Manekenke su u pravilu vrlo mlade, nerijetko čak i maloljetne, i svakako ih ima neusporedivo više nego njihovih muških kolega. Sve skupa, ne da ih se ne doživljava previše ozbiljno, nego ih se zakida na plaći, što modnoj industriji nikada ne bi palo na kraj pameti da je riječ o sredovječnim, k tome bijelim muškarcima, računajući da bi se ovi itekako znali izboriti za svoja radnička prava.
Miranda Frum s Daily beasta upozorila je na trend prisutan posljednjih godina u većini kreativnih profesija, a posebno u svijetu mode. Agencije koje naručuju poslove često smatraju da trebaju modele platiti manje ako procijene da ovi uživaju u svom poslu. Ili ih plate sa zakašnjenjem, nerijetko tek nakon što se manekenke pobune. Ili im ne plate nikada. A učestali su slučajevi da ih plate u naturi ili da im naprosto plate manje od obećanog.
"Modeli, od kojih su mnoge maloljetnice, nemaju iskustva s pogađanjem i učestalo im plaćaju manje nego što su doista zaradile", kazala je novinarki Sara Ziff, direktorica i vlasnica tvrtke Model Alliance. "Taj posao je glamurozan, ovdje je nastupati privilegija, bez obzira bili za to plaćeni ili ne", navodile su manekenke Frum niz objašnjenja kojih su se naslušale tijekom godina kad bi ih zakidali za pošteno zarađene plaće.
Žalile su se da su ih poslodavci "plaćali" za cijeli dan posla – slikama koje su snimili s njima. Ili kad bi im rekli da će biti plaćene, ali da to ne govore svojim kolegicama, jer one plaćene biti neće. Sve je češće, navodile su mlade djevojke, i to da naručitelj posla jednostavno zaobiđe manekenku i plaćanje obavi mimo njenog znanja tako da ona ne dobije ništa, ali njena agencija dobije novac.
A bilo je i zaista patetičnih pokušaja neplaćanja.
"Jednom me prijatelj fotograf preporučio za jedan posao modela. Klijent me direktno nazvao i dogovorio se sa mnom za posao, te smo odmah dogovorili i cijenu. Tjedan dana kasnije taj isti klijent me pitao može li mi platiti tako da mi da bon za svoju trgovinu. Rekla sam mu da ne mogu bonovima plaćati račune", ispričala je jedna manekenka.
Druga je navela kako ju je kontaktirala jedna kompanija koja se bavi proizvodnjom kupaćih kostima. Vidjeli su njezine fotografije na Instagramu i pitali je bi li se fotografirala za njihov katalog. Odgovorila im je da može, ali kada je napisala u poruci da bi se htjela s njima naći da se dogovore za termin i plaćanje, više joj se nisu javili.
I nikoga nije previše briga što je većina toga ilegalna. Kao, primjerice, situacije da manekenka potroši i 10 sati na nekakvom snimanju, da bi joj sutradan javili da joj neće ništa platiti jer smatraju da su fotografije ispale loše, da im se ona na fotografijama nije sviđala i tome slično. To se naime dogodilo jednoj manekenki koja je snimala za katalog donjeg rublja u Izraelu. Dan nakon što je završilo snimanje su joj javili da joj neće platiti, jer je previše mršava i ne odgovara im za ono što su zamislili.
“Ali, zašto mi onda nisu rekli odmah na početku snimanja!? Zar nisu vidjeli da postoji problem čim sam obukla odjeću?", požalila se jednom prilikom svom agentu jedna od manekenki s kojima je razgovarala Frum. "Oni ionako neće moći koristiti te fotografije", hladno joj je odgovorio agent i to se događa kao sasvim uobičajeno.
"Ali ja sam svejedno radila cijeli dan!", kazala je manekenka agentu, koji je na to samo slegnuo ramenima. U kreativnim zanimanjima, zaključuje Frum, kršenje radničkih prava i izrabljivanje smatra se normalnim, a jednu od ispovijesti iz prve ruke možete pročitati u članku iz Guardiana iz 2012.
