Ni desetak godina od početka radova na obnovi reprezentativne gornjogradske palače Babočaj-Gvozdanović i njezinog impozantnog vrta, koji se kaskadno spušta prema Tuškancu i Dubravkinom putu, radovi nisu daleko odmakli. Tijekom tih godina, izvođači su odlazili u stečaj, aktivirala se nova klizišta i probijali predviđeni troškovnici, što je uvelike usporilo obnovu. A kako sada stvari stoje, pitanje je kada će ta palača s vrijednom Zbirkom Gvozdanović, koja funkcionira kao svojevrstan muzej društvenog života u prvim desetljećima 20. stoljeća, biti otvoren za javnost. Svi odgovorni se slažu, to je dugoročni projekt, kao uostalom i obnova katedrale, a Zagreb trenutačno ima, čini se, značajnije prioritete od kulture i baštine.
Palača Babočaj-Gvozdanović, jedna od najljepših gornjogradskih katnica, izgrađena je u povijesnoj jezgri Zagreba, u Visokoj 8, na nekadašnjem gradskom bedemu Gornjeg grada, potkraj 18., odnosno, početkom 19. stoljeća. U povijesnim spisima spominje se prvi put 1809. godine, kada je u njoj živio zagrebački sudac Nikola Babočaj. Tijekom 19. stoljeća, promijenila je nekoliko vlasnika pa su tako u njoj stanovali, osim Babočaja, liječnik dr. Ivan Daubachy, obitelj Kamauf te književnik Mirko Bogović, a u 20. stoljeću veleposjednik i odvjetnik Dragutin pl. Gvozdanović sa suprugom Ankom, cijenjenom pijanisticom i ljubiteljicom umjetnosti. Obiteljski grb Gvozdanovića nalazi se iznad središnjeg balkona na zapadnom pročelju zgrade.
Dragutin pl. Gvozdanović Grabarski (Pečuh, 1851. – Zagreb, 1926.) bio je potomak vojničke plemićke obitelji koja se iz Hrvatskog primorja doselila na Žumberak. Njegov otac Dragutin st., bio je sudac i veliki župan požeški, a majka je potjecala iz nizozemske plemićke obitelji Reeh. Bio je ponosan na svoje podrijetlo i ugledne pretke među kojima su bili vitez Reda Marije Terezije Karlo Pavao, zatim podmaršal Vid koji je dobio titulu baruna za vojne zasluge, te doktor teologije i filozofije Atanazije, generalni vikar grkokatoličke križevačke biskupije. Dragutin Gvozdanović ml. odrastao je u toplom obiteljskom okruženju uz roditelje, brata Kornela i sestre Matildu, Herminu i Marinu, koja je postala poznata operna pjevačica.
Diplomirao je pravo u Beču, zatim je kratko vrijeme službovao kao pripravnik u odvjetničkom uredu Šram, a potom se posvetio upravljanju posjedima, primjerice, Stražemanu kod Požege. Također je bio osobni tajnik grofice Klotilde Buratti, rođ. barunice Vranyczany Dobrinović, koja je živjela u palači Dverce, te upravitelj svih njezinih imanja. Grad je brujao o njihovom bliskom odnosu. Naime, grofica se rastavila od svog 19 godina starijeg supruga, talijanskog baruna, s kojim je bila u nesretnom braku, te je na užas i neprihvaćanje svoje ugledne plemićke obitelji nastavila godinama živjeti u izvanbračnoj zajednici s odvjetnikom Gvozdanovićem. Urbana legenda kaže da je zato Dverce oporučno ostavila Gradu Zagrebu, a nevjenčanom suprugu dobar dio svog imetka.
No svoju pravu prirodu Gvozdanović je iskazivao u tada iznimno popularnom Klubu Kvak, zagrebačkom 'društvu za razbibrigu' gdje je bio, kako piše u zapisnicima kluba, "najveseliji i samo bolest mogaše ga spriječiti da ne dodje u kvakanciju". Kvakači su bili pripadnici kulturne i društvene elite tadašnjeg Zagreba, a jedan od sedmorice osnivača bio je i komediograf Julije Šenoa, manje poznati brat književnika Augusta Šenoe. Priča kaže da su inspiraciju za naziv dobili u staroj gostionici na Savskoj cesti, njihovoj prvoj lokaciji, do koje je dopiralo "kvakanje" žaba iz obližnje Save. Zato su za maskotu kluba izabrali žabu, a svaki član imao je i prigodno "kvakačko" ime. Tako je Menci Clement Crnčić, inače "službeni" slikar svih klupskih simbola, koji je svojim freskama, zajedno s umjetnikom Brankom Šenoom, sinom poznatijeg oca Augusta, oslikao i prostorije kluba u Demetrovoj 3, imao nadimak Slikokvak. Dirigent Nikola Faller, također stalni gost klupskih večeri u klubu, zvao se Glazbokvak, slikar Branko Šenoa Zagrebkvak, suradnik Agramer Zeitunga Antun Schlesinger Kvakograf, a Dragutin Gvozdanović - Kvakica.
U spomenutim zapisnicima sa sastanaka kluba piše da "Kvakica bijaše prototip kraljevskog zemaljskog gospodina, sa svim odlikama i sitnim slabostima", dok se "njegovo gospodsko otmjeno vladanje i njegova dobra volja mogu postaviti uzorom". Također se napominje da se služio "biranom frazom i lijepom dikcijom". Društvo je imalo i svoja pravila prema kojima je bilo zabranjeno samo jedno – govoriti o politici i religiji, a kao "glavne krjeposti" proklamiralo se "vedro raspoloženje, duševnost i snošljivost". No kako je Klub Kvak u nekim segmentima nalikovao na engleski džentlmenski klub, imao je i jednu ozbiljnu manu: žene nisu mogle postati članicama Kluba, ali su dva puta godišnje - na Poklade i na Silvestrovo, pozivane kao gošće.
Kvakači su subotom održavali klupske sastanke i zabave, izvodeći parodije, kuplete i popijevke. Među članovima Kvaka redoviti gosti u palači Gvozdanović bili su i četvorica ministara u tadašnjoj vladi Jugoslavije - Stanko Šverljuga, Milan Ulmansky, Oton pl. Frangeš i Milan Vrbanić, zatim posjednik i političar grof Miroslav Kulmer, predstojnik ortopedske klinike dr. Božidar Špišić, glumac i skladatelj Gjuro Prejac, arhitekti Janko Grahor, Josip Vancaš, Martin Pilar i drugi. Dolazili su i gosti, koji nisu bili članovi Kvaka, primjerice, često je svraćao skladatelj Rudolf Matz, književnik Miroslav Krleža, filmski autori Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa i mnogi drugi. Na tim druženjima dobro se jelo, što potvrđuju dnevnički zapisi Ankine sestre Margite Čokel, koja je desetak godina zapisivala imena gostiju i jelovnike vrtnih i salonskih zabava.
Tako je primjerice 9. studenoga 1932. godine na meniju bio "kaviar u ledu, sa putrom, slanim keksom i prženim kruhom, govedska juha konzume, šil sa majonezom, puding od zeca, šnitzli od zeca i jetra od guske i sos od divljači, šparge sa putersosom, purice sa kompotom amerikanskim i raznom šalatom, vanili bomba i čokolad bomba sa vaferlom i olipnama, ananas torta i kafekrem torta, piškote, razni sir, razno voće, crna kava, kisela juha, keiserice i salcštangle, crveno i belo vino gieshübler, razni bonboni, uz, naravno, cigare i cigarete u kojima su gospoda uživala u herrenzimmeru, tzv. zelenom salonu, i to obično nakon večere." Detaljne recepte za servirana jela zabilježila je Ankina kuharica Hanika Skurjeni, koja se proslavila radeći za groficu Anku Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima.
Gvozdanović se preselio u Visoku 8 u drugom desetljeću 20. st. nakon ženidbe s talentiranom pijanisticom Ankom rođ. Busch (Budimpešta, 1887. – Zagreb, 1968.), koja je bila od njega mlađa punih 36 godina. To je, naravno, zaintrigiralo zagrebačke kuloare, željne sočnog trača, jer je još bila živa priča o njegovom odnosu s pok. barunicom Vranyczany-Dobrinović. Anka Busch je diplomirala klavir na Konzervatoriju u Budimpešti kod profesora Istvana Tomke, učenika Franza Liszta, a po povratku u Zagreb nastupala je u Glazbenom zavodu i pomagala slijepoj djeci pri uvježbavanju nastupa na klaviru. Govorila je odlično mađarski, a također se služila njemačkim, engleskim, talijanskim i francuskim jezikom. Zanimala ju je povijest umjetnosti, a voljela je i poeziju, osobito Dragutina Domjanića. U zagrebačkom društvu bila je zapažena zbog svog prirodnog šarma i raskošne, neobično duge kose, a njezinom ugledu pridonijela je njezina široka kultura i gostoljubivost, te raskošne donacije umjetnicima.
Bila je i podupiruća članica Kluba likovnih umjetnica. Nakon udaje za Dragutina Gvozdanovića mogla se još intenzivnije posvetiti svojoj životnoj preokupaciji – umjetnosti. U braku su proveli samo sedam godina, no to je bilo dovoljno da njihov dom u Visokoj 8 postane jedno od najpopularnijih društvenih salona zagrebačke elite između dva svjetska rata. Uselivši se u palaču Anka Gvozdanović je dala nadograditi istočno krilo kako bi njihovi gosti imali više prostora. Dogradnju i temeljitu adaptaciju palače izveo je arhitekt Stjepan Uršić, koji je također na padini prema Tuškancu projektirao i veličanstven vrt, s lođom, polukružnim terasama, balustradama i stubištima, te kandelabrima, klupama i žardinjerama. Zbog svojih ambijentalnih, arhitektonskih, estetskih i stilskih obilježja, taj vrt je danas zaštićeni spomenik vrtne arhitekture.
Anka Gvozdanović je nakon muževljeve smrti, kao udovica u najboljim godinama, u tom jedinstvenom ambijentu na Gornjem gradu, nastavila tradiciju organiziranja blještavih vrtnih zabava, klavirskih koncerata i plesova, stavivši palaču u središte društvenog života međuratnog Zagreba. Na koncertima su osim nje, nastupali i njezini prijatelji Nikola Faller i Zlatko Baloković. Te zabave rado su posjećivali brojni umjetnici i uglednici, a redoviti gosti bili su kvakači, poput Crnčića, te dirigent Nikola Faller, arhitekt i organizator glazbenog života Josip Vancaš, arhitekt Martin Pilar, pravnik i političar grof Miroslav Kulmer ml., stomatolog i filmski autor Maksimilijan Paspa i mnogi drugi. U palači je bio izložen i Gvozdanovićev portret, koji je Crnčić, tj. Slikokvak, napravio još za njegova života. Taj njegov portret podsjećao je goste na "otmjenog gospodina" Kvakicu. S obzirom da su na njene zabave dolazili i kvakači, proglasili su je potkraj 1929. godine počasnom članicom kluba Kvak što je bio presedan ali i iskaz časti i poštovanja.
Anku Gvozdanović je za vrijeme Drugog svjetskog rata zgromilo siromaštvo. Zajedno sa sestrom Margitom Čokel i nećakom Zvonimirom, s kojima je dijelila kućanstvo, otpustila je poslugu i zatvorila kat palače te se preselila u prizemlje. Za nju je otpočeo novi, skromniji život. Nadživjela je supruga pune 42 godine, a palaču s kompletnim stilskim namještajem, slikama, skulpturama, grafikama i dekorativnim posuđem, darovala je Gradu Zagrebu 1966. godine pod uvjetom da upravljanje preuzme Muzej za umjetnost i obrt. Ona je do kraja života imala status počasne kustosice, koja je u svom domu primala protokolarne posjete.
Taj reprezentativni interijer, poznat kao Zbirka Gvozdanović, ima izrazitu povijesnu, urbanističku, arhitektonsku i kulturnu vrijednost jer svojim povijesnim ambijentom dokumentira duh i kulturu življenja imućnijeg građanstva u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Zbirku čini stambeni prostor na katu koji se sastoji od spavaće sobe, niza salona, hodnika, blagovaonice i plesne dvorane, kao i 1052 umjetnička i uporabna predmeta, zatim izvorna oprema i dekoracije te kaskadni vrt koji se spušta prema Dubravkinom putu. Kako se navodi na webu Muzeja za umjetnost i obrt, prostorije su namještene i opremljene u duhu neostilova druge polovine 19. stoljeća. Tako garniture namještaja u spavaćoj sobi nose obilježja neorenesanse, Crni salon second empirea, Crveni salon empirea, a Plavi salon rokokoa i Luja XVI., dok je Zeleni salon namješten u stilu neobaroka. Raskošna plesna dvorana uređena je u stilu neoklasicizma i u njoj se nalaze portreti monumentalnih dimenzija posljednjih vlasnika Anke i Vladimira Gvozdanovića, koje je naslikala Sonja Kovačić-Tajčević u Parizu 1932. godine. Jedini otklon od neostilova predstavlja namještaj blagovaonice, izrađen od crno ulaštene hrastovine, s masivnim stolom i 24 stolca presvučena crnom kožom u centru prostorije, koja je opremljena u duhu dvadesetih godina 20. stoljeća.
Zbog djelovanja dotrajalosti zgrade, kapilarne vlage i atmosferilija, te nedostatnog održavanja tijekom desetljeća, na toj reprezentativnoj palači nastala su znatna oštećenja, a stanje palače pogoršali su i potresi te je Zbirka Gvozdanović sredinom devedesetih zatvorena za javnost. O ozbiljnijoj obnovi zgrade počelo se razmišljati prije gotovo petnaestak godina kad je Grad Zagreb sklopio ugovor o izradi projektne dokumentacije za obnovu tog gornjogradskog stambenog bisera. Projektant je bio arhitekt Željko Kovačić. Također su napravljene konzervatorske studije uređenja unutrašnjosti kuće Gvozdanović, izvještaje o rezultatima konzervatorsko-restauratorskih istraživanja bojenih i slikanih slojeva, te troškovnike obrtničkih i restauratorskih radova u prostorijama prvom katu. Tadašnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović ustvrdio je kako je riječ o vrlo zahtjevnom projektu obnove kojemu je namjera samoodrživost palače Babočaj - Gvozdanović. Također je napomenuo da je sve spremno za početak radova te prognozirao da bi obnova palače trebala trajati dvije godine, no 'samo' je potrebno namaknuti novac i to nešto više od 4,6 milijuna eura. Partneri u revitalizaciji palače Babočaj - Gvozdanović su grad Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba i Muzej za umjetnost i obrt (MUO).
Naravno, iskrsnuli su brojni problemi, tj. zbog djelomičnog preklapanja poslova dviju firmi trebalo je uskladiti ingerencije i odrediti zaduženja, od rušenja do izrade kanalizacijske odvodnje i ponovne montaže svih elemenata. Zatim je 2017. godine sklopljen ugovor s dvije tvrtke - Centrogradnja d.o.o. i TEH-GRADNJA d.o.o. o sanaciji vrta i obnovi vrtne arhitekture. No radovi su se odužili i na kraju – zastali. Razlozi su tipični za hrvatsku sredinu. Kako se u to vrijeme pisalo u medijima, za svaku novu fazu obnove Grad Zagreb raspisuje novi javni natječaj. Drugo, gradilište je krajem 2019. godine zatvoreno zbog klizišta koje je trebalo sanirati prije nastavka radova. Osim toga, zbog velikog nagiba terena ne može se koristiti nikakva mehanizacija, pa radnici ručno ili tačkama prevoze materijal do viših dijelova dvorišta. Obnovu su zaskočila još dva neočekivana problema: potkraj 2019. godine Centrogradnja d.o.o. je otišla u stečaj, a pošto se zemljište 'očistilo' od bilja i raslinja aktiviralo se novo klizište, koje je nakon svake kiše uništilo odrađene poslove. Svi radovi su obustavljeni i gradilište je privremeno zatvoreno. Sanacija klizišta potrajala je do ožujka 2020. godine, a zbog toga je potrošen dio novca koji je prema troškovniku imao sasvim drugačiju namjenu. To je pak dovelo do izmjena u glavnom projektu.
Ipak, završeni su zidarski radovi na obnovi impozantnog vrta palače Gvozdanović, no to je tek početak dugotrajnijih radova koji će uslijediti u budućnosti. Naime, konačno uređenje vrta podrazumijeva tzv. novelaciju, odnosno, završnu obradu izvedenih konstruktivnih elemenata, izradu montažnih stepenica, ograde, ukrasnih elemenata vrta, te izvedbu hortikulture i drugih elemenata. Također, u novelaciji treba poštivati originalnu strukturu palače i povijesne elemente unutarnjeg uređenja te namjenu palače. Uz to, sanirat će se i glavno pročelje, kao i dvorišno pročelje s rekonstrukcijom eventualnog baroknog oslika. Uslijedila bi i energetska optimizacija zgrade što zahtijeva ugradnju sistema koji štede energiju. Kad će ti lijepi planovi biti realizirani, za sada nema odgovora, no u svakom slučaju, ideja je hvalevrijedna: palača Babočaj – Gvozdanović trebala bi nakon završetka obnove u nekoj dalekoj budućnosti postati prostor za organizaciju kulturnih događanja.
