"Djeca su gledala u Gospu, nisu ni trepnula..."

Navečer su stigla djeca vidoci: Vicka, Marija, Ivan i Jakov, dok je Ivanka bila otišla u Sarajevo; normalna djeca, brzo smo se upoznali, čak smo se šalili. Otišli smo u sakristiju. Tu su bile neke časne sestre, nekoliko franjevaca i laika. Svi smo molili krunicu, a djeca su predvodila. Onda odjednom djeca stala s molitvom, nastala je tišina, kao da ste na magnetofonu pritisnuli STOP; oči su dječje postale staklene, gledali su nepomično gore. To je trajalo jedno kratko vrijeme, pola minute, možda dvije minute, ne mogu reći, i tada kao da ste opet pritisnuli PLAY, krunica je dalje zaromonila, pogled djece postao je normalan. Ja sam za vrijeme viđenja fotografirao vidioce. Kad smo izašli iz sakristije, kratko sam razgovarao s vidiocima i dogovorio za sutradan poduži razgovor sa svima. Navečer sam otišao u Mostar biskupu Pavi Žaniću, kod kojega sam i noćio.

Sutradan smo obojica došli u Međugorje i razgovarali s vidiocima, sa svakim vidiocem nasamo, da ih možda uhvatimo u kontradikciji. Nije bilo kontradikcije. Djeca su opisivala kako je Gospa izgledala te što su razgovarali s Gospom. To su bili jednostavni razgovori. Sve sam snimao na kazetofon. Nakon razgovora s djecom, biskupa sam Žanića povezao autom u Mostar. Čim smo sjeli u auto, biskup, pod dojmom susreta s djecom, izričito mi reče: ‘Djeca ne lažu.’ To sam objavio i u Glasu Koncila u dužoj reportaži. Bila je to prva velika i pozitivna vijest o Međugorskim ukazanjima.

Privatni arhiv

Iz svojih osobnih iskustava u Međugorju te pogleda na društvenu i političku situaciju te daleke 1981. mogu zaključiti sljedeće:

* Kad se pročuo glas da je jedna od tajni propast komunizma, svi smo se smijali. U to vrijeme Vatikan je slao svoga Tajnika Casarolija u Beograd da kuje diplomatske veze s Kinom i Rusijom, jer svi smo mislili da se treba prilagoditi na buduća stoljeća komunizma. Tajni o propasti komunizma svi smo se smijali, vjerovali su jedino komunisti pa su zato progonili vidioce, maltretirali nadolazeće hodočasnike, ucjenjivali proizvođače međugorskih sličica i razglednica.

* Djeca su govorila kako Gospa stalno poručuje: ako se ne obratite, dogoditi će se velika katastrofa. Svi smo mislili da je to neki potres, meteor, poplava…. Nitko nije slutio skoru tragediju rata, koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju točno deset godina kasnije. Pored strašnog rata u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini odnio je gotovo sto tisuća života, isto toliko ranjenih i nebrojeno mnoštvo do smrti ojađenih.

* Neki predbacuju: ‘Kakva je to Gospa koja se u Međugorju javlja godinama a u Fatimi i Lurdu samo nekoliko puta!?’. Pitam ja, tko bi to trebao pisati scenarij kako će se Gospa javljati, odnosno kako će je vidioci gledati i doživljavati. Ja nigdje nisam pisao: ‘Gospa se ukazala’ jer to nitko ne može znati ni dokazati, nego govorim da su ‘Gospu vidjeli vidioci’ što je činjenica. Što se doista ontološki događa, gdje je Gospa, je li to Gospa, je li to sugestija, je li takva i slična viđenja Stvoritelj ugradio u ljudski bitak kao i ekstazu, kao i evoluciju (vremensko dugo stvaranje – dugo samo u ljudskim očima), kao i čudotvorstvo svetaca i nekih pojedinaca….? Odgovor ćemo znati samo na onome svijetu.

* Osobno imam indicija da su promjenu biskupova stava s pozitivnog na negativno, o vidiocima i ukazanjima u Međugorju, i kasnije pojačani sukob između biskupa i franjevaca, proizvele jugoslavenske tajne službe, koje su s jedne strane bodrile, odnosno huškale fratre, a s druge biskupa i njegove savjetnike. Imam za to i neke svjedoke, no nisam siguran da li su još živi. Možda bi se danas moglo zaviriti u dokumente jugoslavenskih tajni službi i potvrditi ovu moju teoriju.

* Neki kažu: fratri su izmanipulirali djecu vidioce. Možda u nekom smislu i jesu kasnije. Ali zar mi i danas ne manipuliramo s Isusom na tisuće načina? Zar zato da kažemo: Isusa nema?

* Unatoč svemu, ostaje nepobitna činjenica: više Boga i više Neba ima u Međugorju nego na Trafalgar squareu ili na Elizejskim poljanama, čak više nego u nekoj župnoj crkvi. U Međugorju je više ljudi ozdravilo duhovno, ali i tjelesno nego u nekoj velikoj kući duhovnih vježbi ili skupom sanatoriju. Međugorje je postalo proročko mjesto unatoč slabostima, i vjernika, i fratara, i svećenika, i biskupa.”