Do bljutavosti politički korektan videospot od četiri sata!?

Iako su razdoblja njihova nastajanja u popriličnom vremenskom raskoraku, film i strip - sedma i deveta umjetnost, kao da oduvijek idu ruku pod ruku. Nekako su istovremeno postali važnim dijelom svakodnevice svekolikog pučanstva, u gotovo istom su trenutku, čak možda ruku pod ruku, ušli u popularnu kulturu i jedan drugome pružali oslonac na putu postavljanja u njezino središte, a u posljednje su vrijeme gotovo neodvojivi. Posebno se to odnosi na visokobudžetne filmove s hitoidnim potencijalom ili predznakom pa u posljednjem desetljeću gotovo da i nema većih (filmskih) događanja od filmskih uprizorenja stripovskih superjunaka. Na žalost Warner Brosa, unatoč tome što kao nositelji prava na ekranizacije DC-jevih superjunaka na celuloidnoj vrpci drže i Batmana i Supermana, nestrpljenje u publike mnogo su češće budile najave novih filmskih avantura konkurentskog im Marvela. Iako kvalitetom, kao i kvantitetom nesumnjivo uspješnije i dugotrajnije plovi televizijskim vodama, na velikom platnu DC nikako nije uspio dostići neopterećenu neposrednost i s lakoćom ostvarenu duhovitost Marvelovih komično-akcijskih spektakla. Njihova je redateljska i producentska ekipa dobro pazila da, uz pažljivo odabranu glumačku postavu, scenariju nikad ne dopuste da se shvati preozbiljno i krene angažiranim ili aktivističkim vodama, ti su filmovi bili namijenjeni zabavi. Eskapističkoj zabavi. I činilo se kako su posve zadovoljni time što je za posljedicu imalo istinski zadovoljnu i neopterećenu publiku. DC je, s druge strane, kreiranje filmske inačice svojeg superjunačkog Panteona gotovo isključivo povjerio jednom čovjeku, Zacku Snyderu, i popularni su junaci i antijunaci (u dobrim starim vremenima znani i kao zlikovci) posve potpali pod njegovu viziju mračnog i sumornog svijeta superjunaka - palih božanstava koji samo pokušavaju pronaći svoje mjesto u ovom svijetu gonjeni sjećanjima na svijet kakav je nekad bio i svoju izgubljenu poziciju u njegovu poretku. Takav mračan, povremeno gotovo komično egzistencijalistički diskurs naišao je na manje oduševljenja publike sklonije dozi dobrog humora, nego ispraznosti zamaskiranoj u duboka propitivanja.