Bivša socijalna radnica u najboljim godinama, a sadašnja profesorica kreativnog pisanja na Sveučilištu Iowa, Claire Lombardo, objavila je svoj prvijenac 2019. godine. Roman o iščašenim životima četiriju sestara: Wendy, Violet, Grace i Lize, te skladnom životu njihovih roditelja, Marylin i Davida Sorensona, vrlo brzo postao je hit i bestseler New York Timesa.
Uspjehu ovog opsežnog romana nisu pridonijele samo izvanjske okolnosti poput pandemije i lockdowna iz 2020. te posljedične globalne depresije i egzistencijalne neizvjesnosti milijuna diljem svijeta - u takvim okolnostima, naime, lakše se saživjeti s tuđim tragedijama i životnim izazovima, pa makar likovi bili izmišljeni, nego se suočiti s vlastitima. Upravo se mogućnost eskapizma, bijega od svog i zavirivanje u život drugih, u ovom slučaju dobrostojeće američke obitelji iz drugog desetljeća 21. stoljeća i njihovih životnih bura u šalici čaja, pokazala zarazno uzbudljivom za milijune socijalno distanciranih čitatelja čiji su životi unatrag dvije godine uglavnom svedeni na dimenziju ustajalog radno-dnevnog boravka. Roman je preveden na dvadesetak jezika, a prema nekim medijskim navodima, HBO je zagrizao i namjerava snimiti istoimenu seriju.
U čemu je šarm ove obiteljske sage čijim je likovima ljubav ili nedostatak iste najveći problem u životu? Uzmemo li u obzir maloprije spomenuti pandemijski kontekst (izolacija, bolest, smrt, otkazi) ili trenutačni ratni u Ukrajini (strah od eskalacije sukoba, smrt), čovjeku nekako postaju lagani i smiješni ljubavno-životni problemi likova: jedna od sestara opija se alkoholom i usputnim seksom jer ni nakon dvije godine nije preboljela muževu smrt, druga nosi dijete depresivnog partnera i ne zna želi li ga zadržati - i partnera i dijete, treća ima jedno dijete viška i ne zna kamo će s njim jer joj se ne uklapa u savršeni život koji vodi, a četvrta se predstavlja da je nešto što nije dok krije od svih ono što jest. A njihovi roditelji, čiji život sestre idealiziraju kao najveću ljubav od svih, grle se od prvog dana pod stablom ginka i sretni su do besvijesti… Hmm, da... Samo da nije starosti i dosade koja ih guši baš onako kako ljude krhke psihe, oslabljene ugodom i sigurnošću života davi i sputava miran i uređen život u bogatom predgrađu. Pa kad već nema izvanjskih oluja, idemo se zatresti iznutra, jedni drugima podmetati noge sestrinske ljubomore, partnerske zavisti, nerealnih očekivanja i ponekog histeričnog ispada. Ukratko, dramuljice ljudi lišenih suosjećanja za šamare i kušnje koje život dijeli manje sretnima u nekim drugim dijelovima Amerike i svijeta.
Sjećam se rečenice iz sjajne komedije "Marigold Hotel" o britanskim umirovljenicima koji su stigli u Indiju namamljeni lažnim oglasom o luksuznom penzionerskom životu. Promatrajući siromašne Indijce kako rade, žive, smiju se i umiru na ulici, jedan Britanac kaže drugome: "Oni gledaju na život kao na priliku, a ne kao na pravo". I to je to, oni manje sretni među nama, čiji se obrazi crvene od životnih šamara, shvaćaju da im svijet ništa ne duguje "jer svijet je tu bio prije nas", kako je duhovito zaključio američki pisac crvenih obraza Mark Twain. I u tome je sva ironija "bura u šalici čaja" koje more Lombardine likove: očekuju od života i drugih da budu drukčiji i bolji prema njima, oni prigovaraju životu dok prigovaraju svojim sestrama ili partnerima ne shvaćajući/ne prihvaćajući da se sami moraju promijeniti, da moraju promijeniti svoj pogled na život ako žele drukčije životno iskustvo.
Jer svijet je tu bio prije nas.
Lombardo je izvrstan pripovjedač, piše pitko, zavodljivo, poznaje svijet o kojemu pripovijeda, voli i suosjeća s likovima, pa i kad ih uvaljuje u čudne situacije i izbavlja iz njih uz gutljaj vina i prstohvat ironije. Upravo je ironija ono što čini ovaj roman jednom od najboljih čitateljskih zabava u životu.
