ponovno se, 1989., vratio na Sanremo, na osobni poziv pokrovitelja festivala, Aragozzinija, s pjesmom “Questa volta no”, koju je napisao za Ornellu Vanoni, koja je također sudjelovala na festivalu. Godine 1996. objavio je album “Appropriazione indebita”, na kojem je preradio neke klasike Charlesa Aznavoura, Jamesa Taylora, Johna Lenona i drugih velikih međunarodnih glazbenika. Ponovno se, 2002., vratio na Sanremo, s pjesmom “Un altro amore”, koja je osvojila treće mjesto i nagradu kritičara za najbolji tekst godine. Godine 2022. bio je među protagonistima dokumentarnog filma “La nuova scuola genovese”, koji je osmislio Claudio Cabona, a režirali Yuri Dellacasa i Paolo Fossati. Projekt istražuje zajedničku nit koja povezuje ligurski rap s velikom školom pisanja pjesama. Dokumentarac je bio među deset najgledanijih filmova u Italiji. Mnoge Paolijeve pjesme interpretirali su ili reinterpretirali kolege nacionalnog i međunarodnog ugleda, neki vrlo udaljeni od njegova glazbenog pristupa. U Italiji, osim spomenutih Mine i Ornelle Vanoni, među njegovim bezbrojnim interpretatorima su: Giorgia Todrani, Claudio Villa, Carla Boni, Umberto Bindi, Luigi Tenco...
Usmena predaja je učinila svoje, tako da je Mina (na fotografiji), čuvena pjevačica koja je u to vrijeme započinjala glazbenu karijeru, snimila Paolijevu pjesmu ‘Il cielo in una stanza’. Veliki komercijalni uspjeh ove pjesme, inspirirane bordelom u kojem se Paoli jednog dana našao, označio je definitivnu afirmaciju Gina Paolija kao kantautora
U drugoj polovici 1960-ih jazz gitarist Wes Montgomery obradio je Paolijevu pjesmu “Senza fine” na svom albumu “Movin’ Wes” iz 1967. godine.
Paoli je tijekom života imao više ljubavnih veza. Prvi put se oženio Annom Fabbri, 1957., s kojom je dobio sina. Nakon rastave imao je dugu vezu s glumicom Stefanijom Sandrelli tijekom 1960-ih. Njihova kći, Amanda Sandrelli, također je glumica. Nakon toga je imao aferu s pjevačicom Ornellom Vanoni, koja mu je ostala bliska prijateljica tijekom cijeloga života. (Posljednji javni nastup pred smrt Paoli je imao nekoliko mjeseci ranije, na pogrebu Ornelle Vanoni.) Konačno, započeo je 1970-ih vezu s Paolom Penzo, autoricom nekih njegovih pjesama, s kojom se oženio 1991. Par je imao tri sina. Početkom 1960-ih započeo je intenzivnu i mučnu ljubavnu vezu s kolegicom Ornellom Vanoni, s kojom se potom vratio profesionalnoj suradnji 1980-ih, a zatim i 2000-ih, postižući uspjeh s turnejom aluzivnog naslova “Sjećaš li se? Ne, ne sjećam se”.
Imao je, također, tijekom karijere niz sukoba sa zakonom. U rujnu 1962., dok je vozio velikom brzinom ulicom Via Palmanova u Milanu, izazvao je frontalni sudar u kojem je poginuo njegov prijatelj Vittorio Faber, tekstopisac i aranžer nekih od njegovih pjesama. Nakon ove nesreće Paoliju je oduzeta vozačka dozvola, a u ožujku 1964. milanski sud je Paolija osudio na uvjetnu kaznu od sedam mjeseci zatvora. Tri godine nakon prve nesreće, nakon što mu je vraćena vozačka dozvola, Paoli se velikom brzinom sa svojim Ferrarijem zabio u stablo uništivši automobil. U srpnju 2011. bio je među glavnim potpisnicima apela koji je pokrenula asocijacija SIAE, čiji je cilj bio podržati akciju protiv kršenja autorskih prava i zaštite ekonomskih interesa povezanih s industrijom snimanja i online multimedije. Izabran je za predsjednika asocijacije 2013., da bi dvije godine kasnije dao ostavku na tu dužnost nakon optužbi za utaju poreza. Iste godine tužiteljstvo u Genovi pokrenulo je protiv njega sudski proces zbog navodne pronevjere dva milijuna eura od talijanskih poreznih vlasti iz 2008. godine. Pretražene su tri njegove tvrtke i dom u Genovi, da bi u srpnju optužba za utaju poreza zastarjela i tužitelj je zatražio zatvaranje slučaja, iako se Paoli s Poreznom upravom dogovorio o otplati duga u ratama. Tijekom intervjua u veljači 2015., kad je novinar citirao poznatu frazu talijanskog ministra koji je rekao da su porezi dobra stvar, Paoli ga je izvrijeđao i napustio studio.
Na valu popularnosti u drugoj polovici 1980-ih, 1987. godine, izabran je u talijanski Zastupnički dom na listi Talijanske komunističke partije, iako nikad nije bio član nijedne političke stranke. Ubrzo se povukao iz stranke, kako bi postao neovisni, lijevo orijentirani zastupnik na listi Neovisne ljevičarske skupine u Parlamentu. Napustio je politiku 1992., nakon neuspjeha na izborima za Zastupnički dom. Također je obnašao dužnost vijećnika za kulturu u općini Arenzano. Tijekom mandata u Vijeću protivio se odredbi kojom se predviđalo ukidanje frizerskih djelatnosti na općinskom području, što je dovelo do sukoba među općinskim vijećnicima.
Početkom 1960-ih započeo je intenzivnu i mučnu ljubavnu vezu s kolegicom Ornellom Vanoni, s kojom se potom vratio profesionalnoj suradnji 1980-ih, a zatim i 2000-ih, postižući uspjeh s turnejom aluzivnog naslova 'Sjećaš li se? Ne, ne sjećam se'
Caterina Rossi, majka Gine Paolija, koja ga je usmjerila prema glazbi, rođena je u Puli, u vrijeme Austro-Ugarske. Nakon što je upoznala supruga Alda Paolija, toskanskog inženjera, preselili su se u Monfalcone, gdje je Gino rođen. Aldo Paoli je radio u brodogradilištu u Monfalconeu, a obitelj se zbog njegova posla preselila u Genovu. Svojim prijateljima Gino Paoli je govorio kako mu je majka bila emotivni kompas. Majčina tuga za zavičajem duboko ga se dojmila i ostavila traga na njegove melankolične tekstove. Često je pisao o tome kako se kod njegove kuće “udisalo ozračje izgnanstva”.
Od majke je slušao o stricu koji je nastradao u ratu, rođacima koji su napustili Pulu, njihovim osjećajima da odlaskom gube tlo pod nogama. Caterina je tu težinu nosila s ekstremnim dostojanstvom, nastavila je kuhati istarska jela i govoriti pulsko-venetski dijalekt koji je Gino smatrao materinskim jezikom. Književni i glazbeni kritičari koji su dobro poznavali Gina Paolija isticali su da su te životne okolnosti na raskrižju povijesti duboko utjecale na njegove tekstove i glazbu. Bez poticaja njegove majke, njezinih osjećaja gubitka i pripadnosti, možda ne bismo imali dubinu pojedinih pjesama. U svojem postu na Facebooku, Rovinjanin Guido Matteo Brunelli napisao je da sjećanje na podrijetlo Gina Paolija znači odavanje počasti ne samo velikom umjetniku, već i sjećanje na tisuće istarskih obitelji koje su, poput obitelji Paolijeve majke, “nosile bol granice koja dijeli, ali i snagu korijena koja se ne može slomiti”.
