Iako su razdoblja njihova nastajanja u popriličnom vremenskom raskoraku, film i strip - sedma i deveta umjetnost, kao da oduvijek idu ruku pod ruku. Nekako su istovremeno postali važnim dijelom svakodnevice svekolikog pučanstva, u gotovo istom su trenutku, čak možda ruku pod ruku, ušli u popularnu kulturu i jedan drugome pružali oslonac na putu postavljanja u njezino središte, a u posljednje su vrijeme gotovo neodvojivi. Posebno se to odnosi na visokobudžetne filmove s hitoidnim potencijalom ili predznakom pa u posljednjem desetljeću gotovo da i nema većih (filmskih) događanja od filmskih uprizorenja stripovskih superjunaka. Na žalost Warner Brosa, unatoč tome što kao nositelji prava na ekranizacije DC-jevih superjunaka na celuloidnoj vrpci drže i Batmana i Supermana, nestrpljenje u publike mnogo su češće budile najave novih filmskih avantura konkurentskog im Marvela. Iako kvalitetom, kao i kvantitetom nesumnjivo uspješnije i dugotrajnije plovi televizijskim vodama, na velikom platnu DC nikako nije uspio dostići neopterećenu neposrednost i s lakoćom ostvarenu duhovitost Marvelovih komično-akcijskih spektakla. Njihova je redateljska i producentska ekipa dobro pazila da, uz pažljivo odabranu glumačku postavu, scenariju nikad ne dopuste da se shvati preozbiljno i krene angažiranim ili aktivističkim vodama, ti su filmovi bili namijenjeni zabavi. Eskapističkoj zabavi. I činilo se kako su posve zadovoljni time što je za posljedicu imalo istinski zadovoljnu i neopterećenu publiku. DC je, s druge strane, kreiranje filmske inačice svojeg superjunačkog Panteona gotovo isključivo povjerio jednom čovjeku, Zacku Snyderu, i popularni su junaci i antijunaci (u dobrim starim vremenima znani i kao zlikovci) posve potpali pod njegovu viziju mračnog i sumornog svijeta superjunaka - palih božanstava koji samo pokušavaju pronaći svoje mjesto u ovom svijetu gonjeni sjećanjima na svijet kakav je nekad bio i svoju izgubljenu poziciju u njegovu poretku. Takav mračan, povremeno gotovo komično egzistencijalistički diskurs naišao je na manje oduševljenja publike sklonije dozi dobrog humora, nego ispraznosti zamaskiranoj u duboka propitivanja.
No ono što je, vjerojatno, Snydera za čitavog njegova puta alejom superjunaka održalo na čelu, kao redatelja ili (izvršnog) producenta, njegov je osjećaj za estetiku. Jer Zacku se Snyderu štošta može prigovoriti, no njegovi su filmovi vizualno toliko atraktivni da je gotovo nemoguće na prvo gledanje zauzeti kritički odmak i promatrati ih izvan konteksta serije dojmljivo odrađenih redateljskih i rješenja fotografije. “Kormilario” je tako sve do 2016. i “Lige pravde”, onoga što je trebalo biti magnum opus DC-jeva svemira i kruna njegove karijere.
Nažalost, obiteljska ga je tragedija prekinula u njegovu stvaranju i usred postprodukcijskog procesa povukao se iz projekta kako bi, nakon samoubojstva posvojene kćeri Autumn, bio podrška supruzi i sedmero preostale, što biološke, što posvojene, djece. A čast da njegovo veliko djelo dovrši pripala je, u okrutnoj igri sudbine ili, želimo li se lišiti svake poetike i sagledati neizbježnu realnost, Warnerovoj nerazumnoj utrci za novcem, ni manje ni više nego Jossu Whedonu, redatelju i scenaristu prvih dvaju dijelova konkurentskih “Osvetnika”, čiji se treći i završni dio u kinima pojavio dvije godine nakon “Lige pravde”, prema jednoglasnoj osudi poklonika franšize, iskasapljenoj u Whedonovoj režiji. Snyder je razočaranim obožavateljima uskoro, dajući naslutiti da postoji još jedna verzija filma, bacio mamac i time izazvao jedan od najvećih pokreta za emancipaciju nekog filma u novijoj filmskoj povijesti. #ReleaseSnyderCut postao je jednom od najpopularnijih oznaka na društvenim mrežama, a pritisak na Warner Bros dodatno je pojačan na 2019. održanom ComicConu u San Diegu, kad su izuzetno kreativni, a daje se zaključiti i ne baš siromašni, obožavatelji unajmili zrakoplov koji je, nadlijećući skup, zrakom pronosio njihov vapaj za celuloidnim oslobođenjem. Takav je pritisak, očito, bio neizdrživ čak i filmskim moćnicima pa je uskoro najavljeno kako će “Liga pravde” biti prikazana i u inačici svojeg izvornog redatelja. Megalomansko filmsko ostvarenje isprva je, doduše, bilo najavljivano kao šestodijelna mini serija. I bolje bi bilo da je takvom i ostvarena jer prosječan se gledatelj, vjerojatno, posljednji put toliko veselio završnoj sekvenci filma još dok je Scarlett O’Hara izgovarala svoju, sad već antologijsku, o sutrašnjici i novom danu. U to su doba, vjerojatno, mastodontski filmovi možda i mogli doživjeti komercijalni uspjeh popraćen slavom i kritičarskim priznanjem, no vremena (ta druga, stara vremena) tad su bila sporija, način života usporeniji, a odlazak u kino dugo pamtljiva avantura.
Danas kad, unatoč prisilnom usporavanju izazvanom korona krizom, živimo mnogo brže živote rijetko će tko, izuzev pokojeg zagriženog poklonika, izdvojiti čak četiri sata kako bi pogledao Snyderovu interpretaciju priče o stripovskim pravednicima umotanu u redateljevo doslovno shvaćanje sintagme “cjelovečernji film”. Iako, dakle, narativ scenaristički podijeljen u sedam dijelova i epilog poziva na serijalizaciju i obećava mogućnost ugodnog osmodnevnog sjedenja pred polusatnim epizodama iz dimenzije superjunaka, Snyder je odlučio iskušati strpljenje gledatelja i odanost obožavatelja te priču ispričanu gotovo bez priče raširiti na plahtu “dugačku” 240 minuta. Priča bez priče jer dijaloga, izuzmu li se izuzetno popularne angažirane parole i mahom neuspješni pokušaji duhovitosti glavnih protagonista, gotovo da i nema. Isto je i sa sadržajem. Naime, dok Marvelovi “Osvetnici” nemaju među sobom izabranog ili izvana nametnutog vođu, u “Ligi pravde” pravila su jasno postavljena već prvim kadrovima u kojima Bruce Wayne s jasnom misijom posjećuje Arthura Curryja - “Liga pravde” neće biti drugo doli Batmanove proširene svite, njegov pokušaj da, kako i Ben Affleck nekoliko puta u filmu istakne, “nađe ekipu”, a Snyderov epski spektakl u najvećoj će mjeri biti epopeja, oda Batmanovu pokušaju okupljanja posebnim moćima obdarenih frendova.
Negativci protiv kojih bi se, navodno, trebali boriti - Steppenwolf i Darkseid toliko su u priči nevažni da bi film vrlo lako mogao funkcionirati i bez njih, a nervozni pokušaji razbijanja napete atmosfere humornim elementima vrhunac dostižu kad, nakon svladavanja svih “protivnika” i ponovnog spašavanja svijeta, Bruce Wayne vraća Clarku Kentu zaplijenjenu imovinu objašnjavajući mu pritom kako je, u nemogućnosti postizanja drugačijeg dogovora, jednostavno kupio banku koja je imanje zaplijenila. Duguje mu to, naposljetku, jer je ovaj na jednom od prethodnih zajedničkih zadataka poginuo njegovom krivnjom, a netom prije odigravanja (tragi)komične scene čarobno je oživljen i, progonjen valjda krizom identiteta ili u bunilu svojstvenom prvim trenucima po buđenju iz dugotrajnog i kvalitetnog sna, nasrnuo na saveznike. Spasila ga je, naravno, a što drugo nego - ljubav.
Svi elementi i svi tropi su, dakle, tu. Ljubavna priča, emancipirana žena u liku Diane Prince, usamljeni i neshvaćeni superjunaci koji pokušavaju pronaći vlastiti kutak u ovom okrutnom svijetu, pritom puno hodaju, a malo govore i vrlo su često, a da to i ne znaju, statisti u videospotovima. Jer prije nego kao film, Snyderova “Liga pravde” funkcionira kao serija ulančanih glazbenih spotova, estetski i vizualno ponovno besprijekornih, no bez neke dublje poruke i smisla. Nije se, dakle, Zack Snyder redateljski reinkarnirao ovim filmom niti je film, samo zbog dugog i nestrpljivog iščekivanja obožavatelja, postao remek-djelom, no pravda za Snydera i njegov vjerojatno najvažniji, ali ponovno odviše komoran i u suštini nedovoljno razrađen i odviše prazan film ovim je, ipak, zadovoljena.
