Kultura
1662 prikaza

Žali jedino jer je odbila brak s Rankom Marinkovićem

Zdenka Heršak
Jurica Galoic (PIXSELL)
Zdenka Heršak otvoreno je opisala život u kojem je slijedila zov srca i tijela, od seksa i preljuba do prijateljstva i igre

Tražila sam svoj put, uzimala i odbacivala. Rođena sam nepouzdana. Rođena sam vjerna nikome osim sebi, tako je napisala Zdenka Heršak, umirovljena hrvatska glumica u svojoj knjizi “Nosili me vihori”. Umirovljena 86-godišnja diva, koju s filmskog platna i iz kazališta pamtimo kao seks-simbol svog doba, opisala je svoj bogati ljubavni i erotski život s iskrenošću i otvorenošću nekoga savršeno pomirenog sa svijetom. 

A Zdenka Heršak doista je imala što ispričati; o ljubavi, prijateljstvima, preljubima, sreći i tugi. Javnost nikada nije sigurno doznala je li imala samo četiri ili i više brakova. Onaj najpoznatiji svakako je bio sa slavnim redateljem Vančom Kljakovićem. Zdenka ga je zvala Điđi i očito su se voljeli, iako niti ona nije bila vjerna njemu, niti on njoj. 

U kratkom poglavlju “O braku” prisjetila se jednog ljetnog dana, vjerojatno s početka ‘60-ih, kada se Kljakoviću, njoj pred nosom, na terasi hotela s kojega su se nakon kupanja spremali na izlet u Veneciju, upucavala izvjesna “Sisoja đevojka”, kako ju je Zdenka nazvala. 

Bila je mlada, grudi su joj praktično ispadale iz kupaćeg kostima i takva se rukama naslanjala redatelju na ramena dok je ovaj kartao s društvom. U nekom trenutku kratko su se došaptavali i uspjeli zbrisati Zdenki, iako ih je pažljivo promatrala. 

Došla je i večer, supruga joj nije bilo u nijednom od kafića, u kojima ga je tražila, vjerojatno u Rovinju ili Opatiji, pa je sa sinom na spavanje otišla sama. Tek pred jutro Kljaković se ušuljao u krevet. A ona, ne samo što mu ništa nije prigovorila, nego mu je, dok su spremali na izlet, pažljivo izvukla jednu po jednu borovu iglicu iz kose. 

Gledao ju je šokiran, razrogačenim očima, apsolutno matiran krivnjom pred suprugom. A to joj je i bila namjera. Tijekom cijele plovidbe pekla ga je na vatri tako što mu je, dok je bio okružen mondenim društvom, lovila pogled i izdaleka mu signalizirala da zna što je cijelu noć radio sa “Sisojom đevojkom”, a on je izgledao kao netko koga odvode na strijeljanje. Nije da joj nije palo na pamet da bi mu se mogla osvetiti s prodavačem cipela u jednom butiku u Veneciji, tipičnim talijanskim zavodnikom koji joj je objašnjavao da neće biti nikakvog zla ako se izgube na kraće vrijeme. Ali nije osjećala potrebu. 

Nikada nije bježala od zova tijela i preljuba, ali se požudi predavala samo onda kad je nešto doista osjećala. A ovaj put nije bilo tako. Tako je međutim bilo nešto poslije, s izvjesnim Farukom koji je bio u njihovu društvu neko vrijeme dok su se tjedno okupljali na igranju nogometa. 

Bio je, prisjeća se Zdenka, neoženjen, u najljepšim godinama, inženjer, smeđokos s očima Sandokana i s apolonskim tijelom. A možda i ljepši. Miran, vedar... Žene su ludjele za njim i samo je bilo pitanje trenutka kad će neka od gospođa iz raspojasana društva književnika, glumaca, pjesnika pasti pod čarolijom tog, kako ga je nazvala, matadora u toj areni. 

I tako je došla nova godina, koju su skupa proveli ona, Faruk i dvoje njihovih prijatelja. “Nismo se mogli rastaviti. Samo vođenje ljubavi bilo je nezasitno i trajalo je u kontinuitetu četiri sata. Tek bi jedna igra završila, a ona bi otvorila glad za drugom. Mogli smo umrijeti od ljubavi, ali bili smo još mladi”, prisjećala se Zdenka svojih najljepših godina u kojima je bila san tisuća muškaraca. Sastajali su se s njegovim društvom, imali su svoju pjesmu iz džuboksa na koju bi plesali. Ali su znali da je došao kraj. 

“Znali smo da nema dalje. Tu su bila i moja djeca”, pisala je. I onda, bez grižnje savjesti zbog svog života takvog kakav je bio, jer sve je to bila ona, danas vremešna glumica već u sljedećoj rečenici napisala je da je koji mjesec poslije, točno na Dan žena, išla na pobačaj. 

“Moj suprug ništa nije primijetio, a mogao je sve pročitati u mojim očima koje su plakale bez suza. Ali nije. Žena kad vara supruga, ona vara cijelim svojim bićem, a poslije snosi posljedice”, nije imala milosti glumica prema sebi. 

Bilo bi drukčije da sam bila Marinkovićeva gospođa

To je bio njezin život i u njemu je voljela sve ono što je bilo lijepo, ali joj nije padalo na kraj pameti poštedjeti se i onog bolnog. Nedavno je Zdenka Heršak izjavila da je obično radila pogrešku i odbijala svoje prosce. Jedan od njih bio je i slavni hrvatski književnik Ranko Marinković. 

“Danas bi bilo drukčije da sam bila njegova gospođa, ali jednostavno nisam imala taj feeling”, rekla je. Bio je 15 godina stariji od nje i upoznao ju je u Dubrovniku, vjerojat no početkom ‘50-ih, dok je onako mlada i lijepa imala običaj tumarati gradom često s knjigama u rukama. 

“O meni su govorili da sam ili luda ili nesretno zaljubljena”, prisjećala se. A ona je samo iza sebe imala jednu veliku ljubav koja je upravo završila i nije joj bilo do muškaraca. Ali Marinkoviću, na kojega je slučajno naletjela u nekom društvu, bilo je stalo do nje. Doživjela ga je kao “sebičnog, pomalo škrtog i nepovjerljivog prema ženama”. 

Nikad nije platio piće ili kavu, nikad joj nije ništa darovao

“U klubu bismo sjedili za istim stolom, ali nikad nije platio moje piće ili kavu. Nikad mi nije ništa darovao: knjigu ili cvijet. Nikad me nije pozvao na ručak, a ja sam neko vrijeme gladovala. Ali kad bih išla službeno na put, uvijek bi za mnom išao do hotela da ga ne bih zamijenila za nekog mlađeg ili ljepšeg”, nemilosrdno je opisala Ranka Marinkovića. 

Tako osjetljivog velikana u prvom naletu udvaranja jednostavno je odbila. Nije voljela da ju se promatra kao erotsku igračku. A on je poludio od sujete, tvrdio da ju nije htio smotati. Unatoč tome, čim se malo smirio krenuo je u novi osvajački pohod na nju, ovaj put odmjereno i dodvoravajući joj se. Dok su se vratili u Zagreb, postala mu je ljubavnica. 

“Davala sam mu svoje tijelo na uživanje. I tako je to bilo nekoliko godina”, pisala je. Sastajali su se, dodala je, po kavanama koje su bile u modi među kod vrlih umjetnika, njihove pratnje, žena koje su ih obožavale i kojekakvih snobova. U javnosti su se držali kao poznanici, ali je zato kauč u njegovoj radnoj sobi, pored njegova radnog stola, pamtio žestoku romansu. 

Krišom čitala njegove rukopise dok se tuširao

“Kad bi odlazio u kupaonicu, iskakala sam iz kreveta i čitala dijelove njegova novog teksta. Nikad nije doznao da sam gola iskakala iz kreveta kako bih vidjela što je napisao prethodni dan... Bilo je to na kraju njegovo proslavljeno djelo”, napisala je Zdenka. 

Nikad nećemo doznati je li to bila Marinkovićeva “Glorija” ili “Ruke”, koji bi se uklapali u izdajničke natuknice o datumima koje je Zdenka navela u knjizi, svakih nekoliko dana. I onda, kratko nakon što se rastao od svoje supruge, Marinković ju je u kavani Dubrovnik zaprosio. 

“Konačno sam dobio rastavu braka i sada bih se volio oženiti tobom”, rekao joj je. Bila je šokirana takvim obratom, takvim prijedlogom nakon tako divlje veze. Čini se da Ranko Marinković baš nije dobro podnosio kad bi mu se, nakon što bi se potpuno otvorio, netko nasmijao u lice. A Zdenka je učinila točno to. O njemu je napisala da je u seksu s njim povremeno dosezala neku točku bliskosti, dok je on s njom dolazio do ekstaze. Pisala je, međutim, i to da ga je voljela, i to zato što je bio moćan, što su ga voljeli i drugi. 

Kratka avantura s Danilom Kišom

“A takvi su me najviše privlačili. Uživala sam u tome koliki je imao utjecaj u društvu, kolike bi žene bile sretne da su mogle biti s njim intimne kao što sam bila ja”, priznala je Zdenka Heršak u knjizi. Priznala je i to da je taj njezin smijeh bio okrutan, ali i da joj je, iako je njihova seksualna veza vremenom zamrla, postao brat, otac, autoritet, odani prijatelj za cijeli život. Opisivala je kako je mnogo godina poslije strepila za njega kad bi se razbolio i kako se bojao odlaska u krevet jer se izrazito plašio smrti. 

Ljubavi koje je Zdenka opisala u svojoj ispovijesti nisu bile isključivo seksualne i dramatične. Bilo je tu i prijateljstava, pa i kratkih platonskih trenutaka nježnosti koje je pamtila. O jednom drugom književnom velikanu, Danilu Kišu, pisala je prisjećajući se ljetne večeri potkraj ‘70-ih na rivi u Rovinju. 

Bila je riječ o nekakvom otkačenom društvu književnika i filmaša. Njezin Vanča Kljaković ludirao se plešući “Labuđe jezero”, utrkivali su se noseći jedni druge na leđima, a nju je hrabro na leđa uprtio Kiš. Prisjetila se da se, onako mršav, slamao od tereta, ali ju je nosio. Pisala je i to da je uz gitaru pjevao neke ruske pjesme i pritom plakao. 

Nedovršena priča s Oskarom Davičom

Bio je kolovoz i bio joj je rođendan. Kad su se u jednom trenutku udaljili od ostalih prema mulu i u mraku stali gledati zvijezde, naglo ju je privukao i stao ljubiti. Možda nije imao hrabrosti, možda nije imao dovoljno strasti, ali je na tome ostalo. 

“Nisam mogla odoljeti toj ljepoti... U poljupcu je bilo slavlje života. Nešto me je spajalo s njim, a ostalo je neizrecivo...”, pisala je Zdenka. Ni za to njezin suprug nikad nije doznao. 

Jednako nedovršena bila je i njezina priča s Oskarom Davičom, u to vrijeme “najslavnijim književnikom u Jugi”. Ljeto i Rovinj očito su za našu glumicu bili fatalni. Upoznala ga je u kavani na rovinjskom trgu, gdje je svako jutro navraćala na doručak sa svojim sinom Darkom, tada malcem kojem je majčinski trpala kruh s maslacem u usta, uz neizbježnu mantru: 

Mrvečka na kraju predstave vikao da je voli

“Jedi sine, pa ćeš narasti veliki!” Zdenka ga je opisala kao dragog i pažljivog pratitelja, toliko obzirnog da joj nije buljio u ženske atribute čak ni tijekom izleta na koje ih je vodio dok bi se izležavala na plaži u minijaturnom kupaćem kostimu. 

Kad bi na neki njegov prijedlog pitala kamo će s malim, odgovarao je sasvim normalno: “Pa, dete će ići s nama.” Zdenkina bilješka je bila da je Davičo jako dobro znao kako majčino srce kuca. I tko zna kamo bi ih to ljeto odvelo da jednog dana, umjesto da ih gliserom odveze do Trsta, kako su se dogovorili, u Davičovu kuću nije banula nekakva crnka bujne kose. Nikada nije doznala je li to bila njegova supruga ili kakva ljubavnica. 

Među njezinim nesuđenim ljubavnicima bili su i slovački glumac Mrvečka, koji joj je s bine na kraju predstave iz sveg glasa vikao da je voli, ali se na putu njihovoj romansi ispriječio strogi i budni recepcioner Mrvečkina hotela u kojem su njih dvoje planirali sviti ljubavno gnijezdo za jednu noć. 

Bio je tu i svećenik s kojim ju je upoznala prijateljica u danima optuštena obilaska Vatikana, Rima i okolice, koji ju je obasipao pažnjom i stalno bio uz nju. Prijatelja Matea voljela je i divila mu se cijelog života, kao neponovoljivom biću, u uvijek vedrom, uvijek spremnom pomoći i savršeno nesvjesnom grču zbog novca. 

Ništa sa Šerbedžijom, a malo je nedostajalo sa Šovagovićem

Naravno da se Zdenka Heršak često morala ljubiti i na filmskom setu. Ali, dok tijekom poljupca s Radom Šerbedžijom, tijekom snimanja “Prosjaka i sinova”, nije osjetila apsolutno ništa, iako su se “ljubili kao dvoje luđaka”, s Fabijanom Šovagovićem bilo je sasvim drukčije. Za trenutak im je Eros opasno zaplesao nad glavama, ali ipak nisu otišli korak dalje. 

“Ne vjerujem da scene seksa na snimanjima ne djeluju na privatnost... Mnogi su se parovi poslije odglumljenih scena seksa sakriveni od ekipe i kamere morali istinski zaprašiti”, zabilježila je. 

Nije bilo razlike između prijateljstva, ljubavi ili nečeg drugog

Zdenka Heršak, čini se, nije radila suštinsku razliku između prijateljstava, ljubavi, epizoda s ljubavnicima i uopće svake emotivne epizode. Sve je to njoj predstavljalo dio ljubavi i dio života. Tako je nekima od najžešćih ljubavnika posvetila samo pokoju stranicu. Primjerice Nikiti, crnokosom, plavookom potomku ruskih plemenitaša, kojega je njezin suprug Vanča zaduživao da je vodi na plesove po ljetnom Rovinju, da bi dvoje mladih ubrzo otkrilo vatru u sebi. 

Ili neimenovani crnokosi mladić kojega je upoznala na nekom snimanju, a s kojim se danas u pozne dane života susreće u gradu i s nježnošću se prijateljski pozdravljaju. Za svog dečka Željka, kojega je očito prvog upoznala kao muškarca u biblijskom smislu, napisala je da su se voljeli dječjom, nedozrelom ljubavi. 

Ljubavna romansa s mornaričkim oficirom

Čak su se i vjenčali, ali to nije potrajalo. Pavle je, međutim, bio sasvim drukčija priča. S tim je potomkom crnogorske kapetanske obitelji dugo imala pravu ljubavnu simfoniju, iako je bio u braku. Bio je visok vojni mornarički oficir, vjerojatno po činu tik do admirala. Brodom ju je vozio od Kornata do Dubrovnika, a služili su im mornari. 

Organizirao bi joj šator s večerama u prirodi, vodio ju je u vilu u kojoj je odsjedao, a ona ga je voljela i srcem i tijelom. U nekim trenucima nije vjerovala, pisala je, da to ne sanja. Obasipao ju je nečuvenom nježnošću, pažnjom i uopće tretirao kao princezu iz kakve priče iz “Tisuću i jedne noći”. To da je jednog dana nenadano umro, doznala je od njegove supruge. Tada je doznala i to da je njegova supruga, kojom se oženio u međuvremenu, cijelo vrijeme znala za nju. Ponudila joj je da ga skupa oplakuju. 

Osvećivali joj se oni koji je nisu mogli imati

Jednako iskreno i otvoreno Zdenka Heršak je pisala i o svojoj baki, koja se samoprozvala groficom i plemenitom samo zato što joj je majka bila iz izvanbračne veze s nekim turopoljskim grofom, i kroz njezin lik objašnjavala fascinaciju naše kulture penisom. U konačnici, Zdenka Heršak je zaključila da joj je tijelo u životu donosilo patnje. 

“Izazivalo je pohotu u muškaraca, a ja tu nisam mogla ništa popraviti... Bilo je to doba kad se više cijenila ružna nego lijepa žena jer je lijepa morala biti glupa kao tele na klizaljkama... Meni su se osvećivali svi oni koji su me željeli imati, a nisu me imali”, napisala je.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.