3000 "Hitlerovih furija" ubijalo je djecu po istoku Europe

Povijest žena iz Trećeg Reicha koje su sudjelovale u nacističkim genocidima, u pravilu se potiskuje, previđa i u svakom slučaju nedovoljno se istražuje. Povjesničarka Wendy Lower iz Mgrublianovog centra za ljudska prava to je odlučila ispraviti knjigom "Hitlerove furije: Njemačke žene na nacističkim poljima ubijanja" u kojoj je procijenila da je najmanje 3000 Nijemica, a vjerojatno i puno više, sudjelovalo tijekom Drugog svjetskog rata u najbestijalnijim zločinima u istočnoj Europi.

Nacistički vođe, piše Lower, indoktrinirali su ih rasnim idejama veličine o tome da su manjine poput Židova "gamad ljudskog roda", što je tim ženama unaprijed dalo praktično moralno odrješenje za zločine koje će počinjati. Nerijetko su živjele u gradovima blizu fronta, te im se kućna svakodnevnica miješala s onom genocidnom.

Tajnice, medicinske sestre, upraviteljice raznih ureda, osoblje za zbrinjavanje izbjeglica i ranjenika, procjenjuje se da ih je SS angažirao u Drugom svjetskom ratu najmanje pola milijuna. Od toga 200.000 ih je završilo na istoku Europe, gdje su zločini bili daleko najmasovniji. A među njima, koristeći statistiku žena među ubojicama u miru u odnosnu na broj ljudi koji su tamo bili uključeni u genocid i rat, bilo je i 3000 mučiteljica i ubojica.

Lower navodi i to da je taj broj sasvim sigurno i veći jer se pokazalo da je udio žena među ubojicama tijekom rata viši nego što je njihov udio u društvu tijekom mira. Čak, kazala je, izvorno uopće nije morala biti riječ o sociopatskim osobama kojima su u uvjetima nacističkog divljanja otvorio prostor za najrabijatnije ubilačko ponašanje.

Lower je navela i konkretne primjere. Johanna Altvater imala je samo 22 godine kad je krajem 1941. stigla u ukrajinsko poljski pogranični grad Volodymyr-Volynsky. Židovi su tamo radili u nizu tvornica, što im je činilo razliku između života i smrti, a netom uoči njenog dolaska počelo se provoditi "konačno rješenje".

Altvater je, iako joj to nije bilo u opisu zadatka, samoinicijativno odlučila sudjelovati u tome. Viđali su je kako jaše do ulaska u geto i potom se iživljava na Židovima. Osim što bi ih bičevala, jednom prilikom je na ulici spazila šestogodišnjek dječaka i tek prohodalo dijete. Pozvala ih je da joj priđu. I djeca su prišla, računajući da će im ova dati nešto za jesti ili takvo što.

Najednom, Hitlerova furija zgrabila je mlađe dijete tako snažno za rame da je ovo stalo vrištati. Potom ga je podignula, zgrabila za noge, svom silinom zavitlala kroz zrak i raspalila mu glavom o obližnji zid. Mrtvo tijelo bacila je pred noge ocu smrznutom od šoka i užasa. On je rat slučajno preživio i, unatoč svemu što je potom prošao kroz logore, svjedočio da takav sadizam nikada nije vidio ni prije ni poslije.

Viđali su je, također, kako šeta hodnicima tamošnjeg tranzitnog logora, posebno noću, te zagleda logoraše koji su spavali. Pritom bi tiho i nježno grabila djecu iz kreveta, odnosila ih do balkona i bacala s trećeg kata na beton. Altvater je bila samo jedna od mnogih koje su na istočnom frontu razvile posebno nasilne obrasce ponašanja.

Lower navodi da je istok Europe bio posebno inspirativan za najgora zlodjela, da su te žene prije rata imale sasvim normalne životopise, te da su nakon rata, vrativši se u ruševine njemačkih gradova, nastojale sakriti svoju zločinačku prošlost i živjeti kao da se baš ništa nije dogodilo. Većini je to i uspjelo. Ali ne svima.