Zach Bryan je Kerouacov tip. Pisati za njega znači živjeti. Bez iskustva, ludosti i boli nema ni razumijevanja života, nema ni pisanja. Otpadnik u žanru gdje je Nashville njegova metafora, ali i prozirni balon, uspijeva ravno iz Oklahome i američke mornarice uletjeti na pozornicu Opryja. U pauzama od posla u Washingtonu 2015. počinje objavljivati muzičke klipove, stavlja ih na tad već prilično retro platforme od YouTubea do Twittera. Prvi album ‘’DeAnn’’ (2019.) izdaje sam. Snimljen je tijekom dopusta u Airbnbu na Floridi. Tu su samo gitara i on, ali i prilično sirova, iskrena ‘’God Speed’’. gdje s dvadeset tri želi samo voditi ljubav pod zvjezdanim nebom i izvući živu glavu dok se bori s demonima prošlosti. Pokušava sebi objasniti majčinu smrt, provodni motiv nadolazećih albuma na kojima će ispreplitati malenu intimu s američkom mitologijom. Za idući album ‘’Elisabeth” (2020.) bivšu staju pretvara u studio. I dalje ništa fensi, bez izdavača i velikog ega, samo tvrdoglavi principi i slomljeno srce. S dvosatnim ‘’American Heartbreak’’ (Warner, 2022.) potpisuje ugovor s velikim igračima, no mrtva-hladan im za debi isporučuje nefiltrirane 34 pjesme. Producent je veteran Dave Cobb, koji je radio s Chrisom Stapletonom, Brandi Carlile, Jasonom Isbellom i Sturgillom Simpsonom.
Album zaziva sasvim sporiji, drukčiji protok vremena te tematski više nalikuje lo-fi indieju, nego konfekcijskom countryju. On Zacha Bryana stavlja u poziciju ne samo antipoda najvećoj zvijezdi, zločestom dečku Morganu Wallenu, nego ga ujedno profilira kao atipičnog, prilično principijelnog kantautora, koji će prije svega biti socijalno osviješten. I to ne samo plakatno, kao što je to učinio na albumu ‘’All My Homies Hate Ticketmaster (Live from Red Rocks)’’ prošle godine. Smanjivat će broj svirki, biti s fanovima bez ekstra naplate, javno će zagovarati otpor cijeđenju love iz džepova radničke klase. Kao i svako dobro američko dijete mornarice, za njega su čast i dužnost neodvojivi, a san o slavi promašena stvar. Uostalom, reći će Jonu Caramanici u intervjuu za New York Times kako ljudi smatraju da im pripada slava, a realno su vrlo lako mogli završiti kopajući kanale. Nakon debija i livea ponovno ne miruje, izbacuje i EP ‘’Summertime Blues’’. U tih devet pjesama kao da se boji propuštanja prilika. Iza njega je nominacija za Grammy, ali i 3, 6 milijardi streamova ‘’American Heartbreaka’’, koji se uglavio u Billboardovih Top 20 uz bok Kendricku Lamaru, Future i Post Maloneu. U veljači je trebao izaći novi album uoči turneje ‘’Burn, burn, burn’’, no ipak je odgođen. Zato je tu friški singl ‘’Dawns’’ s Maggie Rogers, gdje se slomljeno, sjetno srce pretače u čašu gubitka: ‘’I lost her, last July, in a heart attack, I need one, small victory”.
U mnogočemu je staromodni ‘’American Heartbreak’’ fenomen. Nepromišljena, čvrsta muška mladost između alkohola, lakih droga i brzine nije zaključana u osobno mi iznimno dopadljivu Wallenovu formulu momka s čašom i velikim kamionom. Bol, nade i žaljenja, ludilo koje čeka otrežnjenje, žudnja za domom dok hvataš zadnje zrake sunce u filigranskim su dihotomijama. Donose ono što sam i najavljuje - složen i krhak mozaik jedne mladosti. I to one američke. One koju smo naviknuti promatrati u pojednostavljenom pop-kulturnom kaleidoskopu stalne odgode i blesave infantilizacije. Koja nema vremena ni za udah dok vrti dionice na burzi ili traži smisao u dalekom jogi resortu. U pravom country ritmu levisica ‘’Younger Years’’ mladost je u zabavi i zaboravu, dok će se već u ‘’The Outskirts’’ kroz alkoholnu paru provući čežnja za mirisom borova i trave u predgrađu s djevojkom koju voli. Jednostavnost patnje i sirovost u ‘’Something in the Orange’’ upućuje ne samo na širu prijemčivost koju je singl ostvario s više od 100 milijuna streamova, nego i da je pred nama nježna strana muškosti: ‘’To you I’m just a man, to me you’re all I am”. O maskama koje čuvaju od ponora pjeva u ‘’She’s Alright’’, kao i o anksioznosti i bijesu zbog nepravdi u ‘’Poems and Closing Times’’, gdje će ponovno umjesto kritike zelenaštva i korupcije prevladati srce.
Neskrivene emocije u klasičnoj strukturi ‘’Billy Stay’’ negiraju varljivost sjećanja, ali i upućuju na stare rane načete u ‘’Snowu’’ s prvog albuma. Teškom mraku kao kontrapunkt daje humor u ‘’Whiskey Feveru’’, kad se uz nešto brži rock ritam čuje: ‘’My breath smells like my regrets again”. Cijela priča oko Zacha Bryana ima okus Karolininih piškota. Slike su zamućene, spotovi rađeni od kolaža fanova gdje je opipljiv život u momentu. Dani su dugi, kadar je nespretan. Iskusiti što više za generaciju Z sve je teže. No izaći iz udobne vojne odore u kaotični svijet šoubiza, preplavljivati ga nekontroliranim sadržajem - ne znači imati samo disciplinu, nego i poruku. Postoji i neka druga Amerika izvan klasičnog destruiranja mita. Iako konzervativna, poprilično joj je stalo da imaš za koncert i pivo. Čak i kad ti to pjeva na uho s neizbrušenom, dječačkom rašpom.
